Don Josip Čorić: Otvoreno pismo Nenadu Staziću, potpredsjedniku Sabora

Uvaženom drugu (prerušenom u gospodina) NENADU STAZIĆU, dopredsjedniku hrvatskog sabora Zagreb

Uvaženi druže, (navrnuti) gospodine Nenade,

U ovoj zemlji jednakih prava nemamo jednake šanse, jer dok vi možete blatiti, pljuvati i bljuvati po najvećim svetinjama, bez kojih ne bi bilo Hrvatske, a pravda i poštenje bi zahtijevalo da se napadanima dade isti prostor i vrijeme na sredstvima javnog priopćavanja kao i vama i vašoj bratiji. Meni ostaje jedino ono što ogromnoj većini Hrvatica i Hrvata preostaje buljiti plaćajući uredno televizijske i ine pristojbe za posao u kojemu je vama plaćeno, da prodajete potpuno zlobno i ciljano antiznanje. Da ste vi jedini ni pol jada, a meni se čini kada pripadnicima, antikatoličkih i antihrvatskih, predobro plaćenih bekrija, treba novca samo upere svoje ideološke topove najkrvavije i najpogubnije ideologije ljudske povijesti, kojoj svi nacizmi, fašizmi i ini ‘izmi’ nisu do čičaka, a posebno je opasna kada pokušava svoje dugo prešućivana milijunska likvidiranja, uglavnom nevinih, pokriti kabanicom antifašizma. Fašizam u bilo kojem obliku je luk i voda prema antifašizmu, pogotovo na terenu, pokojne Jugoslavije.

Ti isti antifašisti, kojima Vi pripadate svojim izjavama, a još više vladanjem, nemaju stida odreći se svoje ‘ljubičice’ i kakvim su ga sve epitetima obasjali, iako je to nevinašce, prema istraživanjima, za sada ostvarenim, obzirom na prošlo stoljeće, proglašeno 10. zločincem prošlog stoljeća. Pavelića na tom popisu nema! I nije li najveće ruglo ponositi se time da u gradu, iz kojega je pokušalo spasiti gole živote, na stotine tisuća ljudi koji bijahu, bez ikakva suda, pa taman partizanskog, pogubljeni, te iako im se naziru mjesta pokopa, sinovi i kćeri ‘Kumrovečkog genija’ sve nastoje da se to prikrije, ukidajući sada instituciju koja je istraživala te zločine, pripojivši je onoj ustanovi kojoj je na čelu onaj koji se ponosi popisom branitelja, ali nije imao hlače, dati popis hrvatskih krvnika ne samo prošlog svjetskog rata, nego i ovih najnovijih ratnih zbivanja, koji se kočepere šećući slobodno našim ulicama i uz pomoć hrvatskih prodanih duša, pomažu Savi Štrbcu i njegovom (iz)rodu Zoranu Pusiću etc da ‘objektivno’ govori o Hrvatima kao ustašama?! Složit ćete se sa mnom da prikrivati nečije zločine, pa bili oni mojih roditelja i braće, znači biti barem latentni zločinac.

