„NETOLERANTNI“ REVIZIONISTI
Drugo pismo akademika Pečarića, Razredu za društvene znanosti HAZU
Poštovane kolegice akademkinje,
Poštovane kolege akademici,
Razlog što se i vama obraćam (samo još jednom) je moje uvjerenje da možda mislite da baš i nisam bio „ljubazan“ prema vašem razredu. Istina je da je vaš prijedlog izazvao moje ironično pismo Predsjedniku i Predsjedništvu Akademije. Pismo, pisano po presedanu u „slučaju“ Radman, pisao sam s uvjerenjem da ono treba ostati „unutar kuće“. Vaš razred (tj. Predsjedništvo) je prvo tražio da na njega odgovara kandidat, i na kraju ste odlučili da se oba pisma čitaju na Skupštini.
Mediji su sve to iskoristili za napade na Akademiju i na mene. Odgovarao sam, ali niti jedan moj tekst nije objavljen, pa je o tome objavljen i članak u Hrvatskom listu od 14. 06. 2012.: Kako su zabranili akademika Josipa Pečarića. Zato ću sakupiti sva ta pisma, kao i članke povjesničara koji su pisali o „znanstvenim“ radovima vašeg kandidata. Normalno bi bilo da takvu knjigu objavi Akademija na prijedlog vašeg razreda, ali …
U svom pismu sam Predsjedniku i Predsjedništvu Akademije spomenuo i dvije svoje knjige. Na skupštini se uopće nisam pozivao na njih već isključivo na pisanja povjesničara. Svoje knjige sam čak nudio kao poklon svim članovima Predsjedništva. Nitko ih nije tražio, a i kolega Strčić mi je priznao da ih nije pročitao.
Čini mi se da se razlog tomu, dobrim dijelom, može naći u rečenici Glavnog tajnika Akademije (27. 04. 2012):
„Vaše su pismo pročitali članovi Uprave no siguran sam da i Vi sami smatrate kako je potrebno u ovom, kao i sličnim slučajevima, postupiti prema načelu: AUDIATOR ET ALTERA PARS ponaosob stoga, što se ne radi o znanstvenom predmetu matematike, u kojoj ste vjerujem jedan od najboljih stručnjaka, već o povijesnoj znanosti.“
Vjerojatno vam je sada već svima jasno da primjer koji sam dao u pismu nema nikakve veze s „znanošću“ uopće, pa onda ni s povijesnom znanosti. Ono što meni nije jasno u ponašanju vašeg razreda u cijeloj priči jest što bi trebali znati kako ne Filozofskom fakultetu postoji grupa znanstvenika (okupljenih oko prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana) koja se bavi povješću i filozofijom znanosti. Vjerujem da znate da je jedno od najuglednijih imena u toj oblasti Thomas Samuel Kuhn rođen u Cincinnatiju, Ohio, 1922. godine. Po osnovnom obrazovanju je fizičar i doktorirao je na Harvardu 1949. iz fizike. Kao docent predavao je povijest znanosti na Harvardu od 1952. do 1957, kao profesor povijesti znanosti na Berkeley (California) od 1958 do 1964, te na Princetonu od 1964. do 1979. Od 1979. predaje povijest znanosti i filozofiju znanosti na Massachusetts Insitute of Technology (MIT). Član je mnogih strukovnih društava. Bio je predsjednikom američkog Društva za povijest znanosti (1968-1970). Primio je niz nagrada i priznanja za svoj znanstveni rad, a tijekom svoje sveučilišne karijere vodio je niz znanstvenih projekata i programa: direktor je projekta Izvori za povijest kvantne fizike (1961-1964), voditelj Savjeta za istraživanje društvenih znanosti (1964-1967), voditelj programa za povijest i filozofiju znanosti na Princetonu (1967-1972). Član je uglednih znanstvenih instituta i organizacija.
