Moratorij na snošljivost

Dvojezičnost u Vukovaru   Prenosimo članak časopisa Vijenac Matice hrvatske o o mogućim neželjenim implikacijama uvođenja dva pisma u Vukovaru.

{jathumbnail off}Ako uvođenje dvojezičnosti u službenu uporabu u Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi razvijanju „razumijevanja, solidarnosti i dijaloga“ između srpske manjine i hrvatskog naroda kao većinskog – a to se jasno može iščitati na temelju većine javnih reakcija, onda doslovna primjena zakona može realno stvoriti neželjene društvene i političke posljedice, koje nas mogu vratiti na 1991. godinu

Nedavno objavljeni službeni i konačni, ali nepotpuni, rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali su da u Vukovaru, od ukupno 27.683 stanovnika, živi 9.654 pripadnika srpske nacionalne manjine, što znači da Srbi u ukupnom stanovništvu Grada sudjeluju sa 34,87% (Hrvati čine 57,37%, a ostali, uključujući neizjašnjene i nepoznate, 7,76%). Na taj su način formalno ispunjene (demografske) zakonske pretpostavke za primjenu čl. 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/2002), koji u stavku 1. određuje: „Ravnopravna službena upotreba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.“

Ubrzo po objavljivanju rezultata popisa, u prosincu 2012, započela je žustra rasprava o tome – treba li, kada i na koji način primijeniti odredbe Ustavnog zakona te na području Grada Vukovara uvesti u službenu uporabu srpski jezik i ćirilično pismo, koje podrazumijeva primjenu dvojezičnosti u nazivima mjesta, ulica, trgova, gradskih i javnih ustanova i institucija, osobnim ispravama, upravnim i sudskim aktima i slično. S jedne strane predstavnici vlasti, poput hrvatskog ministra uprave Arsena Bauka, inzistiraju da „pripadnici srpske manjine u gradu Vukovaru ostvaruju pravo na ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma na području grada po sili zakona.“ S druge strane, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata na području Grada Vukovara, kao i nekih političkih stranaka, upozoravaju da uvođenje ćirilice predstavlja „novu vrst agresije na Vukovar“ te da se ne smije dopustiti „omalovažavanje patnje i žrtve Vukovara“. U tom se kontekstu već neko vrijeme u Vukovaru prikupljaju potpisi na peticiju kojom se predlaže desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u Grad Vukovar, što ni kao mogućnost ne prihvaća hrvatska Vlada. Politički predstavnici Srba, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, ističu kako očekuju ostvarenje prava iz Ustavnog zakona i uvođenje u službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma i za područje Grada Vukovara, ali „da cijeli postupak treba odraditi sa što manje emocija i politizacije“ te da će „pokušati izbjeći tenzije vezane za uvođenje dvojezičnosti“, odnosno da će na uvođenju dvojezičnosti raditi na način „da se izbjegnu i trijumfalizam i zapjenjene negativne reakcije“ (Milorad Pupovac). 

Slovo i duh Zakona

No mogu li se nakon svega što se u Vukovaru dogodilo 1991, neovisno o pozitivnim zakonskim propisima pa i želji da se svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, što znači i srpskoj manjini, osiguraju najviši standardi zaštite manjinskih prava, uključujući pritom i pravo na službenu uporabu svojega jezika i pisma, izbjeći
emotivni, društveni i politički kontekst i smije li se, odnosno, može li se o tom pitanju pozivati samo na slovo, a ne i na duh zakona koji regulira tu tematiku? Naime, u istom Ustavnom zakonu, u članku 8, zakonodavac je odredio da se odredbe Zakona moraju „tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.“ Ako uvođenje dvojezičnosti, tj. srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi razvijanju „razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga“ između srpske nacionalne manjine i hrvatskog naroda kao većinskog naroda u Gradu (a to se svakako može iščitati na temelju većine dosad iskazanih javnih reakcija), onda doslovna primjena članka 12. jest – treba to priznati – poštivanje slova Zakona, ali nije sigurno da je i u duhu toga Zakona i može realno stvoriti neželjene društvene i političke posljedice, koje nas onda mogu vratiti na početak cijele vukovarske priče, tj. na 1990. i 1991. godinu.