Da sam svaki put odgovarao na Vaše bljuvotine protiv Crkve i ‘hrvatskih zločinaca osuđenih u’ Haagu, a sada su svjetlonoše istine, mira i ljubavi, ja bih morao polovicu radnog vremena potrošiti za tu vašu rabotu. Ovaj put kada ste držali ‘kratku’ katehezu kojom ste branili pokušaj izgona iz škola vjeronauka u ime tzv. zdravstvenog odgoja i iznosili što govori znanost, oprostit ćete mi što nisam zapamtio točni broj milijardi godina, ali svakako ih je više nego 10, nije vam palo na pamet da su to znanstvene hipoteze, a ne teze. Za takve je hipoteze izjavio u svoje doba W. Churchull, da bi mu bilo najdraže baviti se znanostima koje jedan dan reknu jednu brojku npr. 20 milijuna godina, da bi iduće godine sve to pretvorili u milijarde godina i – rekao bi naš narod: ‘Puče li kome što u repu?’ Na terenu Biblije sam ja u odnosu prema Vama sedmerostruki doktor, a vaš govor o stvaranju u Bibliji je na razini – ne dječjih vrtića, nego dječjih jaslica. Valjda znadete koja je najveća ‘djelatnost’ dječjih jaslica. I bit ću do kraja grez, sličan Vama kada nastupate govoriti protiv najvećih svetinja hrvatskog naroda, bez kojih se ne bi znalo da postoji Hrvatska. ‘Djelatnosti’ malih ljudskih bića najviše okupiraju tete u jaslicama. Moraju mijenjati pelene. I dok to rade nije mirisna okolina, no čitave djelatnosti dječjih jaslica ne zaudaraju koliko smrde Vaše izjave o onome što nemate pojma, ali imate zato nevješto skrivenu mržnju, koja zrcali iz vaših crta lica i, jasno, predobru plaću. Najmanje toliko mjesečno koliko ja imam godišnje (umirovljeni sveučilišni profesor s mjesečnim primanjima od 1571, kn I- ništa ne prigovaram, jer kada su kroz skoro 50 godina vladali komunisti, iako im nikada nije pripadalo više od 12% stanovništva Hrvatske, nisam imao ni to, ni socijalno ni zdravstveno.

A Vi i vaši istom ideologijom opijeni i omađijani njome što sve nisu pokrali, koliko uzimate?). Nemojte slučajno misliti, kao što su mislili neki talijanski profesori moga ranga. Mislili su da ja primam toliko eura! I opet ne pljujem po svojoj zemlji niti po ikome tko se trudi biti čovjek, a da ne pripada stanovitim udrugama kod kojih sve počinje hvalospjevom nadasve čovjeku a ni slovo č u njihovoj praksi nije ostalo od čovjeka. I nikada im dosta pomoći bilo od kud dolazila. Pri tome prodaju maglu za dobro stojeću valutu, zavodeći jadnu svjetinu izjavama poput one ‘moja je savjest glas naroda’. U kojoj je to teologiji naučio? Je li taj glas naroda onog u jedinstvenom neponovljivom procesu iznad svega Čovjeku, koji je – eto postao to, a da nije pripadao HAU i sličnim nakaradnim zavođenjima suvremene povijesti, kada je urlala: ‘Ne ovoga, nego Barabu!’ Čemu ići daleko u povijest? Prebacimo se u 1946. Kojeg li urlika narodnih masa i drugarica iz šume u punom ‘sjaju’ na suđenju onome čije se ime nije smjelo spominjati bez rizika do početka stvaranja suvremene, a ne ZAVNOH-ske Hrvatske, Alojzija Viktora Stepinca. Na svaki mig hrvatskih prodanih duša od javnog tužitelja Jakova Blaževića preko sudske ekipe na čelu sa Žarkom Vimpulšekom, nabrijane drugarice su vikale: ‘Smrt zločincu, ubojici, koljaču djece Alojziju Stepincu’. O hrvatskom proljeću ne ću ni slova, jer bi bilo previše subjektivno.

Još ni danas se ne mogu ne pitati – kako to da dvije ikone, psihologinje, imenjakinje, nikada nisu digle glas protiv zatiranja svake slobode u sustavu gdje su one bile slobodne. Od one u Zagrebu već 15 godina očekujem da mi odgovori na pitanje za koje se je sve osobe zauzimala u razdoblju do 1990. a koje su bez ikakve dokazane krivnje čamile desetljećima, nevine u tamnicama? Još šuti, a da je to radila Crkva odmah bi se, po svom običaju, raskokodakala. Od njezine imenjakinje u Splitu nemam što tražiti, jer ona je ipak instalirana voljom, odlukom i zaslugama za ustanovu s akademskim naslovom, a praksom Kazneno popravnih institucija, pod vodstvom nekadašnjeg pripadnika splitskog klera, kojemu je savjest glas naroda, a koji bi bez potpore splitsko-makarske crkve najvjerojatnije bio seoski lola i birtijaš u ponosnom Dicmu. Njemu je Crkva materijalno omogućila besplatno 14 godišnje školovanje, a kada je postao svećenik bio je na takvim mjestima veoma unosnih materijalnih prihoda da to 99% svećenstva njegove biskupije može samo sanjati. Neka znade da se zna da nikada za blagoslov obitelji u župi sv. Roka u Splitu, nije primio manje od 250 000 kn na godinu. Kako znamo? Nema samo on Ankicu Lepej. O ostalim neprijavljenim Crkvi, primanjima drugom prigodom. Neka iziđe na izravno suočavanje sa mnom pred hrvatsko gledalište pa ćemo vidjeti ‘što je glas naroda’ kada postane savjest suspendiranog i uskoro svedenog, ako nije već, svećenika na laički status.

