S. Kadija: Ina je tajila pronalazak izvora vrijednih 23 milijarde dolara
Uvjeren sam da su se neki dobro snašli prodajom informacija i da ih je MOL imao, kaže Stanko Kadija, jedan od geologa koji su otkrili bogate rezerve u Siriji
Citirat ću uvaženog kolegu: Sad mogu iznositi istinu i ne možete mi dati otkaz jer sam u mirovini Stanko Kadija sa suradnicima na različitim lokacijama u Siriji, gdje je prije 10 godina sudjelovao u stvaranju najvrednijega dijela Inine imovine. Područje u kojem su namjeravali tražiti naftu proglašeno je potpuno neperspektivnim, ali nisu odustali
Prije točno 10 godina Ina je u Siriji otkrila plin, a tamošnje naftne i plinske rezerve te ugovor na 25 godina postali su najvredniji dio kompanijine imovine. Zbog trenutačnih sukoba u toj zemlji i hrvatske vanjske politike prema sirijskom režimu Ina bi mogla ostati bez tih vrijednih polja. Postoje, pak, ozbiljne naznake da su upravo sirijska polja bila osnovni razlog ulaska MOL-a u Inu te da je Hrvatska bila teško oštećena prilikom privatizacije 2003. godine.
Naime, državni odvjetnik Mladen Bajić raspolaže saznanjima da je netko prešutio informaciju o bogatom otkriću, a pustio ju tek nakon što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu Ine, čime je državna naftna kompanija prodana ispod stvarne cijene. Vrijednost Ininih rezervi u Siriji tada je bila procijenjena na 23 milijarde dolara, a četvrtina cijele Ine prodana je MOL-u za 505 milijuna dolara.
Geolog Stanko Kadija u to se vrijeme nalazio na Ininim bušotinama u Siriji, gdje je radio kao Inin nadzornik za geologiju. Prije toga, od 1974. godine za Ina-Naftaplin radio je kao operativni geolog, tj. pratio je izradu bušotina na kopnu i moru, a zatim je u Sektoru istraživanja radio na interpretaciji seizmike u Dinaridima i podmorju Jadrana. Nakon što je prije dvije godine otišao u mirovinu, odlučio je otvoreno progovoriti o događajima u sirijskoj pustinji, povijesnom otkriću i sumnjivoj privatizaciji.
Bili ste među onima koji su sudjelovali u Ininom najvrednijem projektu, pronalasku nafte u Siriji. Kako je tekao proces istraživanja? Zašto se išlo tamo?
Ina-Naftaplin, kojeg danas, nažalost, više nema, bio je najjača kompanija srednje Europe, nositelj privrede nekadašnje Jugoslavije i jedan od osnivača današnje Ine. U jednoj tako dobro ustrojenoj firmi, a tada je Naftaplin to bio, točno se znalo tko pokriva koje područje u proceduri istraživanja i proizvodnje. Tehnološki i projektni temelji svega što se danas radi bili su postavljeni u razdoblju od 1996. do 1998. To su bile godine kada je cijena nafte bila između 5 i 8 dolara pa su pripreme za svaki korak projekata bile vrlo temeljite.
Tada su, primjerice, uvedena masivna snimanja 3D seizmike, nabavljena je najsuvremenija tehnologija za modeliranje podzemlja, provedeno je školovanje naših mladih kadrova u vodećim svjetskim naftnim kompanijama, a čak su zapošljavani prijeko potrebni stručnjaci iz svjetskih tvrtki. Sve je to rađeno da bi se uhvatio priključak sa svijetom. Naravno, rukovodioci su odredili ciljeve i strategiju te put kako ih ostvariti. Osnovno nam je bilo odrediti područja u svijetu koja možemo financijski pokriti, slijedom čega je kao strateški prostor izabran Mediteran – Libija, Egipat i Sirija.
Sirija je odabrana kao broj 1 za istraživanje. Tamošnje područje u kojem smo namjeravali tražiti naftu proglašeno je potpuno neperspektivnim. Zbog toga je ulaz na taj prostor bio iznimno jeftin, jeftiniji od alternativa. Da ondje nema ničega poručivale su nam i same kompanije koje su tamo već radile. Međutim, naše su spoznaje bile potpuno drukčije. Mi smo vjerovali da ondje nečega ima. Naša samouvjerenost, stručnost i iskustvo bili su veliki plus. Danas možemo reći da smo bili sami protiv svih, i kod kuće i vani, no da smo pobijedili!