Uvjeren sam da vam je itekako dobro poznato kako je prof. Tuđman doista pravi znanstvenik. Njega sam i pozvao da mi predstavi knjigu “Brani li Goldstein NDH?”. Ovdje posebno treba naglasiti kako je taj tekst tiskan i u Tuđmanovoj knjizi “Prikazalište znanja”, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2003., str. 129-134., koju koriste studenti s Filozofskog fakulteta.
Evo tog teksta:
Znanstveni rat ‘legalista’ i ‘revizionista’ traljave znanosti[1]
Knjiga “Brani li Goldstein NDH?” donosi članke i polemike akademika Josipa Pečarića tiskanih u hrvatskim dnevnicima i tjednicima od prosinca 2001. do travnja 2002. godine. J. Pečarić polemizira s autorima knjige “Holokaust u Zagrebu” dr. Ive i Slavka Goldsteina i tvrdi da “iz mnogih njenih dijelova izvire šovinizam prema hrvatskom narodu i to onaj svojstven ljudima jugokomunističkog svjetonazora” (str. 8). J. Pečarić i strukturira svoju knjigu tako da potkrijepi svoju tezu: Umjesto uvoda, Brani li Goldstein NDH?, Stepinac i Židovi, Goldstein: revizionist, dogmatik ili Jugoslaven?, Jugokomunistička haranga, Jugokomunisti – ljubitelji laži, Prilozi, itd.
Akademik Pečarić jedan je od najbritkijih znanstvenih polemičara. U polemiku s Goldsteinima ulazi s bogatim iskustvom i znanjem o jasenovačkom mitu (o kojem je napisao dvije knjige: “Srpski mit o Jasenovcu, I i II”). Srpski pak mit o Jasenovcu “temelj je velikosrpskom dokazivanju genocidnosti hrvatskog naroda” (str. 148) i zato se broj žrtava u Jasenovcu u jugoslavenskoj političkoj i znanstvenoj javnosti održavao na 700 000 radi “očuvanja Jugoslavije i ‘discipliniranja’ Hrvata” (str. 151).
Jugoslavenska je vlada tražeći reparacije od Njemačke bila prisiljena 1963. smanjiti broj žrtava s prvotnih 1 706 000 na 950000. Njemačka vlada nije ni to prihvatila pa je 1964. u Jugoslaviji “obavljen popis žrtava rata koji je dao brojku od 597 323 žrtve rata” (str. 149). Prema tom popisu[2] broj žrtava u Jasenovcu je 49 874. Službena historiografija nije se usudila niti objaviti niti analizirati te podatke osim dr. F. Tuđmana koji je poglavito radi objavljivanja tih podataka 1972. završio u zatvoru.
Mit o Jasenovcu i genocidnosti Hrvata, odnosno zatiranje svake ideje i prava Hrvatima na vlastitu državu, osnovna je postavka jugoslavenske, preciznije velikosrpske, političke i historiografske paradigme. Jugoslavenska politička paradigma je srušena kako nestankom komunističkog sustava, tako i raspadom SFRJ-a, odnosno oslobađanjem i stvaranjem Republike Hrvatske. Jugoslavenska politička paradigma je prošlost: SFRJ je povijesna tvorba koja nije trajala duže od 70 godina, nestala je u najkrvavijem europskom ratu u drugoj polovici 20. stoljeća, a Hrvatska se izborila za svoju samostalnost i potvrdila je svoju cjelovitost u Domovinskom ratu.
Hrvatska je postala država, međunarodno priznata, unatoč srpskom hegemonizmu i velikosrpskoj agresiji te želji međunarodnih čimbenika za održanjem SFRJ. Znanstvena paradigma kojom je službena historiografija tumačila i branila nastanak i opstanak socijalističke Jugoslavije, nije nestala ni prvim demokratskim izborima 1990., niti je nestala u Domovinskom ratu. Znanstvene zajednice i njihove dominantne teorije nastaju i nestaju prema sasvim drugim obrascima i pravilima.