Budući da se bogom dane imenjakinje, nacionalni korifeji hrvatske svakidašnjice, ne oglašuju dopustit ću sebi izreći moj pogled na ono što se vidi gledajući vašu facu. Ona me neodoljivo podsjeća na veoma poznatog, kroz više desetljeća, vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova SSSR-a Andreja Gromika. Kada je kao mladi političar dobio ulogu ministra vanjskih poslova bio je veoma naočit čovjek. Budući da ga je priroda posla tjerala da laže u stilu monodrame ‘Oj živote’ Josipa Pejakovića: ‘Ma laže, laže, ali ga je lijepo slušati’, Gromiko je najprije dobivao čudni izgled, naročito u usnama. Desna strana usana nije bila simetrična lijevoj. Pred kraj funkcije nije bio samo krivousti nego neopisivo iskrivljenoj duši odgovarala je neopisivo iskrivljena usna. Navodim Vam jedan od njegovih bisera. Kada su Amerikanci najavljivali rad na proizvodnji hidrogenske bombe, uzeo je riječ u generalnoj skupštini. Najprije se je osuo drvljem i kamenjem na već isprobane atomske bombe i dodao. ‘Govore nam pokvarene sile neprijatelja iz kapitalističkih zemalja da i mi tajno radimo na atomskoj bombi. To je najogavnija laž, jer SSSR ne će nikada proizvoditi atomske i slične bombe.’ Svi pristaše njegove ideologije su minutama pljeskale, a poslije ga izljubile po čitavom tijelu.

Par dana nakon toga javljaju ruske novine da je SSSR isprobao hidrogensku bombu! Vanjština, da se razumijemo, može varati, ali nije to baš tako. Veoma često manipulatori ljudskih duša ni uz sva nastojanja ne mogu lijepim gestama pokriti prljave rabote. Uzimam sebi slobodu da vam kao ‘vrsnom’ kateheti navedem razmišljanje starozavjetnog mudraca: ‘Pakost ženi nagrđuje lik i mrači joj lice kao u medvjeda’. (usp Sir 25,17) U Bibliji nije rijetka pojava da ono što piše o muškarcu vrijedi i za ženu i obratno.

Nemojte misliti da ja vas optužujem kao jedinog uzročnika ovoga što proživljavamo i do čega su nas doveli sljedbenici ne betlehemske nego Marks, Engels, Lenjin, Tito, Staljin, Mao,. Pol pot crvene zvijezde, koju ste do nebesa uzdizali i pred njom se klanjali, a svoje komunističke zločine, jer komunizam ne može bez zločina neusporedivih u ljudskoj povijesti, a u Hrvatskoj na posebni način. Na zgodan način ste izjednačili komunizam s antifašizmom, a to ima veze koliko Bog i šeširdžija. Izjednačavati komunizam s antifašizmom sliči na one ruske poteze nakon katastrofe u Černobilu. Najprije su šutjeli, potom lagali, a onda uspavali nepismeni i prestrašeni narod tvrdnjom da je nuklearna masa zakopana toliko duboko da nema opasnosti od njezina zračenja. Sakrili su činjenicu da taj opasni otpad će djelovati kontaminirano još najmanje 2 stoljeća dok se potpuno ne ugasi. Trpati komunizam pod antifašizam je još jedan pokušaj komunističkih zlikovačkih čina.

