Hrvatska Uz suglasnot ‘stručnjaka’ HNB-a Ljubljanska banka pokrala hrvatske, a isplatila slovenske štediše
ANTIHRVATSKI SLOVENSKI FINANCIJSKI APARTHEID U REŽIJI DOMAĆIH IZDAJNIKA – Uz suglasnot ‘stručnjaka’ HNB-a Ljubljanska banka pokrala hrvatske,
a isplatila slovenske štediše. Sva ta devizna ušteđevina hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci iz Zagreba je kombijima transportirana u Ljubljanu, a štedišama su ostale samo štedne knjižice i upisana štednja, bez pripisanih kamata. Izbor Zdravka Rogića za pripremu prijedloga je sporno s nekoliko motrišta. Rogić je i u svojevrsnom sukobu interesa budući da je obiteljski vezan za Sloveniju (supruga slovenka).
Čak ni više od dva desetljeća nije bilo dovoljno da Republika Hrvatska naplati svoja potraživanja od Ljubljanske banke. Čak ni nakon 22 godine RH nije zaštitila 144 tisuće oštećenih Hrvata kojima je u toj istoj Ljubljanskoj banci devizna štednja oteta.
Mnogi su sa tom svojom ušteđevinom izgubili i štošta drugo. Izgubili su i vjeru i nadu, i stvarnost i san. Izgubili su i sadašnjost i budućnost. A svu prošlost su im ionako oduzeli, svu ušteđevinu opljačkali, zapravo sav životni trud smrvili.
Koliko li je samo zbog toga neprospavano noći, koliko li je uskraćeno dječjih osmjeha, koliko li je zbog toga proliveno suza i izrečeno psovki, a koliko tek razorenih obitelji?
Taj brutalan čin oduzimanja vlasništva mnogima je uskratio najljepše – radost života.
Zato se s pravom mnogi pitaju što su radili svi ti dosadašnji predsjednici vlada RH, što su radili svi ti ministri financija, svi Državni odvjetnici i guverneri HNB-a?
Odgovor je jednostavan- ništa, apsolutno ništa, kao i po još mnogim drugim nacionalno važnim pitanjima. I najvažnije hrvatske institucije i najodgovorniji pojedinci potpuno su zakazali. Pokazali su tek nemar i neodgovornost prema samoj Republici Hrvatskoj, ali i prema njenim građanima.
Minimalna mjera istine
Ali slučaj Ljubljanske banke Ljubljana , Glavne filijale Zagreb zahtjeva bar minimalnu mjeru istine i prisjećanje na nekoliko nespornih činjenica.
Još za vrijeme bivše SFRJ, početkom 1990. Ljubljanska banka, Glavna filijala Zagreb, svojim je deponentima – štedišama iz RH protuzakonito obustavila zatražene isplate s njihovih deviznih računa i tako im uskratila njihovo legitimno pravo podizati svoj novac povjeren na štednju toj banci.
Sredinom 1991. bivša SFRJ se raspada; 8. Listopada 1991. RH se monetarno osamostaljuje, a Hrvatska narodna banka (HNB) preuzima zakonsku odgovornost za hrvatski monetarni i cijeli bankarski sustav.
Na dan 31.12.1991. Ljubljanska banka d.d. Ljubljana Glavna filijala Zagreb imala je devizne štednje u ukupnom iznosu 533,2 mil. USD ili 930 milijuna DEM, bez obračunatih kamata za 1990. I 1991.
Devizna štednja kombijima u Ljubljanu
Sva ta devizna ušteđevina hrvatskih građana iz Zagreba je kombijima transportirana u Ljubljanu, a štedišama su ostale samo štedne knjižice i upisana štednja, bez pripisanih kamata.
Ali nisu hrvatski građani tada bili samo materijalno oštećeni, već i na najdrskiji način diskriminirani.
Jer, dok oni nisu nikako mogli do svoje ušteđevine, Slovenci su u toj istoj Ljubljanskoj banci mogli u svim slovenskim poslovnicama neograničeno podizati štedne uloge.
