Moralni pluralizam i demokracija
Aktualna debata oko programa zdravstvenog odgoja ima često svoje prešutne pretpostavke u krivo shvaćenom poimanju sekularizacije i u ideji moralnog pluralizma, na što bih se u daljnjem tekstu želio osvrnuti.
{jathumbnail off}Sekularizacija i sekularizam
Pod sekularizacijom se podrazumijeva posvjetovnjenje života u smislu procesa u suvremenome društvu, gdje religijske ideje i organizacije gube na utjecaju u odnosu na nereligijska tumačenja društvenih i prirodnih fenomena. Sekularizam, pak, kao i svaki „izam“, je ideologija sekularizacije, koja odbacuje kao iluziju religijsku viziju stvarnosti.Sekularizacija ne znači nužno okretanje od religije i širenje ozračja ateističkog sekularizma Sekularni humanizam nije nužno plod sekularističkog ateizma. Svjetovnost nije isto što i bezbožnost. Ako u kulturalno složenom društvu opadaju oblici tradicionalne religioznosti (odlazak u crkvu, pristupanje sakramentima i sl.) to ne mora značiti i opadanje subjektivne religioznosti, koja može postati izvaninstitucionalna, izvancrkvena. Sekularizacija u odnosu na religiju ima za posljedicu promjenu društvene funkcije religije.
U društvu koje postaje sve kompleksnije i funkcionalno sve više diferencirano, napušta se ranija uloga institucionalne religije kao tutora društva, i vrši se odvajanje drugih društvenih struktura i institucija od religijskih struktura. Ovako rasterećena religija slobodnija je da se usmjeri ka svome pravom cilju, a to je totalno osmišljenje čovjekove egzistencije. Religija je sada slobodnija da postane moralno-kritična instanca za sve sfere života, uključivši i politiku. U politici npr. tako rasterećena religija sprječava fanatičnu vezanost čovjeka za političke ciljeve, sprječava, drugim riječima, da čovjek nešto relativno uzmekao apsolutno, da robuje idolima novca, uživanja, moći, uspjeha, gospodarskog tržišta, rase, klase, znanosti, stranke, nacije, vođe, da robuje idolu sveopćeg napretka , budućeg besklasnog društva i sl. Tako rasterećenoj religiji ostaje da odgovori na čovjekova vječna pitanja o smislu života, trpljenja i smrti, pitanja o vrhovnim moralnim vrijednostima za pojedinca i društvo, da pokuša dati odgovor na iskonsko pitanje otkuda dolazi i kuda ide svemir i čovjek u njemu. Ovako shvaćena sekularizacija nije neprijateljska prema religiji, nego je upotpunjuje i rasterećuje. Paradigma budućnosti ne mora, dakle, biti antireligiozna ili areligiozna ideologija sekularizma, nego će vrlo vjerojatno biti sekularnost u religioznom horizontu.
Moralni pluralizam i demokracija
Za razliku od političkog pluralizma, koji je preduvjet demokratskog društva, moralni pluralizam doprinosi krizi i konačnoj propasti demokracije, jer potkopava onaj minimum moralnog konsenzusa u društvu, bez čega nema demokracije. Moralni pluralizam uvodi potpunu relativnost svih drugih vrijednosti, uz potpunu apsolutnost vrijednosti slobode, nevezanost slobode za istinu. On niječe razlikovanje dobra i zla, koje je temelj svakog vjerskog, moralnog i pravnog poretka. Ne samo moral svih monoteističkih religija, nego se i naravni moral, temelji na apsolutnim i bezuvjetno obvezujućim vrijednosnim sudovima, koji ukazuju na ono što moramo činiti i čega se moramo kloniti. Već se i onaj nukleus svakog naravnog i vrhunaravnog morala, poznat kao deset zapovjedi Božjih, temelji na bezuvjetnom i apsolutnom razlikovanju dobra i zla. A Kristovo naučavanje je neshvatljivo bez te „diskriminacije“ grijeha od kreposti Uzmimo samo jednu od njegovih mnogih izreka. “Tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen, i da ga utope na dnu mora“ (Matej 18:6). Koje li „diskriminacije“! Štoviše, potpuno „nediskriminiranje“ između dobra i zla ima za posljedicu gubitak etičkih ideala, koji su bitna motivacija za stvaranje civilizacije.