Ako je antifašizam komunističkog kova ugrađen u hrvatsku stvarnost budite mi dobri pa navedite koje su sve jedinice u domovinskom ratu, radi morala, nosile crvenu petokraku na kapama. Ne morate sve jedinice nabrajati, ali one glavne bi bilo poželjno. Bio sam malo dijete kada sam učio komunističko titovske bisere poput: ‘Ja sam mala partizanka, kapa mi je sa tri roga i borim se protiv Boga!’ To smo učili na pamet u zemlji gdje je, unatoč komunističkim likvidiranjima danju i noću ne samo danima nego i godinama, preko 90 % stanovništva javno pripadala Crkvi. U zemlji gdje je pobijeno preko 600 svećenika, a da nijedan krvnik, bilo izvršitelj bilo izdavatelj naloga, ako je takvih uopće bilo, nikada nije odgovarao?!

Da je netko crvenim drugovima pobio toliko pčela ne bi se izvukao stvarnosti Golog otoka i njoj sličnoj. Što li se sve činilo u ovih 17 godina papirnate demokracije da se prekriju zločini očeva, majki, braće i sestara pa i današnje političke vrhuške, koja pod parolom ‘Zločin ne zastarijeva’ skriva sve zločine protiv Hrvatske i katoličke Crkve, a traži dlaku u jajetu kod svojih neistomišljenika? Veliki Fred se hvali najčasnijim popisom, kojeg daje u ruke svjetske javnosti o hrvatskim (ne)braniteljima, a da ni ne mrdne okom kako bi bilo najvažnije dati popis srpsko-četničko-crnogorskih krvnika i njihovih suradnika, kao i popis još uvijek živućih primatelja boračkih mirovina na temelju sudjelovanja u partizanskim jedinicama II. svjetskog rata. Govori o velikom poslu a prebacuje u svoju kompetenciju istraživanje o komunističkim zločinima!

Razumijem da u svjetskoj povijesti nalazimo na vrsne ratnike koji su štitili protivnu agresorsku stranu zbog materijalnih razloga, ali je najperfidnije kada netko ne čuje glas silovanih ne samo vukovarskih žena, a sve radi dobrih, javnih ili tajnih veza, uglavnom izvanbračne zajednice, koja vuče korijene iz redova naroda koji nam je u povijesti učinio najviše zla nakon sinova i kćeri KP iz vlastitih i tuđinskih redova?! Velikom Fredu, njemu i svima prepisujem natpis u Kneževu dvoru: ‘Obliti privatorum publica curate!’ – u prijevodu – zaboravite na svoje privatne stvari i vodite računa o sebi povjerenima.

Može vam izgledati da pretjerujem pišući o majčici partiji koja Vas je (iz)rodila. Radi objektivnosti upućujem Vas na francusko originalno izdanje, napokon prevedeno u Hrvatskoj ‘CRNA KNJIGA KOMUNIZMA’ (kao da komunizam može biti druge boje. Naručite što prije njezino izdanje, a ako želite mogu vam ga poslati. Izišlo je već i drugo popunjeno izdanje, u kome piše da komunizam ipak nije pobio 100 milijuna ljudi, nego po dosadašnjim istraživanjima 125 milijuna, a nastavljat će se istraživanje i dalje. U te žrtve nisu ubrojene žrtve komunizma u pokojnoj Jugoslaviji. I zato se nije čuditi što 10 godišnji manipulator ljudi, u predsjedničkoj ulozi, svojim obrvama pokrivenim smijehom izjavi ne jedan put kako na Bleiburgu nije bilo ubijanja, a ako i jest najviše ih je ubijeno 8. Vjerojatno nije dobro zapamtio pričanje svog oca, prvoborca!