Usprkos tomu što se radilo o jednoj te istoj banci, Ljubljanskoj banci Ljubljana, Glavnoj filijali Zagreb.
To potvrđuje i Izvod iz Registra Temeljnog sodišća u Ljubljani, Enota u Ljubljani srg.3289/89) od 29. 12. 1989. iz kojeg je razvidno da je pod brojem 1/2734/01 utemeljena Ljubljanska banka d.d. Ljubljana, Glavna filijala Zagreb.
Prema podacima iz registra suda u Ljubljani (str. 5.) nedvosmisleno se navodi: – Glavna filijala Ljubljanske banke u Zagrebu u pravnom prometu u okviru registriranog poslovanja nastupa u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana bez ograničenja, a dalje u nastavku na istoj str.5. Registra suda u Ljubljani navodi se: – Za obveze Glavne filijale Zagreb odgovara Ljubljanska banka d.d. Ljubljana sa svom svojom imovinom bez ograničenja. Na str. 6. Registra suda u Ljubljani navodi se da ‘ovlaštenje za zastupanje Glavne filijale Zagreb, Ljubljanske banke d.d. Ljubljana u Savskoj ulici 41 u Zagrebu ima Hrvoje Drašković, v.d. direktora Glavne filijale Zagreb’.
Štednja u javni dug
Zakonskom uredbom Vlade RH o pretvaranju deviznih depozita u tzv. ‘javni dug’ omogućilo se svim štedišama Ljubljanske banke svoju deviznu štednju prenijeti na neke od hrvatskih banaka, ali se tom uredbom nisu ugasile novčane obveze Ljubljanske banke.
Tom uredbom samo su potraživanja prema Ljubljanskoj banci prešla sa dijela hrvatskih štediša na Republiku Hrvatsku te je tako RH postala novi vjerovnik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana .
Sukladno tomu, od 1. siječnja 1990. Ljubljanska banka i Republika Slovenija duguju Republici Hrvatskoj 368,2 mil. USD ili 640,67 milijuna DEM sa pripadajućom kamatom, za preneseni dio devizne štednje te 165 mil USD ili 287,1 mil DEM sa pripadajućom kamatom hrvatskim građanima (kojih je 144.000 ), za nepreneseni dio devizne štednje.
Pravnom akrobacijom do etničke banke
U srpnju 1994. slovenski parlament je u noći sa 26.07. na 27.07.1994.g. na zatvorenoj sjednici, tajnom procedurom i Ustavnim zakonom osnovao Novu Ljubljansku banku.
Tom ‘pravnom akrobacijom’ svi su dugovi (pasiva) ostavljeni ‘staroj’ Ljubljanskoj banci, a sva imovina-aktiva prenesena je na Novu Ljubljansku banku. I sve s ciljem neisplate devizne štednje hrvatskim građanima i Republici Hrvatskoj za preneseni dio štednje.
Time su počinjene teške povrede i slovenskih i međunarodnih propisa, ali i do, do tada nepoznate, povrede bankarskog poslovanja.
To je također bila i gruba povreda moralnog karaktera jer je tim ustavnim zakonom Ljubljanska banka postala ‘etnička banka’ unikatnog tipa. Taj nečasni i u svjetskim razmjerima nezabilježen ‘manevar’ službene slovenske politike bio je izveden sa jednom jedinom namjerom; osmišljenom prijevarom ozakoniti konfiskaciju devizne štednje tj. oduzimanje vlasništva hrvatskim štedišama i Republici Hrvatskoj.
I od tada se konstantno čuju slovenski politički glasovi da Nova ljubljanska banka hrvatskim građanima i RH ne duguje ništa, a da je pitanje devizne štednje sukcesijsko pitanje.
Takva objašnjenja potpuno su strani pravnoj stečevini ne samo Europske unije nego i civiliziranog svijeta i nisu utemeljeni čak niti na jednom slovenskom a kamoli europskom propisu.
Kad bi ustavni zakon bilo gdje u svijetu mogao biti temelj za retroaktivno poništenje bilo kojeg zakonitog dužničko-vjerovničkog odnosa (a to svaki devizni štedni ulog upravo predstavlja) to bi dovelo do općeg urušavanja sfere pravne sigurnosti u svijetu suprotno sa svim pravima čovjeka i pravnim normama koje proizlaze iz međunarodnih konvencija.
