Na početku rata napravljen sporazum Izetbegović-Karadžić o osvajanju i podjeli vlasti.

Nedavno je muslimansko-bošnjački akademik, sugovornik tajnih beogradskih muslimansko-srpskih razgovora o diobi Bosne i Hercegovine, Muhamed Filipović, u jednom intervjuu otkrio, a to je jedan dio u njegovu nizu u zadnje vrijeme otkrivanja, vjerojatno zbog progona savjesti, da je: „na početku bosanskohercegovačkog sukoba napravljen sporazum Izetbegović-Karadžić o osvajanju i podjeli vlasti“. Zbog budućnosti Bosne i Hercegovine, i svih onih kojima je stalo de europskoga i demokratskog uređenja te zemlje, i poglavito hrvatskim žrtvama toga zločinačkog sporazuma, ovo novo Muhamedovo otkriće nije došlo kasno, i ono im daje još veće pravo, kakva imaju i uživaju narodi u ime kojih se Izetbegović i Karadžić sporazumijevali, te u ime kojeg cilja se dogovarali, na svoj entitet unutar te zajednice. Zasigurno, bio je to muslimansko-srpski sporazum podjele Bosne i Hercegovine, na način potpunog progona, i trajnog nestanka bosanskohercegovačkih Hrvata, kao treće konstitutivne i suverene komponente slojevite i od otomanske genocidne okupacije, nemirne ratne zajednice.

Svaki tajni razgovori političara bez sudjelovanja svih nacionalnih predstavnika, a poglavito u tako složenim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina, plan je vrlo opasnih namjera na štetu onog tko nije bio uključen u te mutne i prljave poslove. U bosanskohercegovačkom slučaju sporazuma Izetbegović-Karadžić bio je to opasan plan protiv hrvatskog naroda, što je kasnije potvrđeno njihovim tragičnim i prekobrojnim stradanjima, kao posljedica tog i takvih razgovora. Taj srpsko-muslimanski plan opasnih namjera diobe Bosne i Hercegovine traje i danas, i on se nalazi u nekom finalnom dijelu betoniranja ratni osvajanja i etničkih čišćenja, koja su bila u cilju realizacije otkrivenog sporazuma. I naravno, i taj finalni dio opasnog plana i danas se odvija bez sudjelovanja bosanskohercegovačkih Hrvata, koje je i pristrana interesna naftna politika Amerike, ali i stalno političko i vojno jačanje Rusije, već u Daytonu isključilo iz svih budućih traženja zajedničkog bosanskohercegovačkog puta, čime se ozakonio srpsko-muslimanski zločin etničkog čišćenja podijeljenih i okupirani bosanskohercegovačkih teritorija hrvatskog naroda. A, ravnopravnost  i jednakost Hrvata s druga dva bosanskohercegovačka naroda, temelj su sigurne i mirne budućnosti Bosne i Hercegovine.

Posljedice genocidnog sporazuma Izetbegović-Karadžić, kojeg otkriva Muhamed Filipović koji je i sâm bio sugovornik u Beogradu, s vremenom su sve vidljivije, te izgledaju strašnije nego li se to činilo tijekom srpsko-muslimanske agresije na bosanskohercegovačku nacionalnu, vjersku i kulturnu šarolikost u bosanskohercegovačkom mozaiku razlika, posebnosti i drugačijeg. To zbog toga što je i danas pristran, dvosmjeran pogled i u bosanskohercegovačku prošlost i u njezinu budućnost. I danas se ne prihvaća treća, hrvatska strana u pisanju prošlosti i kreiranju budućnosti. Danas se govori samo o srpskim i muslimanskim žrtvama sukoba, o njihovim pravima i na bosanskohercegovačku prošlost, sadašnjost i budućnost.

