Pismo anđela
Heroji ne umiru – Spomenica poginulim braniteljima Domovinskog rata
{jathumbnail off}Prije dvadeset i jednu godinu netko mi je oduzeo život. Oduzeo je sina mojoj majci, brata mojoj sestri i braći. Netko se igrao Boga, i jer mi je pokušao uzeti moj dom i pravo na slobodu, uzeo mi je život. Ja nikada nisam imao priliku živjeti kao Hrvat; ja sam imao priliku samo boriti se za to.
Nikada neću gledati svoju djecu niti unuke kako trče po zemlji koju su oslobodili moji suborci, moja braća. Nikada neću imati priliku uraditi nešto za svoju Hrvatsku, osim što sam za nju život svoj dao.
Svaki put ,na godišnjicu moje smrti gledam majčino uplakano lice. Sve ove godine nije pronašla utjehu ni u unucima koje ima, i što više godine odmiču, njoj je teže. Obećao sam joj da ću se vratiti, a iznevjerio sam je. Rekao sam da ću se čuvati; lagao sam, čuvao sam Hrvatsku više. Kad bi bar znala gdje su očevi posmrtni ostatci, mislim da bi lakše podnijela i moju smrt.
Promatrao sam sve ove godine “ono” zbog čega sam ja otišao u rat. Nije to “ono” za što sam se ja borio, za što sam glavu izgubio.
Pomalo sam i bijesan jer su se od nikud počeli pojavljivati i neki samozvani branitelji. Da su zaista bili tamo gdje govore; ja ne bih otišao, vjerojatno bih bio sa majkom u skloništu jer sam bio maloljetan.
Ne razumijem se u politiku, nisam imao priliku ni vremena za nju da ju shvatim a ni proučavam. A ovo što vidim, ove ljude koji vladaju i upravljaju mojom Hrvatskom, njih ne krivim. Krivim vas puče hrvatski , jer ste sami odabrali one koji će vama i vašoj djeci krojiti sudbinu. Kakav krojač, takvo i ruho. Sada se ne može razlikovati dobar od lošeg, sada se danima mogu nabrajati ljudski karakteri. U ratu je bilo lakše, imaš dobre i zle, znaš gdje pripadaš i naprosto vjeruješ onome kraj sebe i nepoznavajući ga. A ovo što se vama događa, ni za to se nisam borio, zar sam za to glavu izgubio! Zašto iz one Jugoslavije iz koje smo se toliko čupali idete u drugu? I ne krivite one institucije koje vas tamo odvode, zaboravljate da ste vi postavili te ljude na ta mjesta. Da, vi obični mali građani. Ne samo da ste im osigurali te pozicije, nego ih i plaćate da vas uništavaju.
Poslije moje smrti rat je još trajao. A poslije rata, odvodili su naše vojnike i generale u zatvore. Dosta vas se i sramilo zbog toga, oni najodaniji su ostali ustrajni i vjerovali u njih. Međusobno ste se osuđivali i nazivali “fašistima” one koji su zapravo domoljubi cijelo vrijeme…PATRIOTI.
Zabolilo me jer vam je tuđin morao reći da “Vaš sin” nije kriv. Izdali ste ih ,a sada očekivate da taj sin bude “supermen” i da vas spasi. Ne ide to tako lako, naučite se ostati ustrajni i onda kada vas se gazi, a ne samo dok letite. To vam je slabost, dok netko leti hvatate ga, a kada padne,-gazite ga!
Ova godina će biti obilježena u povijesti Hrvata. Neki su je obilježili smrću, neki će ju obilježiti životom. Pojedinci su završili u zatvoru, drugi su oslobođeni zatvora. Nekima se vratila želja za vlastitim životom,- napokon su se osmjehnuli, otpjevali hrvatsku himnu, izašli van iz kuće…A ja, ja niti to ne mogu. Oči moje majke još su uplakane , posmrtni ostatci moga oca još nisu pronađeni.
Govorite da je rat završio tek sada?- O narode moj hrvatski, tako lako povjerujete svojim očima. Nije vam Bog uzalud dao dva oka a jedna usta,- da bolje gledate da bi ste “vidjeli”, a manje pričali da bi ste bolje “čuli”!
Prije dvadeset i jednu godinu, netko mi je oduzeo život. Nemojte dopustiti da je bilo uzalud, jer ne mogu počivati u miru ako vidim da ovo nije “ono” za što sam se borio ja i moja braća.
Dati život za domovinu, za svoje dijete i naraštaje koji će doći poslije ,nema cijenu. Cijena povijesti koju smo mi stvorili je previsoka, ne dopustite da cijena vaše budućnosti bude još veća. Ja sam moj život dao za vašu budućnost ,a vi imate priliku da svoj živite, imate priliku koju ja nisam nikada imao, priliku koju nikada neću ni imati. Za uzvrat tražim samo da pustite me ,da počivam u miru…
Hrvatski maloljetni dragovoljac
Dany
Izvor: dragovoljac.com