Zanemaruje se da međunarodne konvencije koje je potpisala i Republika Slovenija jamče vlasništvo pa tako i vlasništvo štednih uloga građana u bankama.
Štedni ulozi kao plijen
I u najnovijem intervju jednim dnevnim novinama u Hrvatskoj, bivši predsjednik vlade Slovenije Borut Pahor nedvosmisleno o štednji Ljubljanske banke govori kao o kao sukcesijskom pitanju. I ne trebaju čuditi takvi stavovi slovenske politike. Jer 22 godine nebrige i deficit kompetencije odgovornih u Hrvatskoj samo su stimulirale agresivnost, neetičnost i odlučnost slovenske državne politike da zadrže konfiscirane devizne štedne uloge kao oteti plijen od hrvatske države.
Što Slovenija kani s plijenom može se zaključiti iz imenovanja Franceta Arhara financijskim stručnjakom za pripremu prijedloga rješanja. Naime radi se o bivšem guverneru Narodne banke Slovenije, osobi koja je i kreirala Ustavni zakon kojom se osnovala Nova Ljubljanska banka , a temeljem kojega se uporno negiraju obveze Slovenije prema Hrvatskoj.
U Hrvatskoj je lako biti prorok
Napokon i Vlada RH, na zatvorenoj sjednici 19. srpnja 2012. imenuje Zdravka Rogića, iz HNB-a, financijskim stručnjakom RH za pripremu prijedloga rješenja za pitanje prenesene štednje Ljubljanske banke.
Već samim imenovanjem Vlada RH učinila je tri pogreške.
Prva je u tomu što aktualiziranje problema naplate duga Ljubljanske banke, baš u vrijeme kada Slovenija treba ratificirati Ugovor o pristupanju RH Europskoj uniji, Sloveniji daje nenadoknadivu prednost i mogućnost ucjene u tomu pregovaračkom procesu.
Može li se predvidjeti kako će izgledati prijedlog rješenja problema u kojemu RH i hrvatske štediše potražuju skoro 3 milijarde Eura (s kamatama)? Može, najlakše je u Hrvatskoj biti prorok u procjeni ostvarenja zaštite nacionalnih ekonomskih interesa. Točno se može predvidjeti sve, a ne treba ništa znati. Dovoljno je samo biti pesimist!!!
I ne trebaju onda čuditi ustupci koje Hrvatska redovito na svoju štetu daje suprotnim stranama. A niti treba isključiti mogućnost da se takve okolnosti možda svjesno i namjerno kreiraju.
Druga pogreška je što je Vlada RH za financijskog stručnjaka imenovala osobu koja je u HNB-u već dvadeset godina zadužena za sukcesiju financijske imovine bivše SFRJ, pa se time tiho osnažuje teza slovenske politike da je pitanje štednje Ljubljanske banke pitanje sukcesije.
Ali nitko u RH nije ovlašten niti ima mandat dati pristanak na promjenu obligacijskog odnosa koji je pravno jasan, čist i u cijelosti u korist hrvatskih građana i države Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska i njeni ovlašteni predstavnici mogu imati slobodu pregovora samo o modalitetima povrata duga, rokovima otplate i načina obračuna kamata.
Nitko nije niti može biti ovlašten dovoditi u pitanje samu egzistenciju toga duga koji je za RH pravno neupitan i nesporan.
Slučaj Ljubljanske banke je bilateralni i isključivo dužničko-vjerovnički odnos, a otimanje štednih uloga nije ni u kakvoj vezi sa tzv. sukcesijom financijske imovine bivše SFRJ.
Treća pogreška je imenovanje pojedinca za ovako bitan i nacionalno važan slučaj.
To je morala biti komisija od najmanje tri financijska stručnjaka, jedan iz vladajuće koalicije, jedan iz oporbe i jedan nestranački stručnjak. HNB je takvoj komisiji trebao biti samo servis.