Mislio sam da ću sve uspjeti u najviše dvije stranice, a sada mi se razigrala inspiracija koju moram bremzati. Zemljo hrvatska! Gdje si sada? U što si se pretvorila? U kojoj to zemlji njezini vodeći političari postižu bodove pljujući po onome bez kojega tebe, zemljo Hrvatska, ne bi bilo. Ne bi stalo u knjige kada bi se navodile bljuvotine, laži, podvale, lažna svjedočanstva onoga koji uživa ekspredsjedničku rentu, a koji je u prvom nastupu kao predsjednik u Francuskoj, ispričao tako ogavni vic, kojega nisu mogle prekriti ni ‘kišobran obrve’. Sjećate se – razlike između Tuđmana i Miloševića? Skanjivale su se nazočne osobe. Zahvalan sam ondašnji tiskovinama što su mi objavili članak o tom gestu pod naslovom: ‘Predsjednik Mesić je sklon nekromaniji i narkomaniji’. Jedan nadobudni partijski komesar, novinar zaposlen sa srednjom školom, potpomognut svojim šefom Mladenom pokušao me je pred sudom poniziti, a finale je bilo da je izgubio proces, ali nije to objavila tzv. Slobodna Dalmacija; U tom istom Parizu se koriste umjetnički susreti da bi se pljuvalo po mrtvom predsjedniku. Budite dobri pa mi javite tko je to činio?

Nije to bilo dosta zaustaviti siktanje – Kovačevićevski rečeno – zmije čančare, više put opomenute u hrvatskom saboru, ali ustrajne u svojoj antihrvatskoj mržnji, da, uz ‘ostale bisere’, ponavlja kako je Tuđman izvršio agresiju na BiH. I takva nam je najvažnije lice hrvatske politike. Od ljubavi prema Hrvatskoj puca njezin braco Zoran.
Na moju veliku žalost ni trenutno ‘najpopularnija osoba političkog života Hrvatske’ nije odoljela napasti trpanja u isti koš krvnika i žrtve. I to na međunarodnom skupu u BiH. Zašto tome tako?

Kada je pao Berlinski zid nastao je urnebes, a ja sam prvi dan pisao, što mi nisu htjele objaviti hrvatske tiskovine: ‘Pao je zid, ali su ostale opeke. One su pak crvene!’ Ponavljam ono što rekoh nakon prvih slobodnih izbora u kojima sljedbenici jedine stranke bez hrvatskog atributa, jer partija i Hrvatska ne idu skupa, ne dobiše niti dovoljan broj glasova da uđu u parlament. Ne znam zašto bi ulazili kada su onako goropadno izišli iz dvorane kada se je odlučivala sloboda i samostalnost Hrvatske?

Možda će neke iznenaditi moja tvrdnja da su mi puno draži oni koji su to učinili ili odobravali gest, nego li oni, koji su ameboidnom brzinom raskrstili s prošlošću i postali ono što nisu nikada bili niti će biti VELIKI HRVATI I KATOLICI. Kod crkvenih svečanosti nisu bili u prvim klupama nego ispred prvih klupa. Na žalost našlo se je dovoljan broj svećenika koji su u petoj brzini dijelili sakramente, potvrde i sl. U tome nije nepoznat jedini pripadnik svećeničkog (ne)reda u hrvatskom saboru. Na veliku žalost, njegovi pretpostavljeni su to napismeno znali, ali ništa nisu učinili da mu stanu na kraj njegovoj raboti. I od prvog hrvatskog sabora u kome su bilo skoro svi Hrvati i katolici, a ja sam tada tvrdio da nema ni 15% uvjerenih Hrvata i katolika, zgaženu hrvatsku zemlju vode otvoreni i vješto kamuflirani sinovi i kćeri najkrvavije diktature ljudske povijesti, komunisti, ali pod različitim etiketama: najaviše ih je agnostika, ateista, neopredijeljenih, socijaldemokrata sa zajedničkom crtom što vode zemlju koju su ljubili kao luk oči.

