Sve strano više nam vrijedi, kao da se stidimo što smo Hrvati i što živimo u svojoj zemlji
POPLAVA ENGLESKIH NAZIVA ISTISNULA HRVATSKI JEZIK IZ ULIČNIH IZLOGA Ono što mene boli je to vječno hrvatsko ponižavanje samog sebe , taj osjećaj manje vrijednosti. Ponekad se čini da bolji odnos prema hrvatskome i poštivanje ustavne odredbe o hrvatskom jeziku imaju iz EU negoli mi sami, kaže Dunja Brozović.
Pripremajući se za veliku rođendansku zabavu, otišli ste u ‘gift shop’, da kupite dar slavljeniku, sebe ste u ‘vintage second hand shopu’ počastili retro košuljom, a potom ste se zaputili do obližnjeg ‘beauty centra’ gdje ste dotjerali svoj izgled. Na putu do kuće svratili ste do ‘tobacco and newsa’ po novine, a glad vas je odvukla do obližnjeg fast fooda i bakeryja. Okrijepili ste se čajem u ‘coffee & tea houseu’, te putem bacili oko na izloge music shopova, raznih drugih shopova na čijim izlozima je istaknut natpis ‘sale’. A došavši u pogrešno radno vrijeme pred svoju omiljenu prodavaonicu slastica, naišli ste na vratima natpis ‘Sorry, we’re closed’.
Zašto je pekarnica postala – bakery
Ni po čemu ne možete zaključiti da se radnja ove kratke pričice odvija u Hrvatskoj, točnije u centru Zagreba, koji je, baš poput svih drugih gradova u Lijepoj Našoj, preplavljen nazivima na stranom, uglavnom engleskom jeziku.
Sve one koji već godinama upozoravaju na taj problem, obično se proziva lingvističkim čistuncima, paranoičnim nacionalistima ili pak zaguljenim, ograničenim besposličarima koji su ‘zapeli u vremenu’. Svima je jasno da je engleski jezik poslovne komunikacije, a jednako tako smo svi svjesni činjenice da je jezik ‘živ’ i da se neprestano mijenja. Međutim, u Hrvatskoj je službeni jezik još uvijek – hrvatski. Zašto je onda pekarnica odjednom postala – bakery, a neka suvenirnica ili pak poklon galerija pretvorena u – gift shop? Time se, tvrde jezikoslovci i drugi stručnjaci, krše ustavne odredbe o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj.
U zakonu o trgovačkim društvima postoji, naime, odredba kako naziv obrta mora biti istaknut na hrvatskom jeziku, no može i na stranom jeziku, ukoliko je također istaknut i hrvatski naziv. Također, mogu se koristiti mrtvi jezici – latinski ili grčki. Ime tvrtke na engleskom jeziku može se tolerirati ukoliko je riječ o stranom vlasniku, odnosno ukoliko postoji strani lanac trgovina. Međutim, danas hrvatske riječi polako iščezavaju pred dominatnim stranim nazivljem. Pa nije valjda da se sramimo vlastita jezika?
Ta je tema, kaže Dunja Brozović Rončević iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, izrazito aktualna, pogotovo sad, kad je ministar Jovanović ukinuo Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika, dok Hrvatska grabi ka skutima Europske unije. Nije joj jasno zašto je vijeće ukinuto, jer razlozi zbog kojih je utemeljeno nisu nestali. Dapače, ona smatra da su u sadašnjem trenutku ti razlozi osobito aktualni, pogotovo stoga što je jedna od zadaća Vijeća bila voditi skrb o hrvatskom jeziku s obzirom na proces integracije Hrvatske u EU.
Je li Ministarstvo omaškom ispustilo riječ – hrvatski??
– Vijeće je tu učinilo veliki korak, utemeljilo je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje program Struna, koji hvala Bogu, financira Hrvatska zaklada za znanost i on jako dobro funkcionira. Mislim da je to jedno od bitnih postignuća Vijeća. Rečeno je kako je Vijeće političko tijelo, što je sasvim netočno. Ima još jedna stvar, a iskreno se nadam da je riječ o omašci. Naime, u priopćenju koje je Ministarstvo izdalo o ukidanju Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika, rečeno je kako bi skrb o hrvatskom jeziku trebao voditi Institut za jezik i jezikoslovlje! Ja se iskreno nadam da je samo omaškom iz službenog imena Instituta koje je upravo to Ministarstvo i osnovalo, izostavljena riječ – hrvatski. To nitko nije primijetio, nitko na to ne reagira. Nadam se da je riječ o omašci i da se neće ponovno biti Zavod za jezik, kao što se dugo godina zvao, prije negoli se smio utemeljiti pod hrvatskim imenom – kaže Dunja Brozović.
Reagiralo se puno puta, zbog sve brojnijih natpisa na stranom jeziku, jer riječ je o ustavnom kršenju ustavne odredbe o hrvatskom jeziku kao službenom jeziku RH. Nije problem, kaže D. Brozović, da natpisi budu dvojezični. Međutim, ne može se dopustiti da natpis bude isključivo i samo na engleskom.