Raskid s Amerikancima
Što se točno događalo od odluke da se ide u Siriju do otkrića?
U sektoru istraživanja bivšeg Ina-Naftaplina 1996. je donesena odluka da projekt Sirija dobije budžet za 1997. godinu. Novac je odobren za predistražne radnje i izradu Studije opravdanosti istraživanja, zajedno s izradom elaborata o potencijalnim rezervama ugljikovodika. Malo prije toga, 25. siječnja 1996., potpisan je ugovor o povjerljivosti (Confidentiality Agreement) s američkom kompanijom Trans Global Petroleum o zajedničkom ulasku u Siriju. Ta nam je kompanija trebala osigurati podatke i poslovne kontakte u Siriji u roku od dvije godine. U studenom 1997. godine ekipa stručnjaka iz Sektora istraživanja završila je studiju i elaborat. Projekt Sirija dobio je dozvolu i novac za 1998. Prema mojim saznanjima, istražno je razdoblje bilo četiri godine i za njega je bilo predviđeno 20 milijuna dolara.
U lipnju iste godine potpisali smo ugovor o podjeli dobiti i troškova (Production Sharing Agreement) sa sirijskom nacionalnom kompanijom SPC. Međutim, 23. siječnja 1998. Ina je raskinula ugovor s američkim Trans Globalom, i to samo dva dana prije njegova isteka, te sklopila novi sa sirijskom tvrtkom Ganama. U veljači 1998. godine američka kompanija zaprijetila je tužbom i naknadom od 5 milijardi dolara! Taj je iznos izračunat iz naših potencijalnih rezervi koje su dane u elaboratu. Uz rezerve od 80 milijuna tona nafte i vjerojatnost otkrića od 43 posto, ukupna vrijednost naših rezervi bila je procijenjena na 23 milijarde dolara.
Ukratko, priča je završila sudskom nagodbom kojom je Ina morala platiti 2 milijuna dolara. Tko i kako je to ispregovarao, nisam uspio doznati. U svakom slučaju, tada je prvi put iznesena procjena vrijednosti Ininih rezervi u Siriji.
Je li u to vrijeme mađarski MOL, današnji suvlasnik Ine, također bio prisutan na tom području u Siriji?
Da, MOL je radio na dva bloka istočno od našeg, ali su oni neuspješno završili svoj istraživački izlet 1998. godine nakon izbušene tri negativne bušotine. Po mojim informacijama iz Sirije, koncesiju su napustili na nekorektan način i time se trajno zamjerili domaćinu, tj. sirijskoj vladi, što može, uz ostalo, biti još jedna otegotna okolnost za poslovanje Ine u Siriji.
Ništa ni od proizvodnje
Ina je privatizirana 2003. Koliko je bušotina izbušeno i s kakvim uspjehom u otkrivanju nafte i plina prije nego što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu?
Da bismo sa Sirijom uopće potpisali ugovor o podjeli dobiti i troškova, morali smo procijeniti potencijalne rezerve, tada neotkrivene, te vjerojatnost njihova otkrića. Naša je obveza bila i napraviti tri bušotine. Procijenili smo da se ondje nalazi 80 milijuna tona ekvivalenta nafte (nafta i plin, 1 kubični metar plina = 1 milijun tona nafte) uz vjerojatnost otkrića 43%. Rezerve smo otkrili 2002. s tri bušotine napravljene na tri polja. Nakon prve bušotine Jihar-1, tijekom 2002. izbušene su još dvije, Al Mahr-1 i Palmyra-1. Obje su bile pozitivne s odličnim rezultatima tijekom testiranja.
Na taj su način, u samo jednoj godini, izbušene tri bušotine na koncesiji bloka Hayan i sve su bile pozitivne. Najvažnije je da su time zapravo otkrivena tri nova polja, što se rijetko događa u naftnom biznisu. Ta otkrića izazvala su dosta pozornosti u svjetskim naftaškim krugovima, ali ne i kod nas. Vijest o tome nije objavljena čak ni u Ininom glasniku. To je kao da reprezentacija osvoji jedno od prva tri mjesta na europskom nogometnom prvenstvu, a o tome nitko ništa ne napiše i ni na kakav način ne obilježi.
Kakva je bila atmosfera među radnicima na radilištu, jeste li barem vi obilježili otkriće?
