Josip Jović: Miljenko Smoje i njegova djeca

Jednom je Tin Ujević, kako je svojedobno pripovijedao njegov prijatelj Dinko Štambak, izvalio da će se, podignu li mu ikada spomenik, dignuti od mrtvih i spomeniku odgristi nos. Ako je točno da je Miljenko Smoje bio ikonoklast, skromni privrženik malih ljudi, u što nemamo razloga sumnjati, onda bi se i on zacijelo ustao iz mrtvih i s nelagodom prekrižio puno toga što je o njemu izrečeno u četveroepizodnoj TV seriji pod nazivom “Libar Miljenka Smoje, ili što je život vengo fantažija”.

Rečeno je, između ostaloga, kako je bio genij, najveći pisac dvadesetog stoljeća i mnogih stoljeća prije, sve do Marka Marulića, simbol grada i Dalmacije, veći od Dioklecijana i svetoga Duje, buntovnik “kontra svakoga režima”, kojega su obožavali milijuni i još k tome, kazano modernim jezikom, glavnim, uz masline i plavac, “brendom” Dalmacije.

Uz to pravo nabacivanje kamena s ramena prolivena je puna vreća suza kao da je pokojnik upravo pokopan. Sama je serija zanatski solidno napravljena, ali je to bila prije propagandna, hagiografska, pristrana lauda u funkciji podgrijavanja mita nego dokumentarna emisija, kakvom je označena. I ne koristi samom Smoji, jer “omne nimium nocet”.

Jedna strana istine

Realno, Smoje je važan i nezaobilazan dio dalmatinskog i hrvatskog novinarstva, odličan reporter, ali po svojem književnom dometu i opusu ne tako značajan književnik. Najveća mu je vrijednost potpuna originalnost, zbog čega njegovi imitatori i epigoni izgledaju tako jadno. Književnikom je postao silom prilika, tek nakon uspjelih, hvaljenih i gledljivih drama “Velo misto” i “Malo misto”, o kojima se, međutim, u seriji govori kao da su oni isključivo zasluga pisca scenarija, a ne i sjajnih glumaca i dvojice redatelja.

No sve je ipak bilo podnošljivo do četvrtog nastavka kad se govori o političkom Smoji, o njegovoj sudbini početkom devedesetih i nakon smrti. Istina, maknut je tada sa stranica “Slobodne Dalmacije”, ali je istina da je on tu novu političku stvarnost osamostaljene Hrvatske duboko prezreo.

Vjerojatno je imao određenih neugodnosti i na ulici, u kavanama, pa i vlastitom stanu, zbog čega zaista moramo žaliti, ali postoji i onaj drugi dio istine koju jedan dokumentarac nije smio propustiti. Recimo, izravno je poistovjećivao Franju Tuđmana i Antu Pavelića, Republiku Hrvatsku s NDH.

Račana i Tomca proglasio je nacionalistima, nije priznavao SK Hrvatske, već samo Jugoslavije, demonstrativno je odbio ići na “plac” nakon što je Hajduk promijenio grb na dresovima. Dok je Split bombardiran, on je još vjerovao u JNA. Podržavao je čak i Miloševića i njegove ratne mitinge, što je doduše i u seriji rečeno, ali uz niz opravdanja. Ta nije se snašao, nije znao što se događa, solidarizira se s malim čovjekom!?

Izbor sugovornika bijaše takav da ni priča nije mogla biti drukčija. Osim prof. Slobodana Novaka koji je govorio s distancije i objektivno i Milana Ivkošića koji se kanio ideoloških ocjena, ne znajući u kakav će kontekst upasti, te nekih Smojinih bliskih prijatelja, svi drugi zapravo spadaju u “Feralovu” momčad blisku Smojinim političkim pogledima.

No, za razliku od samoga Smoje, koji je bio ironičan, ali nije mrzio, ova je momčad, koja je samoga Smoju u velikoj mjeri iskoristila za svoje poruke, karakteristična po golemoj količini agresije i bezobzirnosti. U seriji nije bilo mjesta ni za koga tko bi išta kritički progovorio o junaku serije, pa čak ni za one koji su u samoj seriji dobili po nosu kao njegovi oponenti, bez mogućnosti da odgovore. Vrhunac apsurda je pojava Aleksandra Tijanića, koji je stao u Smojinu obranu i pohvalu, a koji je početkom devedesetih bio ministrom informiranja u Miloševićevoj vladi i koji je iz te fotelje, dok se razarao Vukovar, vrištao: Mi ovaj rat moramo dobiti. Kakav odvjetnik!

Politička tradicija

Gledano bez optuživanja i diskvalifikacije, Smoje je dio one splitske projugoslavenske, prosrpske i kroatofobično-autonomaške političke tradicije kakvu su izgradili Ivo Ćipiko, Niko Bartulović, Đuro Vilović, Mirko Korolija, Ćiro Čičin Šain, Sibe Miličić i drugi, o kojima je Ivan J. Bošković napisao knjigu faktografski, bez mržnje i naklonosti kako bi, mislimo, trebalo raditi i dokumentarne filmove.

Beatifikacija Miljenka Smoje nakon dvije tisućite neka je vrsta druge krajnosti u odnosu na njegovu ignoranciju devedesetih. Ona je dijelom izraz želje za ispravljanjem nepravde, a dijelom je plod novih političkih prilika u kojima “Smojina djeca”, kako sama sebe nazivaju, zauzimaju središnji medijski prostor dok su “nacionalisti” maknuti u drugi plan, prilika u kojima se iznova afirmira Tito, oživljava ideja balkanske unije, promiče novo hrvatsko-srpsko bratstvo, uskrsavaju likovi poput Matvejevića, Šerbedžije, Tijanića, Štulića ili Frlića, a vodeći ljudi Domovinskog rata, svi bez izuzetka, čame u zatvorima.

I zašto bi sad Smojino jugoslavenstvo bilo suspektno, zašto bi ga danas trebalo skrivati kad je ono u modi, kad je to bilo njegovo uvjerenje koje ni danas sam ne bi negirao, kad mu ono ni na koji način kao novinaru i književniku neće škoditi i kad je ono bilo i glavni, tek nevješto prikriveni pokretač serijala.

JOSIP JOVIĆ/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content