TEŽE JE BITI VJERNIK U ZAGREBU NEGO U BEOGRADU
Kada bi bili toliko sramežljivi, pred Bogom, i ne uzdali se u hrvatsko pučko obrazovanje, mogli bi zaviriti u neko korisno štivo, a tu svakako spada knjiga o viteštvu, koju je izdao pariški nakladnik, PUF, u ediciji Što ja znam, tada bi kompletna hrvatska predodžba o novovjekovnom viteštvu pala u vodu jarunskog jezera i za sobom povukla kravatu, taj hrvatski ponos tridesetgodišnjeg rata i mrtvoga boga Marsa. Nema viteštva! Basta. Postoji bulumenta, šljam, bašibozluk, ološ – kako su to zvali iluminati od Bacona do Hegela, a zvali su je, engleski, i motly crew, jer je tek u doba Thomasa Hardya, valjda, nastala nešto ponosnija riječ – proleterijat; pa se, opet, degradirala, kako je svijet tonuo, u – lumpenproleterijat, u komunističku ološ, bitange, krvoločno smeće. I slijedeći te razborite istraživače propasti svijeta, zaključujemo da su – skauti, jedini nadživot starog viteštva. Jedina viteška ostavština. Recidiv starih vremena.
Ako to nisu – vatrogasci, osobito poslije Twinsa i Kornata. A ovo što se mota u Zagrebu po svetim mjestima, to je sablazan, gospodine Preuzvišeni.
PRAŠINA PROFANOGA
Crkva je veličanstvena. Kao i svijet. I svijet i Crkvu stvorila je Božja providnost. I napučila ih. I što ima tamo da se motaju ti pseudoviteški cirkuzanti tužna lika. Cervantes. Tajni kôd romana. Kako sam to opjevao u Romskom caru:
Don Miguel de Cervantes Saavedra/ Narav vedra složi jedra, baci sidro / Baš kao i don Isidro / Iz rata se vrati doma …/ I ogroman roman piše / O vitezu tužna lika/ A to i jest ružna slika / Raspad Carstva / I slom društva / I romski car otkri tajnu / I skriveni kôd romana / U romanu vitez jaše /Jedno kljuse, ragu, Rosinantu / Kupio je od prosjaka / U francuskom gradu Nantu /Skoro mrtvu / I vojuje zadnje bitke / A pameti tako plitke / Car tu traži tajnu Roma / Smrt ideje i slom groma / U svijetu gdje nema Boga / U prašini profanoga.
Cervantes je ovjekovječio smrt viteštva. Možda je on bio posljednji vitez. Ili Don Kihot, Don Quixote. On je tužna lika, dakle – ružna slika. A hrvatsku stvarnost oslikavaju bašibozluci viteštva u Remetskom samostanu, u crkvi na Opatovina i zmajevskom generalštabu, stožeru, iznad oltara Majke Božje od Kamenitih vrata. Masonerija trguje viteškim ordenjem, memoralijama, regalijama; vješa o vrat viteške lente, neke kravate, a vješa i prave konope za vješanje, tokom inicijacija. Jer više dostojanstva nema, ali ima zevzečenja sa dostojanstvom. Karneval je pobijedio Crkvu. Svijet nije mogao pobijediti Crkvu, jer imaju isto izvorište. Crkvu je pobijedio polusvijet. Zapravo, sve je to privid, sramni igrokaz, karneval koji je zamijenio stvarnost i osvojio povijest.
A Pakao. Bio sam mlad i lud. I našao sam jednog dana Pakao. Sišao sam u njega, kako sam to pisao u predgovoru moje knjige Pakao. Htio sam spasiti barem neke ljude. A da bi ih spasio, pisao sam im i pisma. Iz Pariza. Olji i Mirku. Kao što tamo svjedočim. U Hrvatskoj sam skoro izgubio Boga. Vjera mi se gasila, kao i život. Hodao sam na pragu smrti. Silazio u podzemlje. Među Ološ. A gore su bili dostojanstvenici Hrvatske, koji su igrali neku pipirjevku, kao neku morešku, obučeni u viteze, sa sabljicama koje nisu odrale ni mrtvu mačku, ne stideći se ni Boga ni naroda. Lijepo je pobjeći od njih. Bilo gdje. Bog nije umro. Skriva se. Isus će doći. Još sam bio katolik. S malo vjere i malo života. Djeca nastoje da mi pomognu, u duhovnoj zapuštenosti. I lijepe dame beogradske brinu o meni. Uzmi voće. Kaže mi Veročka. Ispovijedi se za Uskrs.
MAJKA BOŽJA U NEW YORKU
U Wissouu, na domak Pariza, bio je isusovački samostan. Ne znam kako se to dogodilo da su tamo bili okupljeni pravovjerni jezuiti. Među njima i stari španjolski jezuit, otac Sarat, koji je prevodio na francuski, svoju verziju Ignacijevih Duhovnih vježbi. Još ih imam, negdje.