Zato je, po mojem mišljenju, važnost ovih polemika akademika Pečarića upravo u rušenju osnovnih postavki jugoslavenske historiografske paradigme ili preciznije hrvatske historiografske paradigme u jugoslavenskim okvirima.
Što su znanstvene paradigme? Prema Thomasu Kuhnu znanstvene paradigme određuju svjetonazor, dominantne teorije i pravila ponašanja određene znanstvene zajednice. Znanstvena paradigma opisuje načine funkcioniranja normalne znanosti: koji su dopušteni problemi koje neka zajednica znanstvenika može rješavati, a koji su nedopustivi i “neznanstveni”. Znanstvene paradigme oblikuju znanje – proizvode ne samo znanstvene “činjenice”, nego i “istinu” – sukladno vrijednostima, teorijama i ponašanjima što ih dijeli određeni krug znanstvenika[3].
Povijesno znanje je javno znanje jer se i sama znanost definira kao javno znanje (J. Ziman). Pečarićeve polemike pobijaju povijesne “činjenice” i povijesne “istine” jedne znanstvene produkcije, koju bismo u nedostatku preciznijih naziva, mogli nazvati “traljava znanost[4]” (Z. Sardar, str. 40).
Metoda s kojom se J. Pečarić obračunava s “činjenicama”, postavkama i vrijednostima “traljave znanosti” začuđujuće je jednostavna. Za svaki vrijednosni sud, ili procjenu iskaza i podataka, o NDH, kardinalu Stepincu, Jasenovcu, progonu Židova itd. Pečarić pita je li općevažeći? Primjenjuje li se isti kriterij podjednako na sve postupke pojedinaca, odnosno naroda, nacija i država?
Hrvati znaju da postoje “tamne strane hrvatske povijesti” i ne ponose se njima. Ali kako to da američki stručnjaci za holokaust ne priznaju da je “tamna strana američke povijesti” bombardiranje Hirošime i Nagasakija kada su ubijene stotine tisuća civila: staraca, žena i djece[5]?
Postoje li u (Drugom svjetskom) ratu žrtve samo na jednoj strani, a zločini samo na drugoj?
Imaju li mali narodi pravo na slobodu i vlastitu državu? Smiju li biti neovisni po svaku cijenu? Zašto je njihova neovisnost neprihvatljiva, a “držanje porobljenih naroda nešto je najnormalnije” (str. 120)?
Zašto je tvrdnja dr. F. Tuđmana “NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom” (str. 13) historiografski revizionizam?
Zašto povjesničari “traljave znanosti” (Goldstein) poistovjećuju “težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom” s fašizmom i “zločinačkim karakterom NDH” (str. 13), a potpisnici “Apela srpskom narodu” (tj. poziva na suradnju s Hitlerom (str. 126), postaju članovi SANU-a (njih 28) i ugledni dužnosnici u SFRJ?
Zašto se zločini nad Židovima u Hrvatskoj pripisuju samo NDH režimu iako su rađeni po diktatu Hitlera? Zar nije djelovanjem Stepinca i NDH režima spašeno više Židova “nego što bi to bilo da je sve bilo pod izravnom njemačkom vlašću”[6]?
Pečarićeva metoda vrlo je jednostavna. On naprosto pita je li ono što vrijedi za Hrvatsku i Hrvate, vrijedi i za Židove, Amerikance, Srbe, Nijemce, Engleze, Francuze, tj. i za sve druge. Akademik Pečarić zna faktografiju, poznaje materiju i nije teško pokazati da njegov oponent dr. Ivo Goldstein brani postojeću znanstvenu dogmu jer svaki pokušaj izmjene postavki “traljave znanosti” Goldstein naziva revizionizmom, a etiketiranje J. Pečarića da je “historiografski revizionist” tipična je marksistička pozicija i terminologija. J. Pečarić zato s pravom upozorava da je zadaća svake kritičke znanosti, pa tako i historiografije, revizija povijesnih spoznaja od predrasuda, ideoloških postavki, netočnih podataka i neutemeljenih “istina”.
