Silvana Dragun: Kako Crkvu približiti mladima?

Na to pitaje je jednostavan odgovor. Mlade u Crkvu može privući samo Isus Krist. To ne znači da trebamo sjediti skrštenih ruku i čekati da se oni sami pojave. Potpuno mogu razumjeti one mlade koji kažu da im je Crkva neprivlačna, propovijedi svećenika dosadne, tribine nezanimljive. Ima pastoralnih djelatnika koji se dosta trude učiniti Crkvu zanimljivijom mladima, ali uza sav njihov napor kao da nema pomaka.
Jedan od razloga je kriza autoriteta. Ljudi danas mrze kad im se laže, glumi i previše moralizira. Smeta im kad oni koji pokazuju na Krista ni sami ne žive po Njegovim zapovjedima. Ima tu još razloga zbog kojih se postavlja pitanje kako Crkvu približiti mladima? Treba li se župnik oblačiti i ponašati kao rock zvijezda da bi privukao mlade i treba li liturgijski prostor pretvoriti u kazalište da mladima ne bude dosadno? Odgovor je ne. Kako onda? Vrlo jednostavno. Budimo iskreni i ne glumimo lažnu pobožnost ili još manje lažnu poniznost. Odbacimo sve maske koje nas udaljuju jedne od drugih. Pokažimo da smo i mi ljudi od krvi i mesa i da ne znamo odgovore na sva pitanja. I nas muče sumnje i kušnje, razočarenja. I u našem životu nije sve išlo glatko i svjesni smo svojih nedostataka. Maske kojima skrivamo pravo lice jedni od drugih nisu ništa drugo nego naša ranjivost, nedostatak samopouzdanja i strah.
Dopustimo Duhu Svetom da nas vodi. Kad odbacimo različite maske bilo da su akademske, medijske, političke ili umjetničke koje smo formirali obrazovanjem, odgojom i iskustvom naš govor dobiva drukčiji tonalitet, naše ponašanje postaje prirodnije, naš osmijeh srdačniji. Tada više nismo opterećeni kakav ćemo ostaviti dojam na drugoga nego nas zanima taj drugi, moj bližnji sa svim svojim potrebama i poteškoćama. Kad odbacimo maske postaje nam jasno da ti ljudi u Crkvi nisu moja publika koja je tu da me sluša i da mi plješće, nego je to moja duhovna obitelj u kojoj smo svi jednako važni.
Publika je zapravo riječ za nešto što ne postoji. Postoje ljudi i veliko mnoštvo ljudi, a publika je naziv za iluziju kojim se hrani ljudski ego. Publika je riječ koja odzvanja u glavama političara, glumaca i medijskih djelatnika kojima je zadatak oblikovati komunikaciju i staviti masku.
Kršćani nikad ne bi smjeli zaboraviti da ljudi nisu brojevi ili stvari. Bit Crkve je zajedništvo, a njega nema tamo gdje su raskinute temeljne obiteljske veze. Zamislite da ste na obiteljskom ručku a vaš otac i majka umjesto da vam ponude ručak počnu držati prodike o moralu, politici, društvenim problemima i slično. Umjesto da vas nahrane oni vam i dalje drže lekcije i čitaju propovijedi, a vi ste sve gladniji, žedniji i umorniji.
”Vina nemaju” – rekla je Blažena Djevica Marija na svadbi u Kani. Kad bi se vaši roditelji ne samo za ručkom nego i u drugim situacijama tako odnosili prema vama, ne samo vi nego bi vas i socijalne službe optužile za zanemarivanje i ekonomsko zlostavljanje. Djeca bi svojim roditeljima rekla da im je njihova karijera i njihov društveni status bio važniji od njih. Takvi roditelji ne vole svoju djecu, jer da ih vole saslušali bi njihove probleme i sagledali njihove potrebe. Ne bi im se ni smijali ni rugali.
