Međuljudski odnosi u obitelji
O psihologiji obitelji nikad nije dovoljno reći, nikad dovoljno savjetovati. Obitelj je osnovna stanica društva i ako je ona bolesna bolesno je i cijelo društvo. Ako je ona ranjena i nesigurna, cijelo društvo je dezorijentirano i ranjeno. Zdrava obitelj je obitelj u kojoj vlada kršćanska ljubav. O takvoj obitelji ovdje piše p. Mijo Nikić, DI.
1.Međuljudski odnosi između roditelja i njihove djece
Djeca su dar Božji. Ona nisu vlasništvo roditelja. Ona su “čežnja života za samim sobom”, kako to lijepo reče pjesnik Halil Džubran.
11. Stav faraona: roditelji pretežito autoritativni
Donosi zabrane, zapovijedi i prisilno nameće svoju volju. On svoje podanike naziva ljenčinama koje neće raditi.
Roditelji koji u svom odnosu prema djeci zauzimaju isključivo autoritarni stav, poput faraona:
Žale se na svoju djecu;
Optužuju ih za lijenost i razuzdanost;
Rast i dozrijevanje svoje djece doživljavaju kao problem, kao neku opasnost koja ih ugrožava;
Oni žele o svemu odlučivati umjesto svoje djece;
Često ne žele ni saslušati razloge djece koja misle drukčije;
Ne znaju zrelo diskutirati i donositi uvjerljive razloge;
Takvi roditelji samo naređuju i zahtijevaju;
Uvjereni su da stvari u obitelji idu loše jer se više ne zna tko zapovijeda, a tko treba slušati;
Ne dopuštaju djeci potrebnu autonomiju, nego im svojim nerazumnim zahtjevima i strogim načinom postupanja zagorčavaju život, često pod maskom prevelike brige za njih;
Imaju preveliku brigu za djecu ispod koje se krije nesvjesna želja za dominacijom i manipuliranjem.
1.2. Stav Mojsija: Roditelji pretežito nesigurni
Mojsije govori Bogu: Tko sam ja da bih to mogao učiniti, on se ispričava da neće moći ostvariti to poslanje. Roditelji ovakvog tipa pokazuju se i osjećaju prema svojoj djeci krajnje nesigurni:
Oni se boje da ih djeca neće poslušati i da im neće vjerovati;
Jednostavno žele uvjeriti sebe i druge kako su nedorasli situaciji u kojoj se nalaze;
Oni, poput Mojsija, žele pobjeći od važne uloge odgojitelja;
Tjeskobni i nesigurni u sebe, stalno postavljaju djeci neka pitanja, ali ne zbog stvarne brige za njih, nego više zato da umire svoju tjeskobu;
Ne znaju samostalno djelovati, nego neprestano traže tuđu pomoć i podršku raznih psihologa i pedagoga;
Rado čitaju i skupljaju razne formule dobrog odgoja, a onda sve pokvare jer ih se drže doslovno, ne znaju ih primijeniti na konkretnu situaciju svoje djece.
1.3. Stav Božji: Roditelji pouzdani i sigurni u sebe
Prema Knjizi Izlaska, Gospodin (Jahve) kaže: “Promatrao sam svoj narod (…), čuo sam njegov jauk (…), poznajem njegove patnje (…), došao sam da ga oslobodim” (Izl 3, 7-8).
Božja psiho-pedagogija se sastoji u ova četiri koraka: promatrati, slušati, upoznati i djelovati (intervenirati).
1.3.1. Promatrati
Promatrati djecu koja rastu, znači gledati ih s pažnjom i velikim zanimanjem.
Promatrati ne znači nadgledati; mladi koji odrastaju ne vole da ih se policijski nadgleda kao malu djecu.
Promatrati znači gledati osobu očima punim ljubavi i razumijevanja.
Promatrati zapravo znači početi uočavati sve one male i velike signale koje nam djeca šalju svojim tijelom, očima, glasom.
1.3.2. Slušati
Roditelji koji znaju slušati, oni se ne svađaju, a oni koji se svađaju, oni ne znaju slušati.
Za dobro slušanje potrebno je stvoriti nutarnji prostor, osloboditi se što je moguće više vlastitih predrasuda i negativnih emocija.
Potrebno je stvoriti u sebi osjetljivo stanje duha koje ne osuđuje nego pokušava razumjeti osobu koja govori.
Bog nam je dao jedna usta i dva uha da više slušamo, a manje govorimo.