Nakon takvog uspjeha obično se na terenu, a i u upravi, napravi velika fešta. Možete zamisliti ekipu projektanata i njihovih kolega bušača na radilištu, koji mjesecima rade u ekstremnim uvjetima u pustinji, udaljeni od svojih domova, i onda ostvare rezultat u koji nitko drugi nije vjerovao. Čak ni rukovoditelji Ine nisu bili uvjereni u uspjeh, Siriju su smatrali “pušionom”. No, prvi put nije bilo nikakve proslave. Bili smo zaprepašteni. Štoviše, djelatnicima je bilo zabranjeno davati bilo kakve informacije o otkriću. Uvjeren sam da su se neki rukovoditelji Ine dobro snašli i osigurali buduće pozicije prodajom povlaštenih informacija.
Kada su one javno objavljene?
Koliko znam, komercijalno otkriće u Siriji objavljeno je potkraj 2004., dakle nakon što je MOL kupio 25 posto plus 1 dionicu Ine. Po proceduri kako se to radi u ostalom dijelu naftaškog svijeta, ono nije ni tada službeno proglašeno. Svakom ulagaču bitno je vrijeme povrata ulaganja, pa se već godinu i pol nakon otkrića proizvodi punom parom, no ni to se nije dogodilo u našem slučaju.
Gdje je puknuo lanac
Tko je sve mogao znati za otkriće u Siriji?
O kvaliteti otkrića najviše je znao MOL jer je njegova tvrtka Geoinform izvodila za nas završna elektrokarotažna (EK) mjerenja kojima interpretatori EK-dijagrama mogu dati odgovore na sva pitanja vezana uz stijene, sve njihove fizikalne, kemijske i mehaničke karakteristike, sadržaj i vrstu fluida te mnogo drugih podataka. Osim u MOL, otkriće plina tijekom bušenja preneseno je s bušotine Jihar-1, putem dnevnog geološkog izvještaja, Ininoj upravi u Damask, a odatle u Ina-Naftaplin direktoru Sektora istraživanja, koji o svemu obavještava kolegij izvršnog direktora, a on pak prenosi informacije upravi i Nadzornom odboru kompanije. To je standardni način prijenosa informacija. Je li ovaj lanac prekinut i gdje, meni nije poznato.
Prema mojim saznanjima, informacija o otkriću na tim bušotinama stigla je do izvršnog direktora, a mogu sa sigurnošću reći da on nije prešutio pohvaliti se takvim rezultatima jer se radi o osobi “starog bušaćeg kova”. U Ina-Naftaplinu se točno znalo tko komunicira s medijima i tko iznosi određene informacije. To je tada bio ured izvršnog direktora. Bilo bi zanimljivo analizirati karijeru i imovinu odgovornih za (ne)objavljivanje vijesti, u razdoblju od 2001. godine do danas. Zgodna tema za istraživačko novinarstvo.
Lani je u jednom intervjuu Ante Samodol, tadašnji predsjednik Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa), rekao kako postoje ozbiljne naznake da je MOL imao povlaštenu informaciju prilikom kupnje Ine 2003. Državni odvjetnik Mladen Bajić obaviješten je o tome?
O pravilnosti poslovanja velikih i malih brine se državni odvjetnik. Smatrao sam da mi je bila dužnost obavijestiti ga o svojim saznanjima, o mogućim korupcijskim i drugim radnjama koje DORH mora istražiti kod prodaje 25 posto plus 1 dionice Ine te kod otkazivanja ugovora o tajnosti podataka s američkom tvrtkom Trans Global Petroleum. Dakle, do kraja 2002. bilo je dovoljno razloga da se privatizacija zaustavi ili barem odgodi. Također je zanimljivo to što je MOL za Inu bio ponudio 505 milijuna dolara, puno više u odnosu na ono što su nudili austrijski OMV i ruski Rosneft. Sada znamo i zašto baš taj iznos, a tajnu nam je otkrio Zsolt Hernadi. Po njegovim riječima, mi smo uvijek voljeli bombone 505 s crtom. No, nije nam otkrio što je on “cuclao” dok MOL nije postojao, budući da je mađarska kompanija osnovana tek 1. listopada 1991.
Zašto ste sada odlučili progovoriti o tome?