Čitatelji će u ovoj knjizi naći niz novih podataka, činjenica i tvrdnji budući da akademik Pečarić na novi način, otvoreno raspravlja i zagovara teze koje su imale zabranu javnosti do 1990. godine jer je komunistički režim branio da se o tim temama i na taj način raspravlja o hrvatskoj povijesti.
Dugoročno gledano, značenje je ove knjige što dovodi u pitanje temeljne postavke na kojima je počivala socijalistička (službena) historiografija. Ova knjiga najavljuje obračun s dominantnom znanstvenom paradigmom. Bilo bi pogrešno misliti da je ova knjiga samo polemika između akademika Pečarića i dr. Ive Goldsteina. Njih obojicu treba razumjeti kao simbole: prvog kao osporavatelja važeće znanstvene dogme, a drugog kao zastupnika stare i osporavatelja nove paradigme.
Zato je dr. Ivo Goldstein samo jedan od mnogobrojnih legitimista, zagovornika nepromjenjivosti stare znanstvene paradigme, a akademik Pečarić jedan od manje brojnih predstavnika nove. Znanstveni rat između “legitimista” i “revizionista” ne vodi se samo oko znanstvenih “istina” i “činjenica”. Bijes legitimista proistječe iz spoznaje da se tradicionalni legitimitet povijesne znanosti razara i da se dovodi u pitanje njihova društvena moć i vjerodostojnost.
Povijest nije više ono što tvrde “legitimisti”. Njezine spoznaje su u opasnosti jer je očito da su bremenite odbačenim ideološkim postavkama. Međutim, u opasnosti je i cijeli znanstveni pogon “legitimista” jer se promijenila politička stvarnost. Time se dovodi u pitanje njihova društvena moć, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji po kojima se donose odluke o odabiru problema i njihovom financiranju, sustav vrijednosti po kojima se reproducira znanstvena zajednica “legitimista”.
Bijes, netolerantnost, mržnja “legitimista” izbija iz mnoštva napisa po dnevnim tiskovinama. Oni su u panici i strahu kako za svoje intelektualne tako i za društvene i egzistencijalne pozicije. Međutim, “traljava znanost” nije sposobna istraživati i vrednovati suvremenu hrvatsku političku i društvenu zbilju jer je samostalna i suverena hrvatska država desetljećima bila zabranjena tema i zabranjen problem za tu paradigmu. Zato bijes i mržnja “legitimista”, iako su sve učestaliji, sve manje ima učinka i sve manje izaziva pozornost. “Legitimiste” je naprosto pregazilo vrijeme i oni su postali suvišni i osuđeni na vlastitu samodostatnost.
S druge pak strane “revizionisti” su još uvijek u poziciji osporavanja vladajuće paradigme. Nova paradigma nije artikulirana, na njoj nije formirana znanstvena zajednica, nisu ustaljeni i institucionalizirani mehanizmi znanstvene prezentacije i reprodukcije (instituti, časopisi, simpoziji itd.) “revizionista”. I primjer “revizionista” hrvatske povijesti ukazuje da je normalna znanost u fazi kada su: “činjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki a odluke hitne” (Ravetz i Funkowitz, prema Z. Sardar, str. 63).
Zato ne iznenađuje da se polemika, tj. znanstveni rat, između “legitimista” i “revizionista” vodi u novinama, dnevnicima i tjednicima. I jedni i drugi suočeni su s novom stvarnošću ali i stvaraju novu stvarnost. Kada nepoćudne teme nisu našle mjesto i prostor u znanosti, onda su morale naći nove forme prezentacije i vrednovanja u javnosti. Znanstvenici su počeli komunicirati u javnim medijima i time je znanstvena prezentacija izgubila svoju krutu formu znanstvenog rada. Srušena je barijera između znanstvenog rada i sudjelovanja u masovnim medijima. Potvrđuje se ona teza da postnormalna znanost postaje dijalog između znanstvenika, novinara, aktivista i kućanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanost (Z. Sardar, str. 64).