Osnovni princip psihoterapije: psihoterapeut treba 80% vremena slušati svoga pacijenta, a samo 20% govoriti.
1.3.3. Upoznati
Upoznati dobro svoju djecu, ne znači naći objašnjenje za svako njihovo ponašanje.
Često pogrešna interpretacija ponašanja daje pogrešnu sliku djeteta s teškim posljedicama za plodne međuljudske odnose.
Pravo poznavanje znači približavanje osobi, ulaženje u njezin nutarnji svijet, u njezinu samoću.
Roditelji će moći istinski upoznati svoju djecu ako ih budu znali i htjeli stvoriti atmosferu slobode i povjerenja.
1.3.4. Djelovati (intervenirati, nešto učiniti)
Praksa je pokazala da je intervencija roditelja često bila kontraproduktivan
što više roditelji interveniraju i zahtijevaju, to djeca manje čine.
To je radi toga što roditelji često interveniraju u jakom afektu, impulsivno i agresivno.
Ako su roditelji pod utjecajem jakih negativnih emocija, onda je bolje ne reagirati odmah
ne intervenirati odmah, znači znati se zauzdati i pustiti da djeluje šutnja, da dođe prikladno vrijeme.
Bog kao najbolji pedagog u odgoju svog naroda ne intervenira uvijek kad bismo mi to očekivali.On pokazuje svoju prisutnost tako da se ne pokazuje.
Intervenirati znači pomoći osobi da pronađe pravo rješenje svoga problema i podržati je da ga primijeni u svom životu.
Intervenirati znači pomoći osobi da dobro postavi svoj problem, da bude što je moguće više objektivnija, da nauči procjenjivati razna rješenja i odabirati ona najbolja.
2.Kako poboljšati međuljudske odnose u obitelji
2.1. Prihvatiti zdravi pluralizam mišljenja i pokušati vidjeti stvari očima drugoga
Sveti Ivan Bosco je govorio: “Ako želite da vaša djeca zavole stvari koje vi volite, zavolite i vi stvari koje vaša djeca vole”.
2.2. Dopustiti i poticati osamostaljivanje mladih u obitelji
“Da dostigne samostalnost i da se doživi odraslim, odgovornim i slobodnim, adolescent se mora odijeliti od roditelja”. Da bi u tome uspio, mladi čovjek mora napustiti idealiziranu sliku roditelja i povjerovati da i bez njih može samostalno ići sam kroz život..
2.3. U međuljudskim odnosima isključivati stav obrane
Potrebno je odgajati svoje emocije i češće uključivati svoju racionalnu sposobnost koja vidi stvarnost objektivnije i samim tim umanjuje potrebu zauzimanja obrambenog stava.
2.4. Razvijati stav povjerenja
Bez istinskog stava povjerenja nemoguće je raditi i stvarati zajedništvo s ljudima. Tek onda kad osoba povjeruje u takvu bezuvjetnu Božju ljubav, počinje se istinski mijenjati.
2.5. Isključivati stav “ocjenjivanja” u međuljudskim odnosima
Treba se čuvati da ne “lovimo” drugoga po svojim shemama i paragrafima. Osobe koje se na vani pokazuju kao superkritične, govore više u formulama naučenih fraza kojima se iskrivljuje objektivna stvarnost.
2.6. Razvijati stav istinskog prihvaćanja
Roditelji koji omoguće svojoj djeci da smiju biti ono što jesu, a da ih pri tome neće kritizirati ni odbaciti, pogoduju zdravom razvoju i isključuju potrebu za stvaranjem raznih maski kojima se prikriva pravo lice.
2.7. Razviti stav empatije
Takav stav izražava razumijevanje, pažnju, interes, brigu. Usmjeren je uvijek na Ti. Taj stav izražava onu Pavlovu misao: “Trpjeti s onima koji trpe, veseliti se s onima koji se vesele” (Rim 12,15).
2.8. Razvijati stav spontanosti i fleksibilnosti
Radi se o stavu otvorenosti u kojem osoba nema drugih tajnih ciljeva ili namjera, nego želi biti s drugim, želi poštivati sugovornika, a ne služiti se lukavstvom ili lažima da bi nekoga prevario.
2.9. Pristupati drugome kao velikoj tajni
Imajući na pameti da su svi ljudi Božja djeca, svakome treba pristupiti s puno ljubavi i obzirnosti poštujući njegovu jedinstvenost i neponovljivost.