Kada sam kao geološki nadzornik u ožujku 2003. godine došao u Siriju na lokaciju Al Mahr-2 i doznao da se ne smije govoriti o otkriću, da ono nije prijavljeno, u sebi sam se bio zarekao da ću kad-tad potražiti odgovore na ta pitanja. Tome mogu dodati i izreku svog uvaženog kolege i prijatelja Zlatka Hilla, koji je rekao: “Sad mogu iznositi istinu i činjenice i ne možete mi dati otkaz jer sam u mirovini.” Dapače, smatram da svaki građanin ove napaćene i osiromašene države ima pravo znati da je netko, u ovoj nekoć uglednoj kompaniji, kao što je bila Ina-Naftaplin, radio sumnjive i kažnjive poslove. Ne smije se zaboraviti ni da je po Ustavu RH rudno blago, a tu spadaju nafta i plin, u vlasništvu naroda i da narod mora znati što se s njegovim bogatstvom radi.
Za Inu ste radili godinama tražeći naftu i plin u Hrvatskoj i inozemstvu. Kakva je sada situacija s istražnim radovima?
Kao što sam rekao, istraživanje ugljikovodika je vrlo riskantno i skupo, ali je i nagrada velika. Kad otkrijete jedan barel, on vas košta 1 dolar, a vi ga prodate za 100. Gledajući po profitabilnosti ovog posla, situacija s istražnim radovima u Hrvatskoj porazna je. Od stvaranja nove Hrvatske, istraživanje nafte i plina i tzv. obnavljanje rezervi potpuno zamiru. Iz kompanije su izdvojeni nekadašnji OOUR-i Bušenja i Specijalnih rudarskih radova, koji su postali nove tvrtke Crosco i STSI kao kćeri u Ini. Rad na projektima istraživanja bio je vezan za inozemstvo, a danas ni ondje Ina više nema novih ni značajnijih projekata.
Istraživanje nafte i plina potpuno zamire, a donedavno, u 80-ima, svake smo godine bušili u Sektoru istraživanja 250.000-300.000 metara, što je jednako udaljenosti od Zagreba do Splita. Ina je 2009. ukinula Sektor za istraživanje koji je srce svake naftne kompanije, pa ta činjenica govori sama za sebe.Zaposlenici tog sektora najzaslužniji su za otkriće u Siriji, ali i drugdje, a sve je završilo njegovim ukidanjem. Nitko drugi osim mnogih generacija geologa i naftaša koji su radili u dotadašnjem Ina-Naftaplinu, tj. do 1990., nije otkrio nijedan barel ekvivalenta nafte, koji danas “raubamo”, a ne obnavljamo rezerve.
U naftaškim je krugovima pravilo da kompanija vrijedi onoliko koliko ima pridobivih rezervi i koliko ih je sposobna obnavljati. Danas bi u Hrvatskoj trebalo prvo promijeniti tzv. Rudarski zakon u dva zakona kojima bi se rješavao ovaj problem. Jedan bi trebao biti zakon o istraživanju i proizvodnji ugljikovodika, a drugi zakon o koncesijama za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika. Prijedlog sam osobno dostavio u Ministarstvo gospodarstva i ministru Radimiru Čačiću, no još nisam dobio nikakvu povratnu informaciju.
Jedini bez nacionalne službe
Kakva je situacija s geološkom strukom u Hrvatskoj?
Geološka struka u Hrvatskoj nije “mainstream” djelatnost. Hrvati su jedini narod u Europi koji nema nacionalnu, državnu geološku službu koja bi imala pod kontrolom sve prirodne resurse, pa čak i poveznice prema ljudskim resursima. To znači donošenje zakonskog, financijskog, ali i represivnog okvira, budući da ovdje mnogi kradu prirodne resurse, a geolozi im u tome pomažu svojim kvaziznanstvenim pristupom. Kad je prvi put privatizirana Ina, država je po uzoru na, primjerice, Norvešku trebala istovremeno izdvojiti iz Ine Naftaplin (poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina) ili osnovati novo takvo poduzeće. Ne smijemo zaboraviti da je vlasnik teritorija, kopna i mora RH, a vlasnik je i svih podataka dobivenih bilo kojim načinom istraživanja i na kopnu i u podmorju, te svih rezervi koje su tim istraživanjima otkrivene. Naravno, dio tih rezervi, prema ugovorima sa stranim partnerima, pripada njima, ali se dijeli na teritoriju RH, a ne kao plin sa sjevernog Jadrana, gdje je RH svoj dio dobivala i plaćala transport preko Italije i Slovenije. No, to je također priča za provjeru u DORH-u.
Piše: Miho Dobrašin/VLM
Slično – objavljeno na Benediktu:
B. Molak: Štetočine ruše energetski sektor