Tamo sam upoznao Pakao. Pa ipak, kada se Majka Božja ukazivala u New Yorku, mi smo dograbili ta ukazanja i nebeske poruke, kao istinsko otkrivenje. To je za naše vrijeme. Financijskih mogula. Dominacije novca. A u Bayside se govorilo da ćemo gaziti po novcu. I mi smo vjerovali. Da dolazi izbavljenje. Isus. Njegov drugi dolazak. Možda ne danas. Ali, sutra svakako. Vrijeme je. A prošle su decenije. A njega još nema, što nas zbunjuje. Na tronu svetog Petra je 111 papa Malahijeve proročke sekvence. U njujorškim porukama rečeno je da je Teilhard de Chardin u Paklu. I da je Roosewelt u Paklu. A to se ne govori. Ja sam pak htio publicirati te poruke, takve kakve jesu, bez obzira na paklene konzekvence ovih genija rastrojstva i njihove posmrtne sudbine. Svijet je bio u velikoj pomutnji. A i Crkva, poslije Koncila, u još većoj. Nisam smio te poruke. I došla je opomena, s najvišeg vrha, od Kardinala, ali preko župnika, Josipa Suknera.
Za pripremanje knjiga, o ukazanjima, išao sam u Pribić, kod Krašića, gdje je nekada tamnovao Stepenic. A u Pribiću je bio župnik Josip Sukner, s kojim sam surađivao. Iz Pribića su bili Kuharići. Tamo sam i upoznao braću novog Kardinala. A upoznao sam i Kardinala. Ali, ne tamo. Tu dolinu, koja mi se dojmila, kada sam dolazio iz one urbane džungle, i duhovne čaršije, zvali su, poslije, Dolinom Kardinala.
KARDINALOVA ZABRANA
Netko od teoloških modernista zaustavio je Kardinala na Kaptolu i denuncirao je taj naš izdavački poduhvat. Pogodila nas je zabrana. Odgovorili smo poslušnošću. Ali sam zadržao dvojbe.
Kardinal je pisao:
Zagreb, 30. siječnja 1976. godine. Kaptol 31. pp. 553.
Velečasni gospodine,
Danas mi je netko dostavio na portu kanadski časopis «Michael», br. 30, za prvo tromjesečje 1976. g.. Pročitao sam časopis i smatram se obaveznim da Vam priopćim slijedeće: U drugom, svesku «Velikog znaka» str. 199…. Najavljujete da je već pripremljena za tisak knjiga pod naslovom «Apokaliptička Djevica u New Yorku». Radi se o navodnim ukazanjima Presvete Djevice u Baysideu – New York. To je dakle knjiga u kojoj bi imali biti objavljeni tekstovi koje čitamo u časopisu «Michael». Ja Vam kao Ordinarij zabranjujem izdavanje te knjige…» Onda se spominju razlozi: «Na str. 4. izričito tvrdi vidjelica da naša Gospa objavljuje da je Franklin Roosevelt u paklu i da je Teilhard de Chardin takodjer u paklu. Takve objave ni Bog ni Gospa ne daju /…/ na str. 7. izričito se tvrdi da su kardinal Villot i nadbiskupi Benelli i Casaroli sotonski eksponenti.» Bilo je tu i drugih razloga. Ja se mogu pohvaliti poslušnošću. Jer knjiga je izlazila pod mojim imenom. Što se tiče Pakla, nitko ne zna gdje je tko u vječnosti. I svete knjige i ukazanja govore o tome da se većina osuđuje. Najveća nesreća koja se u Crkvi zbila jest što se posumnjalo u sve stavke vjere. Teolozi su osporavali Satanu. Pakao. Grijeh. Teolozi K.S. bili su dosljedni u osporavanju. Išli su sve dalje i dalje. Sam je Papa jednoga dana izjavio. «Satanski dimovi su ušli u Crkvu. Vidite li što nam je Đavao učinio!»
Potom je kršćanstvo uklonjeno iz Europe. Crkva je izgubila vjerodostojnost. Surađivala je sa svijetom na Novoj utopiji.
Dakle, ja sam napisao knjigu Satana i knjigu Pakao, da bih odgovorio na ta osporavanja. Kardinal se o njima nije izjasnio. Ni pozitivno. A najmanje zabranom. Jer ih inače i ne bi bilo. Pa premda se na zna tko je u Paklu, a to nije mogao znati ni Dante, mada je govorio s autoritetom o toj temi i o sudbinama mnogih povijesnih ličnosti, svakako se zna tko je u okultnim kružocima i bezbožnim jazbinama. Ja ovo danas pišem iz staračke perspektive bliske smrti. A ovi purgerski vitezi, ovo viteštvo bez pokrića, ovaj hrvatski jad, motley crew, ova pedofilija in flagranti, smetaju mojoj sutonskoj idili i unosi nespokojstvo u moje dane. Ponekad kažem: Lako mi je bilo biti vjernik u Beogradu. Ali, budi ovdje! (Miro Glavurtić/tjedno.hr)
