Zanemariti nevine žrtve rata znači demokratski i ljudski nazadovati
Brisanje Bleiburga ljudski je nazadak Uime ideologije opet su potisnute ljudske sudbine, koje najvećma i nisu bile obilježene ideologijom
Nakon odluke vlasti da Hrvatski sabor više neće biti pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, mnogi su zatečeni, ljutiti i ogorčeni. I ne samo oni kojima je netko bližnji stradao nakon Bleiburga, u egzodusu koji tada počinje. Jer, poruka koju vlast tom odlukom ljudima šalje implicite podrazumijeva da zločina i nije bilo, da se brutalna poratna odmazda nad poraženima i nad civilima nije ni dogodila.
Saborskoj je odluci prethodilo traženje Danijela Ivina da Sabor prestane biti pokrovitelj Bleiburga i njegova izjava da na Bleiburgu nitko nije poginuo. Mnogima je već to bio povod za razmišljanje. Ne zato što bi ta tvrdnja bila pogrešna, nego jer je zvučala kao da nakon Bleiburga nitko i nije poginuo. Nitko ozbiljan i upućen nikada i nije tvrdio da je u Bleiburgu netko ubijen. To austrijsko mjesto i nije bilo stratište. Ono je bilo samo mjesto predaje nakon koje je uslijedila poratna tragedija. Bleiburg je postao simbolom toga stradanja. Razoružani vojnici i civili postali su žrtvama mržnje i osvete ratnih pobjednika. Slovenija je puna masovnih grobnica u kojima su žrtve, ubijene bez suda i bez pravde. O tome ne svjedoče samo traumatična sjećanja poraženih. A u gotovo je svakoj hrvatskoj obitelji bio netko na putovima stradanja, od Bleiburga do Makedonije.
O masovnim pogubljenjima u Sloveniji prvi je među partizanima svjedočio ekscentrični Simo Dubajić. Prvi je o zločinima u Sloveniji javno pričao kako je u činu majora zapovijedao likvidacijama zarobljenika na Kočevskom Rogu. Opijao se bakarskom vodicom i naređivao mahnitim osvetnicima-dobrovoljcima da ubijaju zarobljene – bez presude i dok se ludilu to htjelo. Ne samo Dubajić, nego i ratni potpukovnik Ozne, Jefto Šašić, tvrdi da se to nije moglo učiniti bez Titova znanja, odobrenja i naređenja. Osvetu i odmazdu činili su ne samo zloćudni primitivci, nego i zadrti crveni totalitarci, partizani staljinisti.
Prije pet godina novinar engleskoga Heralda Tribunea bio je zgranut otkopanim masovnim grobnicama u okolici Maribora gdje su ljude zatrpavali u tenkovske rovove. Novinar tvrdi da u Sloveniji ima 540 takvih grobnica i da je nakon rata pobijeno otprilike 100.000 zarobljenika. Vrhunac je toga ratnog užasa Huda Jama. U napušteni rudnik u tom selu utjerani su ljudi, a onda je ulaz zatrpan tonama zemlje. Ljudi su ostavljeni bez zraka i umirali su u najstrašnijim mukama. Za te strašne zločine nitko nikada nije odgovarao. Naprotiv, zločini su se slavili kao pobjeda. Pod ideološku draperiju antifašizma, skrili su se zločinci. U bivšoj se državi, četrdeset i pet godina, nije smjelo spomenuti ni Bleiburg ni Križni put.
U Hrvatskoj se mislilo da će ta nacionalna trauma i službeno dobiti mjesto kakvo je imala u nacionalnom pamćenju. Danas, nakon saborske odluke o prekidu pokroviteljstva nad Bleiburgom, sve će opet biti svedeno na pojedinačna sjećanja i na nacionalno pamćenje. Uime ideologije opet su potisnute ljudske sudbine, koje najvećma i nisu bile obilježene ideologijom. Najveći dio žrtava poratnog boljševičkog zlosilja i nisu bili oni koji su činili ratne zločine nego obični ljudi, ljudsko iverje u “najvećoj oluji povijesti”.
Zanemariti nevine žrtve rata znači demokratski i ljudski nazadovati.
M. Jajčinović/VLM
