Tuđman: ‘U doba globalizacije nacija je i nadalje ključni politički i gospodarski subjekt, osnovni nositelj i demokracije i razvitka’
“U doba globalizacije nacija je i nadalje ključni politički i gospodarski subjekt, osnovni nositelj i demokracije i razvitka. Kada se naruši odnos snaga između globalizacijskih procesa i nacionalnih probitaka, tada smo suočeni ili s globalnim imperijalizmom ili s nacionalnim izolacionizmom.
Svjedoci smo da se međunarodni poredak i višenacionalne zajednice urušavaju pod prijetnjom globalnog imperijalizma. Svjedoci smo krizama i različitim ugrozama i najrazvijenijih država u Europi, ali i suprotstavljanju negativnim učincima globalizacije: od Belgije do Grčke, te Islanda, Portugala, Španjolske i Italije. Češka, Poljska i Mađarska traže promjene u toliko hvaljenoj i glorificiranoj EU, kako bi se zaštitili kulturni i nacionalni identiteti malobrojnih naroda.”, rekao je Miroslav Tuđman 20. svibnja 2012 u dvorani Lisinski.
Objavljujemo u cijelosti govor Miroslava Tuđmana kako je održan na Saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u dvorani Lisinski u Zagrebu. Gospdin Tuđman napominje da nam je uputio cijeli tekst, pa i onaj dio za kojeg nije bilo vremena u Lisinskom. Pročitajte dakle ekskluzivno na portalu HRsvijet.net cijeli govor Miroslava Tuđmana:
Budućnost Hrvatske i hrvatske parlamentarne demokracije nije moguća bez jakog HDZ-a. Već niz godina svjedoci smo pokušaja eliminacije HDZ-a s političke scene. Slabljenje ili svođenje HDZ-a na minornu stranku imalo bi nesagledive posljedice ne samo po sudbinu stranke nego i budućnost Hrvatske.
Da bi se HDZ oporavio od pogubne politike koju je vodio I. Sanader, te od afera koje ga potresaju od 2009., te da bi ponovo postao vladajuća stranka potrebno je poduzeti niz simultanih koraka koji moraju bili u funkciji oporavka stranke i ponovnog dolaska na vlast. To podrazumijeva:
– prilagodbu programa stranke novim okolnostima i političkim prilikama u svijetu;
– priznati vlastite pogreške
– konsolidaciju i dalju demokratizaciju stranke;
O programu HDZ-a
HDZ je nastao kao svehrvatski državotvorni pokret s ciljem stvaranja samostalne, suverene i demokratske hrvatske države. Kao pokret uspio je okupiti različite hrvatske opcije na svojem programu pomirbe. Kao pokret imao je većinu i u Saboru i u županijama i općinama.
Od svoga osnutka HDZ je bio središnja stranka – ne zbog lijeve i desne političke geometrije – već zbog toga što je u središtu imao interese cijelog hrvatskog naroda, svih hrvatskih građana, program koji nudi i donosi boljitak i razvoj cijeloj Hrvatskoj.
Danas su političke stranke neučinkovite u rješavanju političke i gospodarske krize jer polaze prvenstveno od onoga što je dobro za njih a ne za Hrvatsku. Sa takvih pozicija nije moguće riješiti ni nezaposlenost ni gospodarske probleme, niti je moguće utjecati na međunarodni poredak i međunarodne čimbenike koji nam stalno nameću nove obveze radi svojih interesa, a da sami nisu odgovorni za po Hrvatsku negativne posljedice nametnutih rješenja.
Zato su načela na kojima je predsjednik Tuđman vodio hrvatsku državu i službenu hrvatsku politiku i danas jednako aktualna.
– Nismo inferiorni, manje vrijedni, u odnosu na EU, nego možemo biti samo ravnopravni partneri.
– Nismo balkanska zemlja, nego srednjoeuropska i mediteranska zemlja.
Nismo država nastala na zločinu i etničkom čišćenju, kako se u Haagu želi i danas presuditi i predsjedniku Tuđmanu i hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, a sutra generalima Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Jadranku Prliću, Valentinu Čoriću, Berislavu Pušiću i Bruni Stojiću.Politički program predsjednik Tuđman izgradio je na povijesnoj spoznaji: svijet se stalno globalizira a nacionalno individualizira. S te je pozicije vodio i međunarodnu i nacionalnu i stranačku politiku.
U doba globalizacije nacija je i nadalje ključni politički i gospodarski subjekt, osnovni nositelj i demokracije i razvitka. Kada se naruši odnos snaga između globalizacijskih procesa i nacionalnih probitaka, tada smo suočeni ili s globalnim imperijalizmom ili s nacionalnim izolacionizmom.