Nitko u ovoj giga nepravdi koja betonira ratna osvajanja i etnička čišćenja, te nepravednu diobu  Bosne i Hercegovine, ne govori i ne piše, niti spominje najstradalniju hrvatsku stranu i one najnemoćnije i najnedužnije žrtve srpsko-muslimanskog sporazuma, hrvatsku djecu. Tako se u, mržnjom, osvetom, netolerancijom, vjerskim islamskim radikalizmom i srpskim nacionalnim secesionizmom, ispunjenoj bosanskohercegovačkoj sadašnjosti govori, piše, i filmovi snimaju, i od novaca hrvatskih žrtava, filmovi o stradanju muslimanske djece u trogodišnjoj opsadi Sarajeva. No, iako je i jedna žrtva, a poglavito žrtva nedužnog i nemoćnog djeteta, giga velika i ničim opravdana, i za doživotnu kaznu zatvora djecoubojica, na žalost u tretiranju tih žrtava ne ide se jednako. Čini se kako se veličina žrtve u podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu mjeri jedino po vjeri i naciji. I to je najjača potvrda o antiljudskom, anticivilizacijskom, antieuropskom, antivjerskom i antinacionalnom, životarenju dvoentitetske bosanskohercegovačke zajednice, proizašle iz Izetbegovićev-Karadžićeva sporazuma.

O 53  stradale sarajevske djece snima se i film, i od novaca hrvatskih poreznih obveznika, „A bili su samo djeca“, dok o 8-ero hrvatske djece što ih talibanski u jednom momentu ubio muslimanski snajperist na viteškom igralištu, nigdje ni spomena. Gotovo se o tom muslimanskom djecocidu ne smije ni glasno govoriti. Tko onda u toj zemlji ravnopravnih, konstitutivnih i suverenih naroda smije pisati i govoriti, a o snimanju filma čak i razmišljati, o četrnaestogodišnjoj hrvatskoj djevojčici, doživotnom invalidu, i njenom ocu žrtvi  muslimanskog snajperiste u selu Čifluk. Naime, mala Marija koja je iz progonstva pošla ostavljenoj kući, na crti koju su Muslimani nastojali probiti u pohodu osvajanja Središnje Bosne, s ocem da nešto uzmu i donesu kako bi u progonstvu proslavili Božić, bivaju meta muslimanskog talibana koji joj odbija obadvije noge iznad koljena, a oca joj pred očima na kućnom pragu ubijaju. O toj tragediji hrvatskog djeteta, a koja je posljedica Izetbegovićevo-Karadžićevog sporazuma moglo bi se napisati i knjige i snimiti zasluženi film, kada bi se novci poreznih obveznika Hrvata jednako dijelili u promicanju istine bosanskohercegovačkog sukoba. Pisati i snimati o toj, i drugim tragedijama hrvatske djece u muslimanskoj agresiji, moglo bi se jedino kada bi i Hrvati imali svoje pisane i elektroničke medije, svoj nacionalni entitet uređen po volji svoga naroda, na europski i demokratski način, a nikako kao jedna od 81 pokrajinska država otomanskoga genocidnog carstva. Hrvatski entitet kojega ne bi Izetbegović mogao izdati Turskoj u amanet, a ni mladi Izetbegović ne bi u Turskoj mogao dogovarati veleizdaju, i cijelu Bosnu i Hercegovinu te time ponovno dovoditi tog osvajača i okupatora na ove prostore.

Sve to govori o nejednakosti i neravnopravnosti jednakopravnih i ravnopravnih bosanskohercegovačkih naroda i nepravdi na kojoj se gradi podijeljena Bosna i Hercegovina. Jednako tako ta giga nepravda, koja je zapravo genocidni planirani zločin, opravdava hrvatsko legitimno i legalno pravo na Hrvatsku televiziju i hrvatske medije, u kojima bi poput Srba i muslimana-Bošnjaka i oni mogli pisati i govoriti, ali i filmove snimati o svojim hrvatskim žrtvama. Poglavito zaslužno memoirati žrtve hrvatske djece koje su poubijali muslimanski snajperisti i pripadnici zločinačke  „nenaoružane“ ABiH.

