RASIZAM SVJETSKIH MOĆNIKA (II)
Prenosimo izlaganje akademika Josipa Pećarića s tribine HUB-a, povodom predstavljanja njegove nove knjige “Rasizam svjetskih moćnika”.
Prije svega dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim.
Zahvaljujem se Hrvatskoj udruzi Benedikt za organizaciju današnjeg predstavljanja.
Nadasve se zahvaljujem današnjim predstavljačima, prijateljima i imenjacima dr. sc. don Josipu Čoriću i Josipu Joviću, našem poznatom kolumnisti i publicist i bivšem glavnom uredniku doista slobodne Slobodne Dalmacije.
Obično autor se treba na ovakvim predstavljanjima samo svima zahvaliti. Međutim, čini mi se da, igrom slučaja, možemo danas imati još jednog predstavljača, a da on to uopće i ne zna. Naime, kao da je na današnje predstavljanje mislio i naš vrsni kolumnist Mate Kovačević kada je pisao svoju kolumnu od 8. lipnja 2012. za portal HRSvijet.
Evo kako počinje njegova kolumna, tj. „njegovo predstavljanje“:
Ono što je bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić radio tajno i na temelju nacrta novoga Memoranduma, novi je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić to bez dlake na jeziku objavio svijetu. Njegova izjava kako je Vukovar srpski te da u njemu Hrvati nemaju što tražiti prošla je u t.zv. međunarodnoj javnosti gotovo nezapažena, pa se po toj reakciji još jednom očitovao model međunarodne politike, koja je slično reagirala i na svojedobnu jugoslavensku i srpsku agresiju na Hrvatsku 1991.
Tako je prešutjela i Nikolićevu izjavu kako nikad ne će priznati Kosovo, a reagirala je tek kad je ovaj zanijekao genocid u Srebrenici. Nu budući da je Srebrenica u raspodjeli teritorija pripala Republici Srpskoj, moglo bi se tumačiti i kako je međunarodni ugovor po kojem je taj gradić poslije rata pripao Srbima, zanijekao, kao i Nikolić, srpski genocid u Srebrenici. Aktualne reakcije nekih europskih političkih krugova mogu se zato svrstati u jednu vrstu verbalnoga rata protiv Sjedinjenih Država, koje su zahvaljujući suradnji s Hrvatskom te hrvatskim vojnim oslobodilačkim pothvatima Bljesak i Oluja, stvorile preduvjete za prekid rata u BiH i tako spasile stotinjak tisuća muslimana u UN-ovu zaštićenu području Bihać od opetovanja genocida iz Srebrenice, koji su, nota bene, mirno promatrali mnogi europski političari. Nu bez obzira što su Hrvati na čelu s predsjednikom Tuđmanom toliko pridonijeli oslobađanju područja u BiH te na taj način prisilili Srbe da završe rat i sjednu za pregovarački stol, jedan dio europskih političara, čije odbljeske i danas možemo čitati po hrvatskim medijima, za onodobno stanje u BiH i dalje okrivljuje bivšega hrvatskog predsjednika, što na političkoj razini, nije ništa drugo, nego prigovor zato što je Tuđman svojom politikom skršio uspostavu velikosrpskoga projekta, a time i opetovanje genocidnih pothvata na područjima koja su trebala pripasti Srbima.
Taj se prigovor odnosi i na američku politiku Billa Clintona, koji tvrdi kako su samo on i njemački kancelar Hoelmuth Kohl bili uz Hrvate, pa je, na primjer cijela farsa od haaškoga suđenja hrvatskim generalima, upravo nekim središtima moći trebala poslužiti kao nastavak velikosrpskoga rata protiv hrvatske, ali i američke politike. Optužnice, a i prvostupanjske presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ispisane su memorandumskim rječnikom Miloševićeve politike s početka rata iz devedesetih godina pa bi se i Nikolićevo nijekanje genocida u Srebrenici, po svom podrijetlu može pratiti sve do haaških tužiteljskih arsenala.