Svjedoci smo da se međunarodni poredak i višenacionalne zajednice urušavaju pod prijetnjom globalnog imperijalizma. Svjedoci smo krizama i različitim ugrozama i najrazvijenijih država u Europi, ali i suprotstavljanju negativnim učincima globalizacije: od Belgije do Grčke, te Islanda, Portugala, Španjolske i Italije. Češka, Poljska i Mađarska traže promjene u toliko hvaljenoj i glorificiranoj EU, kako bi se zaštitili kulturni i nacionalni identiteti malobrojnih naroda.
Zato HDZ mora voditi takvu vanjksu politiku da Hrvatska osigira svoje interese kao srednjoeuropska i mediteranska zemlja, a ne kao balkanska zemlja.
O razlozima HDZ-ova gubitka mjesta najjače parlamentarne stranke
HDZ je izgubio parlamentarne izbore 2000. i 2011. zato što nije ostao dosljedan svom programu i borbi za hrvatske nacionalne interese. Brutalna „Detuđmanizacija“ koju su provodili HDZ-u protivničke stranke i „tiha detuđmanizacija“ koja je vođena unutar HDZ-a, samo su pokazatelj otklona od zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa. Taj se otklon mjeri dubinom krize u kojoj se Hrvatska danas nalazi.
Učinjenio je niz pogrešaka. Podsjetit ću samo na neke, sa željom da ovaj Sabor prihvati ocjene tih pogrešaka kako se ne bi više ponavljale, te da se pokušaju sagledati i ispraviti posljedice.
Hrvatska jest europska zemlja i Hrvatskoj je mjesto u europskim integracijama. Takvu je politiku predsjednik Tuđman postulirao već 30. svibnja 1990. Međutim, bio je pogrešan način vođenja te politike za vrijeme Sanadera: „Nema alternative EU“. Zbog takve je politike Hrvatska ostala bez vlastite nacionalne strategije razvoja, a strani su stratezi Hrvatskoj odredili mjesto i ulogu na Zapadnom Balkanu.
Bila je politička pogreška dati potporu razbijanju HDZ-a BiH, odnosno dati potporu stvaranju dva HDZ-a. To je oslabilo političku poziciju hrvatskog naroda u BiH, a istovremeno HDZ (RH) izgubio je na ugledu i vjerodostojnosti. Zato treba priznati pogresku razbijanja jedinstva HDZ-a u BiH; ne na način da se da potpora jednom od postojećih HDZ-a, već na način da se ide prema konsolidaciji i uvezivanju dva HDZ-a u BiH.
Politička je pogreška odustajanje od većeg angažmana hrvatske službene politike prema BiH. Hrvatska kao potpisnica Washingtonskih i Daytonskih sporazuma ima niz obveza i iz međunarodnih ugovora prema kojima može i treba razvijati te odnose. Posebno s Federacijom kao i s Hrvatima u BiH. Odricanje od tih ustavnih obveza ima negativnih posljedica kako za hrvatske nacionalne interese u cjelini, tako i za polozaj Hrvata u BiH, a u konačnici i za nemogućnost samoodrživog razvoja BiH države.
Raskol koji je nastao nakon sukoba s Glavašem ima niz posljedica, koje teško da se mogu naknadno poništiti. Pogotovo zbog neprimjerenih i neprihvatljivih izjava članova HDSSB-a na račun HDZ-a. Međutim, ako je meritum sukoba različita ocjena o stanju u Slavoniji i Baranji, HDZ bi trebao priznati da je stanje u Slavoniji i Baranji loše. Treba prihvatiti i ponovo potvrditi da HDZ neće odustati od vođenja računa o specifičnim regionalnim interesima. Medutim, treba poručiti da u doba globalne ekonomije regionalne stranke mogu djelovati samo prema načelu subsidijarnosti, a jedino nacionalna politika koja se vodi na razini države može uspješno i dugoročno rješavati i regionalne probleme. Politički je štetno da je danas HDSSB bliži vladajućoj koaliciji nego HDZ-u. Od obostranog je interesa da se uspostave normalni odnosi između HDSSB-a kao regionalne i HDZ kao nacionalne stranke.
Lijeva politička opcija od 1997. izlazi na izbore zajedno, te je broj rasipanja glasova njihovih birača minimalan. Niz je razloga zašto “desna” opcija nije u stanju stvoriti pred-izbornu ili post-izbornu koaliciju. Dio je odgovornosti i na politici HDZ-a zašto do takvih koalicija nije došlo. Dogovorom o zajedničkom nastupu “desne” koalicije, teško da se “lijeva” koalicija može održati na vlasti. Zato poruka ovog Sabora treba biti spremnost HDZ-a na konsolidaciju “desne” političke opcije i zajedničkom nastupu na sljedećim parlamentarnim izborima.