Potpuno se slažem s pokojnim, nekada zaduženim za trajno uništavanje hrvatskog proljeća, Ivice Račana koji je toliko puta ustvrdio da je preko 70 000 članova SDP-a prešlo u HDZ! Potvrda tome je javni razgovor pred splitskom katedralom pred 15-ak godina. Jedan od ‘dvojnika’ utemeljitelja hrvatske države je bio na misi koju sam predvodio. Punih 15 minuta me je čekao, a oko njega je bila i 50-ak običnih vjernika koji ne unovačuju vjeru i hrvatstvo. Nakon par uvodnih riječi rekao sam mu. ‘Gledano iz ove perspektive i promatrajući svjetske događaje mislim da je Hrvatska najveće čudo 20. vijeka. Njegov osmjeh i reakcija su bili veoma pozitivni. Nastavio sam: ‘Ima jedna stvar koju nikako ne mogu oprostiti prvom predsjedniku nezavisne Hrvatske!’ ‘Što to?’ ‘Zašto nije proveo lustraciju? Nema idealne lustracije, ali ako ona objektivno zahvati 50% kriminalaca i zločinaca i drugima će se tresti hlače!’ 

Reći ću vam. Počeo je tiho. ‘Gospodine, hoću na glas!’ ‘Godine…poslao me je predsjednik u sabor da provjerim tko je za, a tko protiv lustracije. Pomno ispitavši ispalo je da je 69% zastupnika protiv lustracije!’ Sapienti sat. Dakle srušio se Berlinski zid, ali su ostale crvene, komunistički, SDP-ovski, agnostički, ateistički elementi duhovnog Černobila i dok se toga ne riješimo nema slobodne, neovisne, nezavisne, ponosne republike Hrvatske. U saboru i vladi Hrvatske ovog trena trebali bi svi znati, a i Vi ne zašto jeste, nego za što niste, jer nemate za to ni prirodnih ni intelektualnih ni moralnih kvalifikacija. Meni nije poznat vaš izvansaborski domet, ali poznate su mi neke činjenice, koje pokazuju kakav ste karakter i poštenjačina. Mislim da biste se najbolje snašli u turizmu i još više podigli njegov rejting. Pokazali ste to pomalo tajno, ali zaklela se zemlja raju sve se tajne na njoj znaju. Ono što ste učinili sebi i vjerujem ne samo svojoj obitelji, učinite i meni. Omogućite mi ljetovanje na otocima gdje je ljetovao nadčovjek rangiran na 10. mjesto najvećih zločinaca prošlog stoljeća. Platit ću čak triput više i tako omogućiti vašim prijateljima, ljubiteljima vjere i hrvatstva da i oni uživaju. Nije mi poznata cijena, ali znam da je manja od 20 kuna. Rekao bih Vam – sramite se, ali me progoni ona naša poslovica – tko poštenja nema sramotom se dići

P.S. Nemojte da vas zadah komunizma zavede pa da mi odgovarate profesiji, vjeri, naobrazbi nego odgovarajte na tekst koji Vam piše onaj koji je čitav život bio spreman raditi za pošteni obraz, ali obraza ne dati nikome. Isto vas molim napišite mi što ste vi učinili za dobrobit tzv. malog hrvatskog čovjeka od kada obnašate v(s)last? Taksativno molim!

Životni je moj moto, prepisan s groba, po komunističkom sudu osuđena za zločine, koje su jedino oni činili i mogli činiti, Alojzija Viktora Stepinca: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu to je moje životno načelo, a u ljubavi hrvatskog naroda ne dam se ni od koga natkriliti!’

Uz svako dobro za predstojeće blagdane Vama i ako imate obitelj, vašoj obitelji i da se ne čudite što ne pišem Božić, jer slijedim primjer kandidata, vaše stranke SDP-a za gradonačelnika u Splitu, koji na poziv voditelja emisije da čestita Božić i Novu godinu građanima Splita, odgovara da je on ateist i zato Sretna Nova godina. Što mislite kako bi reagirao Victor Hugo: ‘Les miserables’.

Nisam Vam htio pisati za vrijeme rada sabora, da Vam ne oduzimam dragocjeno vrijeme. Ipak Vas molim dajte svima u Saboru, pa ako trebam platiti poštarinu pošaljite mi račun.

Split, 1. obljetnica proglašenja blaženim Drinskih mučenica, 15.12.2012.

Prof. dr.sc. don Josip Čorić

Odgovori

Skip to content