Dapače, poznato je da su Amerikanci bili šokirani kada su shvatili da njihovi europski saveznici žele genocid u Bihaću da bi Srbe proglasili pobjednicima u ratu. Zato naše Pismo VS UN-a, koje je osnova ove knjige ima posebnu težinu, jer ukazuje na sve ovo o čemu piše Kovačević, koji i jest jedan od supotpisnika našeg pisma. Nevjerojatno je kako više od deset godina hrvatske vlasti i mediji uopće ne spominju da je najveće ostvarenje „Oluje“ upravo spašavanje Bihaća, ili kako je to rekao tadašnji američki vojni ataše u Hrvatskoj „spriječavanje genocida razmjera onih iz Drugog svjetskog rata“. Nema dvojbe da je takvo ponašanje hrvatskih vlasti, glavnih medija i mnogih tzv. lijevih intelektualaca bilo zato da bi se u prvostupanjskoj presudi moglo reći:
„Gotovina je znao da Srbi odlaze pod topničkom paljbom, da je trebao znati da će neki Srbi ostati u “Krajini” te da je zbog toga trebao znati da će biti prilika za zločine, zbog čega su isti bili “prirodne i predvidive posljedice” zločinačkog plana progona Srba uz pomoć topničkog granatiranja.“
Dio o topničkom granatiranju sam po sebi je smiješan ako se znaju učinci tog granatiranja, a Sud je to znao.
Prirodne i predvidljive posljedice pada Bihaća poslije onoga što se događalo u Srebrenici tom „sudu“ navodno uopće nisu poznate. To ne spominju čak niti obrane hrvatskih generala, niti spomenuti vojni stručnjaci.
Zato ne vidim razloga zašto bih promijenio mišljenje o spomenutoj ekspertizi vojnih stručnjaka danoj još 17. siječnja 2012. Portalu HKV-a:
„Dakle, upitno je je li ova ekspertiza imala za cilj da se samo obrane hrvatski generali, ili želi skrenuti pažnju sa zasluga naših generala u sprječavanju genocida takvih razmjera kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu. Američki vojni ataše sigurno zna spomenute eksperte, pa bi ih mogao upozoriti i na ovaj najznačajniji učinak operacije „Oluja” i predložiti im da, bez obzira prihvati li „Sud” u Haagu njihovu ekspertizu ili ne, pokrenu postupak da se generalu Gotovini dodijeli Nobelova nagrada za mir!“
Kovačević dalje piše:
Zagrebački Srbobran, danas doduše pod imenom Novosti, inače pokrenut za vrijeme vlasti hrvatsko-srpske koalicije Ive Sanadera, ne konstatira uzalud kako Hrvati „za generale kojima se sudi, u cijelom svijetu pale svijeće i žale ih“, a stanoviti Dragan Paić s Petrove gore, na kojoj su Velikosrbi 1990. oštrili svoje noževe protiv Hrvata i muslimana, kako su “Oluja i Tuđman dovršili ono što je Pavelić započeo“.
Kovačević dalje u svom tekstu govori i o drugim događanjima u Hrvatskoj koji pogoduju novom velikosrpskom uz;letu u Hrvatskoj. Međutim, treba uvijek biti svjestan da je to moguće samo uz pomoć mnogih Hrvata i hrvatske politike od 2000-te.
Naravno, nagrade za to su iznimno velike. Tako je npr. profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc. Ivo Goldstein trebao biti nagrađen redovitim članstvom u HAZU. S obzirom da je njegov neizbor posebno pogodio urednike “Slobodne Dalmacije” pretpostavljam da znate da sam tome i ja dao svoj doprinos. Upravo, komentirajući za portal HRSvijet Goldsteinov intervju u Slobodnoj Dalmaciji napisao sam i slijedeće:
“I na to je sjajno ukazao prof. Vladimir Mrkoci pišući o Goldsteinovoj knjizi Croatia: A History. Dakle, Mrkoci konstatira kako na str. 254. Goldstein tvrdi:
‘Hrvatska je opet bila ozbiljno kritizirana od međunarodne zajednice, i pokazalo se da su problematične srpske tužbe zbog genocidnosti Hrvata imale temelja.’
Prof. Mrkoci to komentira ovako:
‘Poslije Oluje Krestićeva tvrdnja o genocidnosti Hrvata za Goldsteina više nije ‘problematična’ već ima ‘temelje’ i to više nije samo Krestićeva već. Krestić-Goldsteinova teza.’