Akademik Pečarić i ova knjiga, koja sadrži polemike objavljene u rasponu manjem od šest mjeseci, višestruko su neugodan protivnik “legitimista”. Prvo, zato što potkopava osnovne postavke i dovodi u pitanje povijesne “istine” i “činjenice” jedne zastarjele dogme; drugo, više je nego kvalificiran sugovornik za jednu novu znanstvenu praksu u kojoj imaju pravo sudjelovati svi bez obzira na svoje formalne kvalifikacije; treće, ova nova vrsta znanstvenog djelovanja nužno vodi ka demokratizaciji znanosti općenito, a posebno povijesne znanosti koja nikada više neće biti izolirano područje bavljenja odabranih i podobnih.
U onoj mjeri u kojoj narod i javnost sudjeluju u kreiranju vlastite povijest, u toj mjeri i povijesna znanost mora biti otvorena javnosti. Zato je konačna poruka ove knjige: hrvatski je narod na demokratski način svojom voljom i žrtvom došao do slobode, samostalnosti i države; znanstvenici imaju pravo odbaciti dogme koje su bile u funkciji sputavanja hrvatske slobode. Zato ono što se zbilo na političkoj sceni i što je postalo hrvatska povijest, mora biti prepoznato i dobiti potvrdu i u hrvatskoj povijesnoj znanosti.
Nažalost, malo – odnosno preciznije – sporo se dogme traljave “znanosti” mijenjaju.
I bit će tome tako dokle će neki na račun toga moći raditi karijere.
I bit će tome tako kada vi predlažete “legalistu” koji je povod da se u Tuđmanovoj knjizi na ovaj način studenti Filozofskog fakulteta upoznavaju kakvi su “legalisti traljave znanosti”.
Da sve to bude još smješnije, vaš kandidat je gostovao u emisili “Duhovni izazovi” na HTVu i govoreći o netolerantnosti uzeo revizioniste kao primjer netolerantnih ljudi (i ostao živ). Netolerantnost mu je već samo to što misle drugačije, i još se usuđuju to javno i zastupati.
Nadam se da ne djelite mišljenje vašeg kandidata i da pod tolerancijom podrazumijevate doista postojanje i onih koji drugačije misle, govore i pišu.
Međutim, morao sam vam napisati i ovo, drugo i posljednje pismo, jer se nadam da činjenicu što ste ipak predlagali onog koji na tako netolerantan način zastupa “traljavu znanost” mogu možda opravdati vašim nepoznavanjem nekih istraživanja u povijesti znanosti, a i onih činjenica koje sam o njegovom radu naveo u svojim pismima i govoru na Skupštini.
Sve vas lijepo pozdravljam,
akademik Josip Pečarić
P.S. Inače, gornji tekst prof. M. Tuđmana dao sam u knjizi „Nepoćudne knjige“ koju sam također želio pokloniti svim članovima Predsjedništva HAZU (vidjeti moje pismo Predsjedniku i Predsjedništvu HAZU). Šteta što to nisu iskoristili, posebno akademik Raukar koji je i sam pisao o pobjedi Neretvana 887. godine. Naime, na str. 168-171. te knjige može se nači moj komentar, dakle komentar jednog nepovjesničara, o „znanstvenim“ tvrdnjama vašeg kandidata o tom događaju. Moj tekst je objavljen u Hrvatskom slovu, 31. siječnja 2003. Koliko je meni poznato o tome je od povjesničara prvi pisao dr. sc. Frano Glavina, prvo kratko u tekstu „Tko je u Saboru nogom udario bana Khuena, Erazmo Barčić, kako tvrdi prof. Goldstein, ili Josip Gržanić“, a potom veoma detaljno u radu: „NAJNOVIJE „ZNANSTVENO“ OTKRIĆE PROF. GOLDSTEINA: SRBE NERETVANE 887. GODINE PORAZILI SU MLEČANI. SLAVI LI NAŠA MORNARICA „BLESAVI“ DATUM 18. RUJNA 887.? Makarsko primorje 7, Makarska, 205., str. 307-334.