O konsolidaciji i daljoj demokratizaciji stranke
HDZ je počeo gubiti dio svojeg biračkog tijela kada je svoj državotvorni program nacionalnog jedinstva i pomirbe počeo reducirati na stranački klijentelizam i stranačke interese.
HDZ je izgubio dio svojega članstva i zbog unutarstranačkih sukoba, ali i zbog politike tihe „detuđmanizacije“ koja je provođena za vrijeme Sanadera. Dobar je dio svojih članova HDZ-a „izgubio“ u reviziji članstva. Ovaj Sabor treba pozvati da se vrate u HDZ svi oni koji su birokratskim metodama i samovoljom pojedinaca brisani iz HDZ-a.
Takav poziv potvrdio bi snagu HDZ-a, njegovu dalju demokratizaciju i uputio jasnu poruku da HDZ ne pristaje na bilo čiju politiku „detuđmanizacije“.
Takva bi poruka trebala biti naputak svim ograncima HDZ-a da ponovo prime u članstvo, sve one koji se žele vratiti u HDZ.
Osipanje i članstva i biračkog tijela HDZ-a posljedica je i manipulacija na prethodnim Saborima stranke koje su pretvorile sabor HDZ-a u happening na kojem se odluke donose aklamacijama, ali bez prave demokratske unutarstranačke rasprave.
Pravo na frakciju, na drugačije mišljenje, jeste demokratsko pravo i pojedinaca i grupa unutar stranaka. Zato je za budućnost HDZ-a presudno da nađe načina da se legalno zagovara drugačije mišljenje. Ako to ne učini na razuman način, i u budućnosti će HDZ (kao i većina drugih stranaka) biti suočen s daljom fragmentacijom i podjelama.
Zato je potrebno – vjerujem da je to mišljenje gotovo cijelog članstva – što prije doraditi Statut stranke kako bi se:
- osigurao demokratski izbor za sva mjesta u stranci – na svim razinama;
- Statutom obvezalo ogranke, općinske, gradske i županijske organizacije na isticanje većeg broja kandidata prilikom izbora za sva stranačka mjesta;
- zajamčilo presudnu ulogu članstva na lokalnim i županijskim razinama u odlučivanju o svojim kandidatima na lokalnim i parlamentarnim izborima.
Za odgovornu politiku prema ljudima
Politički program HDZ-a 1990-ih imao je jednu važnu kohezivnu dimenziju, dimenziju koja je stranku činila jakim i učinkovitim pokretom. HDZ je članstvu nudio sigurnost i solidarnost. Te su se dimenzije izgubile u političkim trgovinama i kompromisima. Time je i stranka izgubila na svojoj privlačnosti za nove članove a stari su se osjećali suvišnim i nepotrebnim.
Sigurnost za članstvo ima mnoštvo značenja. Zato politika HDZ-a prema vlastitom članstvu mora biti iskrena i poštena: da će svatko tko dijeli svjetonazor i politički program HDZ-a biti će prihvaćen, da može ravnopravno djelovati s drugima na tom programu, te da će sukladno svojim sposobnostima napredovati i u stranačkim strukturama. Sigurnost da će u tome imati jednake šanse, odnosno sigurnost da će imati potporu za vlastitu promociju na osnovu svojih sposobnosti i energije koju je uložio u stranačke aktivnosti.
Solidarnost je načelo funkcioniranja svih zajednica. Zato HDZ mora ponovo djelovati prema načelu solidarnosti. Kako solidarnosti s vlastitim članstvom tako i usmjeri stranačke programe prema solidarnosti s drugima: u lokalnim zajednicama, radnim sredinama, strukovnim asocijacijama. Solidarnost s potrebitima, nezaposlenima, itd. u lokalnim sredinama, izravni je način afirmacije i dokazivanja stranačkog djelovanja. Stalno djelovanje to tom načelu učinkovitije je nego mjesec dana predizbornog, promidžbenog „humanitarnog“ rada.
Zaključno
Hrvatski narod ima pravo na svoje dostojanstvo i bolje sutra. To možemo ostvariti samo vlastitim snagama i vlastitom pameću, s vjerom da smo jednaki drugima a da u nekim stvarima možemo biti i bolji od drugih. Ta su načela političko i povijesno nasljeđe predsjednika Tuđmana, i s tim smo se uvjerenjem i sa tom smo se porukom danas ovdje okupili kako bismo definirali program HDZ-a, program koji će donijeti boljitak hrvatskom narodu kako bi Hrvatska postala zemlja u kojoj će se dobro i dostojanstveno živjeti.
hrsvijet/benedikt