U tom, neposlanom pismu-čestitki Predsjedniku i Predsjednišvu HAZU (koje je također bilo ironično kao i ono poslano, JP) to sam komentirao ovako:
‘Usporedimo ovo s jednim drugim povezivanjem Oluje s pojmom genocida.
Bivši američki vojni ataše u Republici Hrvatskoj i poznati obavještajac Ivan Šarac i član kuće slavnih američkih obavještajaca u intervjuu objavljenom u “Hrvatskom listu” br. 361 od 25. 8. 2011. kaže:
‘Općepoznato je da je tri dana poslije general Gotovina bio u zapadnoj Bosni jer se operacija nastavljala dalje s ciljem da se zaštiti Bihać. Srbi su dobili nekoliko brigada pojačanja iz istočnoga dijela BiH i iz Srbije pa je Bihaću prijetila smrtna opasnost, opasnost da ta enklava padne, a onda i genocida takvih proporcija kakav je bio samo u Drugome svjetskom ratu.’
I dok naš kandidat sjajno povezuje Oluju s genocidnošću hrvatskog naroda, vidite kako je ovom američkom obavještajcu genocid ako netko poslije Srebrenice hoće pobiti još nekih stotinjak tisuća muslimana.
Ali nas ne treba čuditi takvo neprihvatljivo mišljenje jer je on očito hrvatskog podrijetla.
Zato je mnogo značajnije za nas vidjeti kako je ovo Goldsteinovo povezivanje genocidnosti hrvatskog naroda s Olujom mnogo naprednije nego i kod nekih poznatih Srba. Tako jedan veoma poznati Srbin kaže:
‘Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!’
Znate li tko je ovo rekao?
SLOBODAN MILOŠEVIĆ na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Vidite koliko je izuzetno dostignuće našeg kandidata koji je uspio povezati genocidnost hrvatskog naroda s Olujom, a čak ni Miloševiću to nije palo na pamet!”
Dodajmo ovome i nedavni prijedlog Slavka Goldsteina (savjetnika valjda i Predsjednika i Premijera) da se obilježavanju 5. kolovoza Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja doda i obilježavanje srpskih žrtava postaje očito kako bi djelovanje „Srbobrana“ i velikosrpske politike bili nebitni da nemaju tako veliku potporu u samoj Hrvatskoj.
Zato se nameće pitanje: Što se promjenilo u Hrvatsko-Srpskim odnosima?
Parafrazirajući Kovačevićev tekst možemo odgovoriti. Ne puno. Tadić i Josipović su se voljeli javno, a Nikolić i Josipović tajno.
S druge strane, čini mi se da je gospodin s Petrove gore, kojega spominje Kovačević, još i preblag prema nama Hrvatima. Naime, “Oluja i Tuđman” učinili su mnogo gore od onoga što je Pavelić započeo. Sjetimo se da su, kako je rekao Milošević, “Oluja i Tuđman” od Srba napravili zečeve. A to je mnogo gore od bilo čega što se može napraviti ljudima, pa tako i od onoga što je Pavelić započeo, zar ne?
Ali vratimo se našoj knjizi. U svezi s njom ću vas upozoriti na poglavlje: U SUSRET NOVIM RASISTIČKIM PRESUDAMA: GENERAL PRALJAK KAO INSPIRACIJA. I danas sakupljamo potpise za novo pismo VIJEĆU SIGURNOSTI UJEDINJENIH NARODA O HRVATIMA u BIH-u. A general Praljak nam nije samo bio inspiracija, već Pismo sadrži cijeli njegov završni govor u Haagu.
Do danas je ovo drugo pismo potpisalo oko 1300 naših ljudi. Pozivam vam vas da im se i vi pridružite. To pismo bi trebalo poslužiti kao i treće knjige u ovom nizu. Dakle poslije “Rasizma suda u Haagu”, “Rasizma svjetskih moćnika” treba slijediti i “Rasizma svjetskih moćnika i njihovih slugu”.
Hvala!
Akademik Josip Pećarić
Predstavljanje knjige “Rasizam svjetskih moćnika” prof. dr. don Josipa Ćorića