‘Zlatnog’ prodavatelja za pregovaratelja
Sam izbor gospodina Zdravka Rogića za pripremu prijedloga je sporno s nekoliko motrišta. Gospodin Rogić je i u svojevrsnom sukobu interesa budući da je obiteljski vezan za Sloveniju (supruga Slovenka).
A da njegove namjere nisu nimalo bezazlene najbolje pokazuje činjenica da je za glavnu osobu koja mu priređuje prijedlog odredio gospodina Marijana Klanca, sadašnjeg direktora pravne službe HNB-a koji je u vrijeme nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, Glavne filijale Zagreb. Ne bi trebalo biti nebitno ni to što je gospodin Klanac baš Slovenac .
| Gospodin Rogić je kao glavni savjetnik bivšeg guvernera Rohatinskog zajedno s njim posljednjih godina u bescjenje prodao 8,2 tone zlata RH na kojemu je država Hrvatska izgubila stravičnih 5 milijarda kuna. Prodali su u tajnosti (o tomu nema niti riječi u Izvješćima HNB-a) sve zlatne zalihe RH po cijeni 250 USD po unci, dok je današnja cijena veća od 1.600 USD po unci. |
Kako onda osporiti tvrdnju profesora Slavka Kulića da Hrvatska narodna banka nije ni hrvatska ni narodan, a niti banka? Teško, zapravo nemoguće!
Rogić je kao glavni sukcesionar, u ime RH ugovorio da udio potraživanja RH u financijskoj imovini bivše SFRJ iznosi 23%, a da udio obveza RH prema financijskoj imovini bivše SFRJ iznosi 28,49%.
Tako smo jedina država iz bivše SFRJ koja ima veće financijske obveze prema toj državi od potraživanja od nje.
Tri protunacionalna procesa
Bivši guverner HNB-a Marko Škreb i njegov zamjenik Zdravko Rogić najodgovorniji su i za slom hrvatskog bankarskog sustava koji je državu Hrvatsku koštao skoro 90 milijarda kuna, nakon kojega je RH ostala bez svojih banaka, a od rasprodaje saniranih banaka dobila tek 5,4 milijarde kuna.
U svakoj demokratski i pravno uređenoj državi taj proces bi se okarakterizirao kao veleizdajnički. Jednako kao i kuponska privatizacija ili privatizacija Zagrebačke banke ( danas s imovinom od 100 milijarda kuna) od koje RH nije dobila niti lipe.
Ta tri protunacionalna procesa u najvećoj mjeri odredila su hrvatsku budućnost.
Sačuvaj Bože
Ali nije beznačajna ni činjenica da gospodin Rogić ima 71 godinu i da je već prije šest godina po zakonu trebao biti u mirovini. Ako to primjerice moraju sveučilišni profesori, kirurzi… kako to da Rogić ne mora!
Uz to već 22 godine u HNB-u neumorno štiti interese RH pa je vrijeme je da se čovjek odmori.
Ali prije odlaska neka samo objasni kako je moguće da su 1990. neki ‘Hrvati’ (Budimir ončar, Ante Marković…) ipak uspjeli podići svoju deviznu štednju iz Ljubljanske banke?
I tko im je tu zlouporabu omogućio?
Nikada se to neće saznati, jer iz HNB ćete teško dobiti objektivnu informaciju. HNB je zaštiti ogrtač subjektivnosti. U tom ogrtaču zaštićeni su mnogi i pojedinci i interesi. Pod tim ogrtačem kupovali su se usponi i ugoda pojedinaca rasprodajom karaktera i nacionalnih interesa. Zbog toga je HNB najveći uzročnik što će Hrvati, kada se jednog dana iz sna probude, vidjeti da su više robovi nego slobodni.
Nedavno je novinar Tihomir Dujmović pišući u svojoj kolumni o hrvatskim granicama zavapio ‘Bože čuvaj Hrvatsku…’.A sve ovo o Vladi, Ljubljanskoj banci i HNB-u moglo se napisati samo s dvije riječii- SAČUVAJ BOŽE!
Autor: Goran Marić/dnevno.hr