Roditelji koji na djecu prenose projekciju svojih misli i želja kad im se djeca povjere o nečemu što ih muči oni odmahnu rukom kao da su sve to gluposti. Eto, primjerice, danas se sve više naglašavaju obiteljske vrijednosti, kršćanski brak i odgoj. Gotovo u svakoj propovijedi se spominje obitelj. Ali, kakva? Ona idealna. Obitelj kakvu većina nema kod kuće. Istraživanja su pokazala da ljudi kad govore o svojoj obitelji vrlo često lažu i prikrivaju mnoštvo problema. Upravo to mladima smeta. Oni u nama traže brata i sestru kakvu možda nemaju, majku i oca kakvog nikad nisu upoznali. Oni traže ljubav koju im možda nitko nije pružio.
Jedan od znakova vremena je pustinja ljubavi. Zašto mnoštvo ljudi hrli na karizmatske seminare duhovne obnove? Upravo zato jer se iznose primjeri iz osobnog života, jer se moli za ozdravljenje duše, otkrivaju se nezacijeljene rane. Ono skriveno iznosi se na svjetlo i dolazi do otpuštanja bremena koja su tlačila dušu. Neki će reći: ”Imaju sve to u Euharistiji”. Slažem se, ali problem je što mnogi sumnjaju u pretvorbu. Nije im jasno što se tu događa, pa kako će se onda potpuno Bogu predati kad ”ne razlikuju tijela”? Nedostaje im vjere. Ima puno toga skrivenog pa i neobjašnjivog u našem duhovnom životu da je zbilja potrebno da budemo uvijek budni i razboriti, a to znači duhom prisutni.
Kad smo prisutni, vidjet ćemo da se pored loših stvari oko nas događaju i čudesa. Vidjet ćemo da nisu ni svi mladi isti. Primjerice, mlada francuska pjevačica Isabelle Geffroy koja pjeva pod nadimkom ZAZ je čista suprotnost onim pop-ikonama koje poput Lady Gagge i Madonne promiču kulturu smrti. Ona za razliku od njih u svojim šansonama govori protiv konzumerizma i hedonističkog materijalizma.
Glazbeni trendovi:
ZAZ kontra konzumerizmu i hedonističkom materijalizmu
Isabelle Geffroy je francuska pjevačica osebujnog glasa, poznata pod nadimkom ZAZ. Ova obrazovana glazbenica svoju je karijeru počela kao ulična pjevačica. Na njenu glazbenu formaciju utjecali su, kako kaže, Vivaldi, Edith Piaf, Ella Fitzgerald, Enrico Macias i dr. Njen stil je spoj jazza, francuske šansone, bluesa i gipsy swinga. Pjesme koje pjeva usmjerene su protiv potrošačkog mentaliteta i hedonističkog materijalizma. One govore o ljubavi i slobodi, radosti i boli života, te pozivaju na otpor globalnoj manipulaciji i licemjerju.
ZAZ je odličan primjer mladima koji sumnjaju da se može uspjeti bez sponzora, šminke, plastičnih operacija i lažnog sjaja. Pogledajte kako se predanost radu s ljubavlju u jednostavnosti i iskrenosti isplati. ZAZ je osvojila srca milijuna slušatelja diljem svijeta, a njeni koncerti su svugdje rasprodani. Tako je bilo nedavno i u Zagrebu. Godine 2010. godine izdala je album Je veux koji je osvojio Francusku, a uskoro i cijelu Europu. Skladba Je veux (Želim) proglašena je najboljom šansonom u 2010. godini. Na Youtubeu možete poslušati neke skladbe ZAZ s prijevodom. Usporedite ih malo sa šundom kojim korporativni mediji poput New Age mreže MTV truju našu djecu i mlade. |
Piše: Silvana Dragun
ZAZ: Je veux (Ja želim)
Ako mi daju apartman u Rici, ne želim ga,
Chanellov nakit, ne želim ga.
Ako mi ponude limuzinu, ne znam što bih s njom?
Ako mi ponude sluge, ne znam što ću s njima,
Vilu u Naushatellu,
nije za mene.
Ako mi ponude Eiffelov toranj,
što će mi?
Ja želim ljubav, sreću, radost,
vaš novac me ne će učiniti sretnom.
Želim umrijeti s rukom na srcu.
…Dosta mi je lažnih manira…
dosta mi je babilonskih kula i predrasuda.
Ja želim ljubav, sreću, radost,
vaš novac me ne će učiniti sretnom.