PARIŠKA ZVONA, ALI NE CRKVE NOTRE DAME
Zadnje sate 2012. provela sam, kao uostalom i većina pariških turista, zadivljeno gledajući svjetla Eiffelova tornja i (pro)šetavajući se Elizejskim poljanama. Impresivno?
{jathumbnail off}Ni upola kao samo 10-ak minuta provedenih u kraljici pariških crkava tog oblačnog silvestrovskog popodneva. Dok se mnoštvo vrzmalo oko katedrale, a stotine sjedile na drvenim tribinama u dvorištu škljocajući foto i inim aparatima, mi smo lagano i bezbrižno, šetale slobodnih ruku (sve dok nas neki Japanci nisu zamolili da ih slikamo).
Kako, zbog koncerta, nismo mogle ući i razgledati unutrašnjost Sainte Chapelle odlučile smo, kad smo već tako blizu, još jednom proći pored Notre Dame i upijati savršenstvo ove elegantne gotičke građevine. Na ulazu gotovo da i nije bilo reda, 50-ak ljudi možda, i mi smo krenule s njima. Iza vrata nas je dočekao blag miris tamjana, zvuci orgulja i spokoj. Služila se sveta Misa. Užurbanost, udaljena od nas tek desetke metara, nestala je. Petorica svećenika dijelila su Pričest, a ljudi iz svih pet brodova 130 m duge crkve krenuli su prema oltaru. I dolazili su, i dolazili, i dolazili… iako crkva nije bila puna, bilo je tu mnogo ljudi koji su išli primiti Gospodina pjevajući božićne pjesme. Da, na Silvestrovo, u Parizu, i mladi i stari pjevali su uz pratnju orgulja na Misi zahvale Bogu za proteklu godinu. Mi nismo pjevale s njima – nismo znale riječi pjesme. Zato smo doslovce upijale zvuke, i toplinu i miris tamjana. I nismo se uopće osjećale kao stranci u jednoj od najmoćnijih zemalja Unije, već kao gosti koji su se tiho pridružili domaćinima.
A samo putovanje započelo je 27. prosinca kad smo prijateljica i ja iz Splita krenule prema Zagrebu. Bio je to početak uobičajenog turističkog putovanja prema Parizu, preko Strasbourga i Reimsa. Priznajem, nismo pretjerano pažljivo proučile plan puta jer cilj nam je bio odmoriti se od škole, rasterećenja nas nastavnika, i doslovce pobjeći od tamnog oblaka dijelova zdravstvenog odgoja koji su se nadvili nad nas i naše učenike.
I tako smo sutradan navečer osvanule u Strasbourgu – „gradu tisuću crkava“. Znale smo da je središte grada pod zaštitom UNESCO-a, a sada znamo i zašto. Teško je opisati srednjovjekovne građevine, osobito drvenu gradnju i rezbarije starih majstora koje zrače nekom posebnom toplinom; fasade prepune božićnih ukrasa, grančica, sobova, raznih plišanih i drvenih igračaka… Gotičku katedralu u samom centru grada rekla bih da je i nemoguće opisati. Dakle, centar grada treba doći i vidjeti jer ovaj grad ima dušu. Grad je to za razgledati, doživjeti, grad za živjeti u njemu.
Najpoznatija građevina je katedrala posvećena Našoj Gospi – Notre Dame de Strasbourg. Lijepa? Da, lijepa je, a i više od toga. Velika? Više od 2 stoljeća bila je najviša građevina na svijetu i zaista je velebna. Upravo nju je Victor Hugo nazvao „divovskim čudom delikatnosti“, a mi smo imale čast i zadovoljstvo stati ispred i diviti se.
Dan poslije stigli smo u novi grad pred novi spomenik svjetske baštine – krunidbenu katedralu francuskih kraljeva, Notre Dame u Reimsu. Dok smo razgledavali i obilazili zazvonila su zvona, lijepo i skladno. Među čudovištima na pročelju spontano smo pogledom tražili lik zvonara, jer valjda svaka Notre Dame ima svog zvonara i svoje priče i svoje legende. I nismo ga vidjeli. Ali nismo zbog toga bili nezadovoljni, jer vidjeli smo reljefe i skulpture nepoznatih majstora; igru svjetla u vitrajima i rozetama; jaslice, jelke (zanimljivo bez ikakvih ukrasa kako ćemo poslije vidjeti i u drugim francuskim crkvama), svu ljepotu unutrašnjosti i vanjštine ovog velebnog zdanja. Pogledavši, za ovaj put zadnji put, fasadu katedrale i spomenik Ivani Orleanskoj u dvorištu, krenuli smo prema autobusu koji će nas povesti prema glavnom odredištu našeg putovanja – prema Parizu u kojem smo znali da nas čeka najljepša od iznimno lijepih katedrala posvećenih Našoj Gospi.