Oni koji ne znaju za to Goldsteinovo „znanstveno“ otkriće, može ga zbuniti spominjanje Srba Neretvana. Radi se o tome da se Goldstein, u svezi s tom bitkom, poziva na Porfirogeneta koji „tvrdi da Neretljani potjecu od nekrstenih Srba. Stoga se u ovom slučaju ne može tvrditi da je nedvojbeno rijec o hrvatskoj pobjedi“.
Samo jedna rečenica iz teksta dr. Glavine:
Pitanje se samo po sebi nameče: Ili prof. Goldstein još nije upoznat s mišljenjem hrvatske kritičke historiografije o Porfirogenetovom djelu ili je dosljedan stavovima na kojima srpska historiografija ustraje?!
Povjesničar umjetnosti i arheolog, danas ravnatelj Gradskog muzeja u Makarskoj, Marinko Tomasović, u svom radu „Arheoloske sugestije za ubikaciju gradova iz 36. Poglavlja Porfirogenetova De administrando imperia“, Starohrvatska prosvjeta, III. s., 36, Split 2009. , str. 293-313, daje svojevrsno upozorenje o neznanstvenom pristupu I. Goldsteina, osobito po pitanju nepoznavanja literature i nedostatno zadovoljavajućeg metodološkog pristupa. Doda li se ovome, što očito slijedi iz Tomasovićeva rada, i nepoznavanje terena o kojemu Goldstein piše postaje jasno kako se u njegovom promašaju sljubiše nekoliko negativnih čimbenika. Goldstein se uistinu ne snalazi među literaturom, ne poznavajući je i bez osjećaja je za procjene nečega što već posjeduje u tuđim objavama.
Jos prije izborne skupštine napisao sam vam kako je dr. sc. Zlatko Begonja komentirao moje ironično pismo:
„U cijelosti se slažem s onim što navodite. Dodao bih kako ima i zasluge za to da se i danas u Republici Hrvatskoj obilježava četnička (uz zanemarivo mali broj komunista) oružana pobuna iz Srba od 27. srpnja 1941. godine.“
Zato sam vam poslao i njegov znanstveni rad o toj pobuni. Medjutim, dr. sc. Mario Jareb, viši znanstveni suradnik je izravno pisao o Goldsteinovim tvrdnjama u tekstovima:
Ivo Goldstein oživljava komunističke mitove koji raspiruju mržnju i podjele, blog Zvonimira Despota, http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2010/08/page/5/, 3. kolovoza 2010.
Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941.godine, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., 751.-771. Zagreb, 2011.
[1] M. Tuđman: Prikaz knjige “Brani li Goldstein NDH?”, A. G. Matoš, Zagreb, 2002., str. 328. Promocija je održana u Zagrebu, hotel Panorama, 2. listopada 2002.; Glas koncila, 20. listopada 2002.; U knjigama: M. Tuđman, Krivi za zlocin samoodredjenja? Zagreb, 2003.109-114.; “Prikazalište znanja”, Zagreb, 2004.,; J. Pečarić, Nepoćudne knjige, Zagreb, 2003. 131-136; M.Pavković, Razgovori s Josipom Pečarićem, Koprivnica, 2006, 100-107.
[2] Popisom nisu obuhvaćene žrtve komunističkog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
[3] T. Kuhn je radi toga predstavio normalnu znanost kao ‘dogmatski pothvat’ (Z. Sardar, str. 30).
[4] Suvremenu znanstvenu praksu Ravetz dijeli na četiri kategorije: traljava znanost, poduzetnička znanost, bezobzirna znanost i prljava znanost (prema Z. Sardar, str. 40).
[5] Pečarić, str. 23.
[6] J. Pečarić, str. 23