Ustupci srpskoj manjini

Tijekom provedbe procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja tadašnja hrvatska politika omogućila je srpskoj manjini s toga područja (pa tako i Srbima u Vukovaru), mimo važećih hrvatskih nastavnih planova i programa, petogodišnji moratorij na učenje suvremene hrvatske povijesti. Također, srpskoj nacionalnoj manjini iz Hrvatskoga Podunavlja bio je omogućen i dvogodišnji moratorij na služenje vojnog roka u Hrvatskim oružanim snagama, i to u godinama kada je vojni rok bio obvezatan za sve hrvatske građane, pa i za Srbe izvan Hrvatskoga Podunavlja. Oba su moratorija uvedena tada na zahtjev podunavskih Srba i bila su prinos mirnoj reintegraciji, ne samo teritorija nego i srpske nacionalne manjine s toga područja, iako se većina hrvatskih građana, empirijska su istraživanja pokazala, nije slagala s takvom opcijom reintegracije najistočnijih okupiranih područja Hrvatske.

Možemo li, dakle, na tragu prethodnoga, danas očekivati ili se barem nadati da će i predstavnici srpske manjine, kako u Gradu Vukovaru, tako i na nacionalnoj razini, sami potaknuti ili poduprijeti legitiman prijedlog da se uvede svojevrsni moratorij na primjenu članka 12. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za područje Grada Vukovara? Bi li oni u tom slučaju, također, pokazali dobru volju koja bi bila usmjerena prema razvijanju međusobnog uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga?

Dani sjećanja bez srpskih predstavnika

Posve opravdano predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata upozoravaju da još mnoga pitanja vezana uz događaje iz 1991, osobito uz sudbine zatočenih, nasilno odvedenih i nestalih osoba, silovanja, pljačku, ubijanja ili (ne)kažnjavanja ratnih zločina i zločinaca nad Vukovarom i Vukovarcima, nisu razriješena. Osim toga, predstavnici srpske manjine ne sudjeluju u obilježavanjima Dana sjećanja na žrtvu Vukovara te na taj način ne pridonose postizanju više razine razumijevanja i međusobnog, odnosno, međuetničkog povjerenja i uvažavanja. Na koji bismo način mogli protumačiti „trijumfalizam“ koji bi se, prema riječima srpskih predstavnika (M. Pupovac), pojavio uvođenjem srpskog jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru? Kao, možda, pobjedu u miru, kojom se briše poraz u ratu? Pozivanje samo na prava, a odricanje od odgovornosti i obveza nije u demokratskom duhu i ne donosi dobra.

Demokratska politička kultura podrazumijeva da se o svim pitanjima treba staloženo i objektivno razgovarati, pa čak i onda kada su ona zakonskim rješenjima regulirana. Ako se neki zakon, poglavito iz područja zaštite ljudskih i nacionalnih prava, mora provoditi „na silu“, onda nešto s tim zakonom ili zakonima nije u redu. Nacionalna prava srpske manjine, kao i drugih manjina, regulirana su hrvatskim Ustavom i odgovarajućim zakonskim aktima, ali očekuje se da i pripadnici manjina, u ovom slučaju srpske, pokažu osjetljivost na pojedina rješenja, napose u odnosu prema većinskom hrvatskom narodu.

Na kraju, a nije manje važno, postavlja se pitanje: Jesu li rezultati popisa 2011. dovoljno pouzdani i reprezentativni da bi se na temelju njih iznosili objektivni zaključci o stvarnom narodnosnom sastavu stanovništva grada Vukovara? Ako jesu, a imamo određenih razloga sumnjati u to, kako onda protumačiti podatak da je od ukupnog stanovništva u Gradu Vukovaru (27.683) srpski kao materinski jezik navelo 6.109 osoba ili 22,07% te iz toga izvući prilično utemeljenu pretpostavku da je manje od 2/3 Srba u Vukovaru navelo srpski jezik kao materinski? A to je mnogo manje od trećine njegova stanovništva.

Dražen Živić/Vijenac MH-e | benedikt