– To je neprimjereno! Trgovački sud RH to bi trebao spriječiti, međutim, ništa se ne događa. A zašto? Zato što nemamo Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika koji je gospodin Lesar uputio u saborsku proceduru. I ja sam radila na prijedlogu zakona i on, naravno, nije prošao. Kolega Lesar ga je zapravo pokrenuo zbog zaštite radničkih prava, da se ne događa da strane tvrtke u Hrvatskoj mogu radnicima otkaze ili davati ugovore samo na engleskom jeziku. To niti jedna civilizirana zemlja ne bi dopustila. Ali mi, naravno, to dopuštamo – upozorava Dunja Brozović.
Pritom dodaje kako nije riječ o Zakonu o jeziku, već o Zakonu o službenoj uporabi hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji i u svim sredstvima priopćavanja. To znači da se može nešto objaviti i na nekom stranom jeziku, ali jedino ako je i na hrvatskom.
– Ono što mene boli je to vječno hrvatsko ponižavanje samog sebe, taj osjećaj manje vrijednosti. Ljudi se valjda stide toga da su Hrvati i da žive u svojoj zemlji. Kao da sve što je strano vrijedi više. Ja sam za zakon koji će to sankcionirati, pa će čovjek morati platiti kaznu. E, sad, ako uživaju u plaćanju kazni, ne znam doista na koji način bismo to mogli riješiti. Možda zatvoriti taj obrt… Ja više ne znam, ali ne bih se voljela igrati jezičnog policajca – poručuje Dunja Brozović.
Kolonijalni mentalitet Hrvata
Prema njezinim riječima, Hrvati imaju poremećen odnos prema vlastitom standardnom jeziku. U tom smjeru, kaže, svi imamo nekakav osjećaj manje vrijednosti, dok s druge strane imamo osjećaj prevelike vrijednosti tamo gdje ga ne bismo trebali imati.
– To svjedoči o tome da još uvijek imamo kolonijalni mentalitet – zaključuje Dunja Brozović.
S druge strane, naša poznata spisateljica i nakladnica Milana Vuković Runjić najveći problem vidi u – kolektivnoj nepismenosti.
– Ljudi više ne čitaju knjige, već novine, odnosno portale, a većini naših portala strašno nedostaje lektor. Sve je prepušteno na milost i nemilost osobnoj pismenosti nekog novinara. I to je puno veća opasnost, jer ljudi čitaju nepismene tekstove, zaboravljaju što je to pismenost, što je to jezik, zaboravljaju pravilno govoriti i pisati. Čak neki naši vodeći ljudi, političari koje svakodnevno gledamo znaju biti potpuno mutavi, izražavaju se nekakvim krnjim rečenicama. Kod nas vlada jedna grozna, zastrašujuća neartikuliranost i polupismenost. To je naš problem Mi bismo trebali čitati puno više, učiti se svom jeziku da bi taj jezik živio eventualno barem onoliko koliko će hrvatski narod živjeti. A s obzirom na natalitet, neće nas biti predugo. No, to je već jedna druga tema – kaže Milana, koju je nedavno jako uzrujala jedna reklamna kampanja za jednu poznatu čokoladu.
– Cijela Hrvatska bila je oblijepljena ljubičastim plakatima s katastrofalnom porukom koja je glasila: ‘Usudi se osjetiti radost’. To možda na engleskom nekako i zvuči, ali na hrvatskom to zvuči grozno, prijeteći. Netko tko je to prevodio, neki ‘divan’ copywriter je morao voditi računa da naš jezik to ‘usudi se’ doživljava kao prijetnju. Kad vam kažem – usudite se pojesti sendvič, ja vam zapravo prijetim! Tako sam se obratila zastupniku te čokolade u Beograd, ponudivši im svoje besplatne usluge koje su oni glatko odbili. A zbilja sam im se javila i rekla – evo, ja ću vam kao neki hrvatski pisac pomoći. Ma kakvi! Mislili su valjda da ih zove neki seksualni manijak – kroza smijeh priča Milana Vuković Runjić.
Da se hrvatski jezik treba zaštititi, smatra i Igor Zidić, koji pak, ne misli da trebamo tek strpljivo čekati da se donese Zakon, već o tome valja neprestano i što glasnije upozoravati i govoriti. I dok se to pitanje nikako ne rješava, s druge strane uvode se neke, po Zidićevu mišljenju, sasvim pogrešne promjene, poput preimenovanja Ministarstva zdravstva u – Ministarstvo zdravlja.
– Nije Ostojić ministar niti mog, niti vašeg zdravlja. On je ministar zdravstva, što uključuje bolnice i sve ostalo što čini zdravstveni sustav jedne zemlje. Ali nikako našeg zdravlja – kategoričan je Zidić, koji ističe da trebamo u određenoj mjeri strahovati za budućnost hrvatskog jezika. Jer, gdje postoji strah, tu uvijek vlada oprez, koji funkcionira kao najbolji čuvar.
Međutim, Igor Zidić dodaje kako se niti nakon konačnog donošenja tog zakona nećemo moći opustiti niti bezbrižno položiti glavu na jastuk, jer ćemo morati neprestano bockati institucije podsjećajući ih da trebaju raditi svoj posao.