2.10. Molitvom i žrtvom poboljšavati međuljudske odnose
Iskustvo je pokazalo kako se iskrenom i žarkom molitvom i žrtvom može utjecati da se drugi počnu mijenjati i uspostavljati zrele međuljudske odnose. Sveta Monika je izmolila od Boga obraćenje svoga sina Augustina.
3. Četiri modela međuljudskih odnosa između muža i žene u braku
3.1. Tip – model: Don Juan
Don Juan je tip muškarca koji je:
nevjeran,
daje lažna obećanja,
pun je mržnje pred ženskim rodom,
često je motiviran željom i potrebom da ponizi ženu koju želi osvojiti,
on ne voli žene, a ne voli ni sebe,
njegova najdublja motivacija u osvajanju žena nije ljubav, nego potreba da dokaže svoju nadmoć i vlast nad njima.
Čovjek kojim ima donjuanovske značajke želi dokazivati sebi i drugima da on nešto vrijedi, a na to ga motivira jaki osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti i nemoći što osjeća u podsvijesti.
Kao što to često biva u psihičkom životu osobe, svako njezino svjesno pretjerivanje jednog stava odraz je najvjerojatnije potpuno suprotnog stava i potrebe u podsvijesti. Tako i Don Juanova velika potreba i nastojanje da se potvrdi kao muškarac odraz su njegove borbe protiv ženskih osobina u svojoj ličnosti.
Budući da ih se silno boji, nema snage da im se suprotstavi i da ih pobijedi u samom sebi, što bi bilo najrealnije, on te svoje ženske osobine, prije svega svoj nemir, nepostojanost i nervoznost projicira na žene i osvećujući se njima, simbolički, dakle, samo u fantaziji, “pobjeđuje” te ženske osobine u sebi. On nije sposoban za autentičnu ljubav, jer je previše zaokupljen svojom infantilnom potrebom da se dokazuje, da on bude u središtu pozornosti.
3.2. Tip – model: U supruzi tražiti svoju majku
Ovdje se radi o onim muževima koji u svojim suprugama traže zaštitu i ljubav majke, a ne prije svega zajedništvo životu dviju različitih osoba, dvaju partnera koji se privlače da bi obogatili jedno drugo.
Normalno je da u času zaljubljivanja pojedine značajke osobe u koju se zaljubljujemo budu vrlo slične osobinama vlastite majke, odnosno vlastitog oca u slučaju ženskih osoba. Ako su osobe više-manje zrele, uspostavit će se ravnopravno partnerstvo i eventualni brak koji bi trebao biti sretan.
Ako se pak radi o nezrelim osobama, postoji velika opasnost da jedan od supružnika, u našem slučaju muž, nastavi u braku tražiti od svoje supruge ono prihvaćanje i brigu koju je pretjerano primao od svoje majke ili mu je pak nedostajala onda kad mu je najviše trebala, pa sada traži njezinu kompenzaciju.
Muž koji od svoje žene traži temeljno prihvaćanje i brigu kao dijete od svoje majke neće moći uspostaviti zreli, partnerski odnos sa svojom suprugom.
U najčešćim slučajevima govor je o pasivnim ličnostima koje se boje inicijative, i zato dopuštaju da žena sve vodi i o svemu odlučuje.
3.3. Tip – model: U supruzi tražiti svoju sluškinju
Treći predloženi negativni tip ili model odnosa muža i žene u braku je onaj u kojem suprug ne uspijeva uspostaviti ravnopravan odnos partnerstva sa svojom suprugom, nego traži od nje apsolutnu poslušnost i ropsku pokornost.
Umjesto zrelog među-osobnog odnosa i dijaloga između dva ravnopravna bića, uspostavlja se neosobni odnos vlasništva, odnosno posjedovanja. Muž posjeduje ženu i raspolaže njome kao sa svojim vlasništvom za koje nije nikome odgovoran.
Što motivira određene ljude da se ponašaju tako grubo i posesivno prema svojoj supruzi?
Najčešće se radi o osobama koje imaju veliku potrebu dominacije, tj. radi se o osobama koje se osjećaju dobro samo onda ako imaju mogućnost da gospodare drugima, da njima manipuliraju. Budući da se radi o nesvjesnoj potrebi, čovjek nije ni svjestan da krivo radi, čak što više može biti krivo uvjeren da radi dobro.