I iz zajamčene suverenosti i konstitutivnosti hrvatski narod ima pravo na svoj označeni entitetski, ili republički, teritorij, na svoje elektroničke i pisane medije, koji bi bili u službi zaštite egzistencijalnih, vitalnih, nacionalnih interesa hrvatskog naroda i vjerskih prava, kao i čuvari istine hrvatskoga stradanja u sendviču sporazuma Izetbegović-Karadžić. To njihovo pravo ima izvorište i u međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i vjerskim slobodama, kojih je potpisnica i BiH. Samo realizacija toga prava, koje mora biti jednako onom kakvo imaju i uživaju Srbi i muslimani-Bošnjaci, može biti siguran temelj za gradnju sigurne, slobodne i demokratske Bosne i Hercegovine, no nikako Bosne i Hercegovine kao jedne od 81 pokrajinske države genocidnog Otomanskoga Carstva u koje Izetbegović mladi izdaje Bosnu i Hercegovinu.

U normalnim demokratskim europskim zemljama najveći i najteži zločin za svakoga je, a poglavito za političara, izdaja zemlje. Stoga, ukoliko u BiH i malo postoje europske vrijednosti, ukoliko su zaista ravnopravni i jednakopravni njezini narodi, onda prvi od dva muslimanska člana Predsjedništva, Komšić-Izetbegović, Izetbegović bi morao dati neopozivu ostavku i odgovarati za veleizdaju i pozivanje agresora u zemlju. Ukoliko Izetbegović ne dadne neopozivu ostavku to onda najuvjerljivije govori o provalijskoj podjeli Bosne i Hercegovine i svaki govor o cjelovitoj održivosti mirnodopski je zločin nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, kao najobespravljenijoj sastavnici bosanskohercegovačke zajednice. Izetbegovićeva veleizdaja BiH otomanskoj prošlosti znači povratak prisilne islamizacije Hrvata katolika, i sudbina Armenaca u toj 81 pokrajinskoj državi genocidnog Otomanskoga Carstva.

Prije nego li opet Bosna i Hercegovina „šaptom padne“ u „danak u krvi“, potrebno je izvršiti njezino novo europsko demokratsko uređenje, kao zajednicu triju nacionalnih republika ili entiteta. Vijek trajanja ovako nepravedno uređenoj Bosni i Hercegovini je istekao, što je potvrdio i Francis Boyle, profesor međunarodnog prava i nekadašnji agent BiH u Haagu. U intervju muslimansko-bošnjačkim novinama „Oslobođenje“ profesor Boyle je rekao: „Amerika i Europa žele da se nefunkcionalna daytonska BiH uruši. U Daytonu su Amerikanci, uz suglasnost ostalih velikih sila, skrojili državu BiH s vijekom trajanja od 15 godina. Ljudi iz Pentagona su mi jasno rekli da će se prema planu Richarda Charlesa Albert Holbrookea (1941.-2010.) dogoditi usporeno, ali konačno cijepanje BiH“. Možda je i zbog ovih spoznaja Izetbegović i išao u Tursku kako bi i prije konfederalnog  uređenja BiH kao zajednice tri entiteta pozvao okupatore da je opet osvoje i tako postane jedan od njihova 81 pašaluka.

No, ipak za sva tri bosanskohercegovačka naroda je najbezbolnije, najpravednije i najdemokratskije i „usporeno konačno cijepanje BiH“, nego li njezin povratak u otomansko vrijeme. To carstvo, taj agresor i okupator nikome nije donio dobra, njegovi tragovi su još uvijek krvavi. On je ostavio samo zlo, porušenost i siromaštvo svakog predznaka. On je Bosnu i Hercegovinu vratio stoljeća unazad, i od njegova tragičnog vremena Bosna i Hercegovina još uvijek krvari, ono je uzrok svih kasniji ratovanja i ubijanja. Ono je, zapravo, Bosnu i Hercegovinu i podijelilo krvavim zidovima mržnje, danka u krvi, janjičarstvom i prisilnom islamizacijom. Ono je naprosto jedini ubojica Bosne i Hercegovine i ćudi da ima još pristalica toga vremena i toga okupatora.

Vinko Đotlo/hrvatski-fokus

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save