Apsolutni moralni relativizam, prešutno ugrađen u tzv. rodnu ideologiju, koja načelno dopušta da se osoba opredijeli za rod različit od svoga spola, ima za posljedicu moralni nihilizam, jer je apsolutna sloboda negacija slobode. Potpuna nevezanost za bezuvjetno i univerzalno važeće moralne norme vodi u bezakonje i raspuštenost koji zatiru svaku slobodu. Moralni pluralizam se metafizički temelji na nijekanju Božje opstojnosti. Ako nema Boga i apsolutnih vrijednosti koje se temelje na stvorenome bitku , tada je svaki način života jednak , pod uvjetom da se njim ne krnji sloboda drugoga. No, na načelima takva „postmoralnog“ čovjeka ne može se graditi civilizirano društvo. Tu ne pomaže ni načelo spomenutog moralnog utilitarizma, da moja sloboda prestaje tamo gdje narušavam slobodu drugoga.Jer se postavlja pitanje, kada ja narušavam slobodu drugoga, tek onda kad ga prisiljavam na devijantno ponašanje, ili već kad svojim hvaljenjem i propagiranjem takvog ponašanja ja drugoga motiviran na takvo ponašanje? Drugim riječima, kad sam ja odgovoran za poticanje drugoga na zlo , kad ga individualno nagovaram na to, ili kad ga kolektivno nagovaram putem elektroničkih i tiskanih medija?
Pledoaje za moralnu nesnošljivost
Današnji duh vremena traži snošljivost za sve osim za „političku nekorektnost“, za koje nema snošljivosti. Tako je npr. politički nekorektno i nesnošljivo ako se glasnogovornicu („spokeswoman“) oslovi izrazom glasnogovornik („spokesman“). Stoga treba rabiti kao politički korektan neutralan izraz „glasnogovornička osoba“ („spokesperson“). Ili, da uzmemo drugi primjer, ako smatraš homoseksualnost devijantnim ponašanjem i bolešću ti si „homofob“ i prema tebi nema snošljivosti.
Engleski pisac G.K. Chesterton je rekao, da je puka snošljivost ili tolerancija krepost onih ljudi koji više ni u što ne vjeruju. Onaj koji je uvjeren da možemo spoznati istinu i da nije svaka naša spoznaja relativna, taj ne može biti snošljiv prema neistini, ali može i treba biti tolerantan prema osobama koje neistinu zastupaju. U odnosu na neke osnovne vrijednosne sudove postoji istina i neistina. Istina je istina i kad je nitko ne zastupa, a neistina je neistina i kad je svi proklamiraju. Tako se npr. ne može izjednačivati stajalište koje zaštićuje život nerođenih sa stajalištem koje daje potpunu slobodu čedomorstvu. I nerođeno dijete ima pravo na život, pa sudbina djeteta u majčinoj utrobi ne smije biti prepuštena hiru njegovih roditelja. U suprotnom imamo ozakonjeno čedomorstva koje je npr. u Sjedinjenim Američkim Državama odgovorno za preko 1,5 milijuna pobačaja godišnje. Autoru ovoga teksta, kad je zastupao stajalište protiv ubojstva nerođenog djeteta u majčinoj utrobi, odgovorila je jedna poznata novinarka, da tu ne smije biti dogmatike, jer da netko voli roditi, a netko više voli očistiti svoju utrobu.. De gustibus non disputandum!
Postavlja se pitanje što možemo poduzeti protiv širenja ovog postmoralnog etičkog nihilizma, koji u duhu radikalnog sekularizma potpuno relativizira moralna načela? Ovdje govorim sa stajališta hrvatskog građanina i katoličkog vjernika, koji pripadam skupini od preko 80% državljana Republike Hrvatske. Ponajprije treba potaknuti i podržati aktivniji angažman vjernika Katoličke crkve u Hrvatskoj, a to su ne samo kler, nego i laici. Jer kao što je rekao već citirani Chesterton, ne treba nam Crkva koja slijedi pravi put samo kad cijeli svijet slijedi pravi put, nego Crkva koja slijedi pravi put, kad cijeli svijet ide pogrješnim putom.
Treba one, čija se vjerska moralna načela krše ovakvim moralnim nihilizmom potaknuti na moralnu nesnošljivost. Tamo gdje se legalizirano čedomorstvo vrši i mimo „zakonskih indikacija“, gdje se oskvrnjuju kršćanski simboli , gdje se djeca u školama uče nastranim zadovoljstvima protiv volje svojih roditelja, gdje se agresivno propagiraju ponašanja koja su sa vjerskog motrišta zastranjena, tamo gdje se naša kultura utemeljena na teističkim i prirodno-moralnim načelima sustavno negira i truje, moraju vjernici pokazati moralnu nesnošljivost i oprijeti se ovom rušenju moralnih načela svim demokratskim i zakonitim sredstvima.
I konačno, roditelji se trebaju odlučnije služiti svojim ustavnim pravima da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece, jer djeca nisu radi države, nego je država radi djece. Drugim riječima roditelji ne stvaraju djecu za državu, nego stvaraju državu da ona zaštićuje roditelje u njihovom odgoju djece. Ni škola, ni država ne smije lišiti roditelje ove njihove dužnosti i njihovog prava.
Zaključimo. Demokracija može postojati samo na temelju snažnog moralnog društvenog uređenja, koje se temelji na preddemokratskim i predpolitičkim institucijama kao što su zdrava obitelj i vitalna vjerska zajednica.
prof. dr. sc. Branimir Lukšić/hu-benedikt.hr