A sljedećeg dana u Parizu, nakon blještavila božićnog sajma na Elizejskim poljanama, u večernjim satima otišli smo vidjeti i ljepoticu na brežuljku, tako bijelu i tako prekrasnu, jedinstvenu i neponovljivu. Za ovu građevinu reći da je prekrasna nije pretjerivanje već činjenica. A onaj tko ne vjeruje neka dođe i uvjeri se, a i onaj tko vjeruje isto neka dođe jer pred ljepotom tog bijelog kamena zbilja zastaje dah. A i od unutrašnjosti također. Ulaz je slobodan uz uvjet da se ne galami. Tiho šaptanje i molitva dopušteni su, a one neumjerene čuvari jednostavno udalje iz sakralnog prostora. Jaslice su bile tu, klasične, s lijeve strane podno jednog od pokrajnjih oltara. Ne trebam niti reći da je gore spomenuta bazilika Sacre Coeur na brežuljku Montmartre s kojega pogled puca na cijeli Pariz. Sutradan smo ipak išle provjeriti i svjedočimo da se cijeli grad ne može vidjeti jer pričamo o gradu od oko 11 milijuna stanovnika, 11 milijuna različitih sudbina.
A u tom velikom i napučenom gradu u općoj vrevi i buci čuli smo zvuk zvona. Ne otkucavanje sata s crkvenog tornja, već pravi poziv na sveto misno slavlje koji u prvi mah nismo niti prepoznale. A na poziv smo se odazvale gotovo slučajno.
Nakon rane večere u Latinskoj četvrti krenule smo u večernju šetnju. Iz opće buke pješaka, prodavača, manufaktura čokolade, suvenirnica, pekarnica sa palačinkama, slasticama, girosima…, buci mnogih kopnenih i pokojeg zračnog prometala ušle smo u prostranu i tihu crkvu sv. Severina. Laganim koracima obišle smo unutrašnjost, kratko se pomolile i krenule dalje. U tom trenutku shvatile smo da je za koju minutu okruglo 6 sati i shvatile smo zašto su zapravo zvonila zvona. Bila je nedjelja, počinjala je večernja sveta misa. Propovijed je bila, naravno, na francuskom. Uspjele smo razumjeti da se govori o važnosti obitelji. Orgulje su svirale a cijela zajednica je pjevala pod dirigentskom palicom jedne očito aktivne laikinje koja se poslije pridružila svećenicima u dijeljenju sv. Pričesti. Lijepo je bilo sudjelovati na toj svetoj Misi, baš nekako lijepo iako smo tek poneku rečenicu razumjele.
I onda smo konačno u popodnevnim satima sljedećeg dana stigle do Naše Gospe u Parizu. Čudesna, nevjerojatna, vanvremenska, jedna i jedina Notre Dame. I vidjeli smo ih u punom sjaju pod popodnevnim Pariškim suncem, vidjeli smo te nezemaljske vitraje. Prizor zbog kojeg je vrijedilo proputovati gotovo 1500 kilometara. Prizor od kojeg ne samo da zastaje dah nego valjda i vrijeme zastane barem na trenutak.
Ah da, ne smijem vam zaboraviti ispričati još jedan doživljaj – jer o lijepim stvarima valja pričati. Dogodilo se to u metrou. Moj ruksak na Silvestrovo u metrou žute linije broj 1 bio je otvoren. Kako i zašto nevažno je. A iza mene su bila trojica relativno mladih ljudi, po mojoj procjeni iz arapskog svijeta – očito ne šeici s pratnjom. To je važno, jer jedan od njih mi se obratio i rekao: „Madam, your bag is open.“ A unutra je sve bilo na svom mjestu. I što se mene tiče ljudi u podzemnoj su veoma pošteni i fini neki ljudi. I nemojte me ni pokušavati uvjeravati u suprotno. Ova priča ima i pouku: kad se odlučite posjetiti Pariz, dobro čuvajte svoje torbe i dokumente jer na žalost rijetki imaju ovako ludu sreću kakvu sam imala ja.
Ovo nije bilo hodočasničko putovanje, iako možda tako izgleda. Ove sam retke započela i zaokružila pišući o Notre Dame jer Europom je, ako se mene pita, besmisleno putovati bez obilaska povijesnih građevina, a opet pričati o europskoj povijesti bez kršćanstva, ne da je krnje, nego jednostavno nemoguće. A na ovaj sam način pisala i zato što mislim da čitatelje ovoga portala manje zanima naših 7 i po sati provedenih u Louvreu , ili začuđena lica djelatnika Crazy Horsea koje smo pitale za kraći put do Elizejskih poljana a oni shvatili da nikad prije nismo čule za njihov cabare. Nisu ni oni za nas, pa što?
Sanja Sinovčić/hu-benedikt.hr
