Odmetništvo kao globalni sustav
Nije prvi put u povijesti da u svijetu prevladava odmetništvo i nepriznavanje Boga, ali čovjek ranijih epoha nije poput današnjeg stvarao globalni sustav opsjena od vlastitih izopačenja, niti je tako snažno, samouvjereno pokušavao stvoriti novu ideologiju globalne civilizacije, koja se Bogu ne želi pokloniti. U prvim desetljećima trećeg milenija suočavamo s jednim vrlo specifičnim vremenom otpadništva. Danas je sve postalo globalno: globalni čovjek, kao inačica Marksovog totalnog čovjeka ili Nietzcsheovog nadčovjeka, globalni svijet, globalne misli, globalne laži, globalni mir, globalni mrak, globalno ludilo – sve je globalno, a ništa više blisko, toplo i ljudsko.
Depresija od koje pati današnji svijet, u pauzama euforičnog progresističkog transa u obilju informacija i tehnoloških čuda koja se svaki dan događaju kao najnormalnije stvari, nije nam poznata da se ikada ranije dogodila, i da je ikad ranije čovjek bio toliko umjetan, do samoživosti samosvjestan, agresivan prema naslijeđu i opsjednut budućnošću kao zlatnim vremenima koja se tek realiziraju, niti da je toliko u globalu prezirao ljubav.
Povijest nije tako banalna da bi samu sebe prepisivala, a niti je obrazac odmetništva ljudskog roda od Boga u našim vremenima još dorečen proces niti posve isti kao u starozavjetnim vremenima potopa ili raznih intervala progona naroda izraelskog. Grijeh je doduše, uvijek isti, no čini se, da svojom silinom nadmašuje svu povijest. Ali utjeha je što se s druge strane osjeća i silina zahtjeva za Bogom, za poštovanjem dostojanstva čovjeka. Duhovni imperativ osjećaju mnogi, kršćani nisu mrtvi, ima ih na svim stranama svijeta. I u tom smislu, mi jesmo na vrhuncu apokaliptičke paradigme, jer doista, nema više uzmaka, povijest ide k svojem konačnom razrješenju. Budućnost je u strukturalnom, metafizičkom smislu prepoznata kao novi pad, nakon kojeg slijedi obraćenje i čišćenje – što uopće može promijeniti tu Božju zakonitost? Na razini materijalnog svijeta i njegovih vlasti, točka razvoja na kojoj se nalazimo promatra se kao vrhunac trijumfa ljudskog progresa. Sve je postalo grandiozno – čovjek gradi sebi spomenik, globalni monumentalni svijet, ili novu Babilonsku kulu.
Naraštaji ovoga milenija kreću u budućnost s vrlo dvojbenom poputbinom: s prividom slobode koja ih pripravlja za novo ropstvo, ili ropstvom i ovisnošću koja se predstavlja kao daljnji korak oslobađanja. Bez slobode u duhu nema slobode. Slobodan je onaj koji nije ovisan, koji ima odvažnosti uzeti svoj križ i krenuti usprkos masi. Slobodan je uvijek samotnjak. Biti slobodan znači biti u duhovnom smislu pustinjak. Tko to ne shvaća, nikad neće pojmiti misterij slobode. Sloboda je u ljubavi i ljubav je ona koja oslobađa. Ako je ljubav u istini i istina u ljubavi, onda su i ljubav i istina jedno i ništa ih ne može razdvojiti. Mladi čovjek ide u budućnost koja će ga požderati, nespreman, moralno osujećen i intelektualno osakaćen. Što činimo budućim naraštajima? S kojim pravom im oduzimamo istinu o životu i pripravljamo put opsjene? Zbog vlastita straha, zbog vlastita kukavičluka? Mladi se brane cinizmom, a ljubav im postaje hladna relacija, realizacija svog ega u drugome, poza koja plijeni, a u osnovi svega je emocionalna nezrelost i duhovna kržljavost. Mladi zarana postaju cinici, jer im se čini da bi u suprotnom bili ismijani od svijeta. Cinizam je svojevrsna tehnika prikrivanja vlastite ojađenosti, ali i potrebe za ljubavlju. Zato je na vrhu Golgote iskazan vrhunaravan odgovor na smisao patnje, žrtve i ljubavi, smisao punine u svjetlu Križa na kojem je raspet Gospodin Isus. U trenutku kad se zamračila zemlja i rastrgao hramski zastor, kad je zatutnjila utroba zemlje uzdrhtala od Mesijine smrti, križ se u tom trenutku pokazao kao jedino svjetlo na svijetu. Kao mistično Svjetlo svijeta i spasenja.
Zoran Vukman/www.velecasnisudac.com
Napomena Uredništva: Oprema je od hu-benedikt.hr