No, Dunja Brozović kaže kako nema mjesta za strah.
– Naša je zadaća uvijek ponuditi nove izraze za neke nove pojmove, riječi. Ljudi se s time podsmjehuju, međutim, ne znaju da hrvatski jezik ima manje od 50 posto nasljeđenog slavenskog leksika. Sve drugo je na neki način prilagođeno ili su posuđenice iz raznih jezika i to je normalan razvoj jezika. Ono što je problem jest kada službene ustanove dopuštaju nešto što vodi tome da se jezik pojednostavnjuje na način da se riječi ne dekliniraju, da se pridjevi ne sklanjaju, što uočavamo u imenima mnogih festivala. Ipak, sve dok postoje službene ustanove i jasni priručnici hrvatskoga standardnog jezika dok on se ipak podučava u školama, da su to samo ekscesi i da to ne može ugroziti opstojnost hrvatskoga jezika – zaključuje D. Brozović, upozoravajući pritom na još jedan veliki problem na koji, kaže, još nitko nije reagirao:
Srpsko-hrvatski jezik vraća se na mala vrata
– U službenim obrascima ministarstva znanosti za časopise javlja se formulacija ‘članci koji su objavljeni na jezicima bivše države’. E, mene sad zanima koji su to jezici bivše države. To se nigdje se ne spominje, to je valjda na mala vrata uvođenje srpsko-hrvatskog ponovno kao nekakvog zajedničkog jezika ovih prostora, što se vidi iz toga da se u Ministarstvu kulture poduprla nagrada na jezicima za koje ne treba prevoditelj. Izbjegava se reći o kojim je jezicima riječ. Mislim, meni ne treba prevoditelj ni za engleski, francuski, ni za talijanski. ali, nije riječ o tim jezicima, već valjda o srpskome, bošnjačkom, crnogorskom, pa se onda izbjegava upotrijebiti termin srpsko-hrvatski pa se kaže da se uspostavlja književna nagrada na jezicima za koje ne treba prevoditelj… I evo, 20 godina nakon nestanka te države se ona ponovno uvodi u obrascima službenim obrascima ministarstva znanosti – upozorava Dunja Brozović.
Pretresajući tu osjetljivu temu, nismo mogli ne dotaknuti se i kolokvijalnog govora mladih koji danas ‘lajkaju’, ‘twittaju’, druže se na ‘fejsu’… Takav novi rječnik povezan je sa suvremenim tehnologijama i neizbježan je dio procesa razvoja svakog jezika.
Poznata spisateljica i nakladnica Milana Vuković Runjić ističe kako je jezik uvijek pomalo ‘korumpiran’ stranim jezicima i kako to nije ništa novo.
– Mi smo sad najviše korumpirani tom nesretnom engleštinom, što je dijelom zato što nemamo adekvatne hrvatske riječi za neku kompjutorsku terminologiju. Niti ja sama ne znam bih li baš laptop zvala krilnik, razumijete me? Jednostavno je tako brzo išla ta tehnološka revolucija i engleski je brzo poslužio u njezinu korist da se taj malo sporiji hrvatski jezik nije snašao – tvrdi M. Vuković Runjić.
I Dunja Brozović slaže se s time kako je u tom slučaju puno teže reagirati, jer to nije službeni jezik. To su, kaže, svojevrsni jezici zatvorenih grupa, razni žargoni, koji omogućuju jednostavnu komunikaciju. Ipak, ona smatra djeca tu više rabe engleske nazive opet iz istog razloga – jer im je poremećen odnos prema vlastitom standardnom jeziku.
– Tijekom školovanja taj odnos se ne njeguje, niti se jezik podučava pošteno, pogotovo u srednjim školama, u kojima se radi samo književnost. A ako se i radi jezik, to se radi na tako dosadan način da ga, naravno, svi zamrze. To je problem našega školstva – kaže D. Brozović.
Zanimljiv je podatak kako iz EU kontinuirano traže suradnju s Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje, upravo na stvaranju što kvalitetnijih prijevoda na hrvatski jezik raznih akata Europske unije.
– Ponekad imamo osjećaj da bolji odnos prema hrvatskome i poštivanje ustavne odredbe o hrvatskom jeziku imaju iz EU negoli mi sami. Važno je da se donese Zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika, kao što ga imaju i sve druge zemlje. Kod nas se od toga stvara neki bauk, kao da je to nešto posebno, što uopće nije istina, jer takve zakone imaju i Slovenija, Makedonija, Mađarska, Francuska, Poljska…. Gotovo većina europskih zemalja ima takve zakone – zaključuje Dunja Brozović, dok Milana Vuković Runjić dodaje točku na i:
– Koliko jezik može toga preživjeti i koliko će ostati artikuliranih ljudi u Hrvatskoj, budemo vidjeli, kao i hoće li dulje trajati Hrvati ili njihov jezik. Međutim, bojim se da se u svakom slučaju radi o jedno 100 godina, nažalost, po mojoj pesimističnoj procjeni!
Autor: Ž. Vu.|dnevno.hr
Photo: Matija Vasiljevski