Situacija se još više pogoršava ako uz podsvjesnu potrebu dominacije, muž ima i potrebu agresivnosti. Vrlo često se te dvije potrebe nalaze zajedno u psihodinamici neke osobe. Agresivnost se može izražavati aktivno i pasivno.
Kako pomoći takvim tipovima ličnosti? Budući da se radi o podsvjesnoj potrebi dominacije i agresivnosti, potrebno je dobro posvijestiti te potrebe i uvjeriti osobu da se može promijeniti.
3.4. Tip – model: Ravnopravni u različitosti, ujedinjeni u ljubavi
Glavna značajka tog modela bračnog života je:
Ravnopravnost u različitosti i jedinstvo u međusobnoj ljubavi;
Muž i žena, kao osobe posve su ravnopravni;
nitko ne može i ne smije raspolagati ili manipulirati drugom osobom,
Muž dobiva pravo na ženu i žena na muža njihovim slobodnim pristankom,
kad je taj pristanak učinjen u ljubavi i slobodi, tu nema govora o manipuliranju nego o međusobnom služenju.
Drugi važan pojam u ovom modelu je različitost osoba: upravo zato se i uzimaju supružnici jer su jedno drugome potrebni, jer su različiti. Međutim, ta njihova različitost nikako nije i ne smije biti izvor sukoba i nerazumijevanja, nego most koji će ih spajati i privlačiti jedno drugome što je muž kao ličnost zreliji, to više prihvaća različitost naravi svoje supruge i prihvaća je i voli kao takvu, različitu od sebe. Iako su po naravi različiti, muž i žena postižu jedinstvo u ljubavi. Radi se o jedinstvu srdaca koja znaju i hoće iskreno i nesebično voljeti. Nema više moje i tvoje, nego sve je naše. Takav brak koji je utemeljen na slobodnoj odluci iz ljubavi ostat će sretan sve dotle dok bude povezan s izvorom ljubavi – s Bogom. Da bi se mogao ostvariti spomenuti idealni tip ili model bračnog zajedništva potrebno je da oboje supružnika budu afektivno zrele osobe.
Najvažnije značajke takve osobu su slijedeće:
1) sposobnosti voljeti drugu osobu, a ne samo sebe;
2) sposobnost kontroliranja vlastitih nagona;
3) sposobnost podnošenja neugodnosti, patnje i odricanja bez težih regrediranja;
4) imati zrelu, a ne infantilnu savjest;
5) biti emocionalno inteligentan, tj. imati sposobnost kontrolirano izraziti vlastite emocije, napose agresivnost;
6) sposobnost živjeti u istini.
Zaključak
Međuljudski odnosi općenito, pa tako i u braku, jesu kompleksna stvarnost. To je susretanje više svjetova. Zato je normalno da ti odnosi ponekad budu i konfliktni. Samo se u pričama i bajkama sve magijski rješava i čudesno lijepo završava. Čovjekov život na zemlji je ipak borba, kako reče iskušani Job. I tko to ima na pameti, tko ne živi u iluzijama, nego je spreman prihvatiti stvarnost kakva jest, neće padati u depresiju, nego će uz ozbiljan rad na sebi i Božju pomoć biti sretan i ostvariti smisao svoga života. Tko nauči istinski umirati sebi, naučit će autentično ljubiti. Najveća sposobnost svakog ljudskog stvorenja je da voli. Ono jedino što Bog zahtijeva od ljudi jest da ga vole i da se međusobno vole. Pa zašto je tako teško voljeti? Psihologija bi rekla zato što su ljudi afektivno nezreli, puni su egoističnih želja, podsvjesnih infantilnih potreba koje nastoje pod svaku cijenu zadovoljiti, misleći prije svega na sebe, a na druge tek onda kad im služe za njihove ciljeve. Ima u ovom dogovoru dosta istine. Puno je afektivno nezrelih osoba na ovome svijetu. Biblija nam daje odgovor zašto je to tako: čovjek je ranjen u svojoj duši. Srce je ljudsko ranjeno grijehom, još u svom iskonu, pa iz njega izlazi svako zlo, kaže Isus koji je najbolje poznavao tajnu ljudskog srca. Ponovno osposobiti to srce da istinski voli Boga i ljude, to može samo Bog. On je to i učinio smrću i uskrsnućem svoga Sina Isusa Krista. Čovjek dakle može ljubiti jer je dijete Onoga koji je ljubav sama.
Izvor: Prudencija.hr
