Travnički holokaust
Grad Travnik je smješten na početku Lašvanske doline u srednjoj Bosni, u kojoj se kršćanstvo javlja već u petom ili šestom stoljeću. Župa Lašva se spominje 1244. u buli kralja Bele IV., kojom se navode posjedi bosanske biskupije “u župi Lašvi kod triju crkava”.
Sam grad se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1463., u prigodi prolaska sultana Mehmeda Osvajača (Fatiha) s vojskom prema Jajcu, u koji se bio sklonio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
U doba bosanske državne samostalnosti, Travnik je bio u posjedu moćnog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Fra Bartolomej Pizanski spominje franjevački samostan nedaleko Travnika još 1385. do 1390., koji je kasnije razoren turskim osvajanjima. Od XVII. stoljeća Travnik postaje sjedište bosanskog vezira u koje se moralo dolaziti plaćati poreze i tražiti potvrde svojih prava. Zato se odlukom gvardijana iz Sutjeske, Kreševa i Fojnice, 1857. u Gučoj Gori u blizini Travnika počeo graditi novi franjevački samostan. Nadbiskup dr. Josip Stadler je u Travniku 1882. uspostavio glasovitu isusovačku gimnaziju Vrhbosanske nadbiskupije i dječačko sjemenište.
U povodu dana sjećanja na žrtve nacizma, osobito Židova, danas se u 3 tisuće gradova po svijetu molilo za mir u Svetoj Zemlji. Sveti je Otac danas upozorio da nas ovakvo prisjećanje ima potaknuti da se takva zla više nigdje i nikad ne dogode. Slična su se zla zbila u isto doba, a o njima se malo zna te se niti ne spominju. Riječ je danas o Travniku čiju smo povijest ukratko izrekli, ali na zločine u tom gradu podsjeća nas Željko Tomašević:
Crkva i samostan su doživjeli tragičnu sudbinu 1945., kada su partizani zapalili velebno vjersko središte, a u požaru su izgorjeli arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje.
10 tisuća partizana srpske 6. ličke brigade i bosanskog korpusa su prvi puta napali grad Travnik 15. studenog 1943., a grad je branilo 2,5 tisuće hrvatskih branitelja –katolika i muslimana. Nakon što je taj napad odbijen, partizani su zatražili pomoć saveznika, koji su u zračnom napadu 4. siječnja 1944., na grad bacili 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika. Travnik se potom nalazio pod partizanskom blokadom sve do 19. listopada, kada su partizani izvršili novi napad jačim snagama razine divizija i 22. listopada 1944. su ga uspjeli osvojiti. Travnik je tada bio prepun izbjeglica koje su se bojale partizana.
Zauzimanjem Travnika je uslijedio partizanski pokolj civila i zarobljenih hrvatskih vojnika. Tzv. “Narodno-oslobodilačka vojska“ je odmah, još na bolničkim krevetima, poubijala 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. O tom pokolju je svjedočio i p. Maslać koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umirućima. Sve zarobljene hrvatske vojnike pripadnike Ustaške vojnice, partizani su svukli do gola pa ih zaklali. Ubili su i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku. Dana 24. listopada 1944. su ubili oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika, na način da su ih zatvorili u gradsko sklonište kojemu su potom minirali vrata i sve otvore.
U knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“, svjedok Čedo Kobić svjedoči da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana u Travniku minama zatrpano i znatno više od 800 osoba, koliko ih navodi mr. sc. Vjenceslav Topalović u svojoj knjizi Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.
Msgr. Ivan Bilić je tada kao sjemeništarac Nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, u listopadu 1944. bio svjedokom strašnih partizanskih zločina.
Nakon što su časnike razdvojili od vojnika, šest časnika su odmah ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, a ostale časnike su ubijali dvoje po dvoje sljedeća dva dana.
Od oko 500 domobrana koji su se predali partizanima, samo 18-oro njih je ostalo živo.
Tijekom tzv. „čišćenja“ grada, osam dana i noći se po Travniku čula povremena pucnjava. Partizani su pretraživali kuću po kuću i tko god se nije mogao dokazati kao član dotične obitelji, izveden je bio iz kuće i ubijen na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugom najbližem prostoru. Tada se računalo da je ubijeno oko 2.500 ljudi, žena i djece. Partizani nisu dali sljedećih osam dana nikoga ukopati, a potom su izdali naredbu: ‘UKOPAVAJ GDJE JE KO POGINUO ILI UBIJEN!’
Mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dozvolili su da sve ubijene ukopaju u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bude puno grobova. Msgr. Bilić ističe, da je zbog takvog čudovišno zločinačkog postupanja partizana, Travnik praktički popločan ljudskim kosturima.
Jednu skupinu od oko 350 ljudi su partizani bose gonili preko Komara prema Donjem Vakufu. Živi su ostali samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja koji su bili potrebni partizanskim jedinicama. Jedan od njih je bio i Ivan Rap iz Kukujevaca, koji je msgr. Biliću kasnije ispričao sve što se u vojarni događalo i kakva je bila sudbina zarobljenika.
Dana 8. siječnja 1945., hrvatske snage su bile oslobodile Travnik od krvave okupacije jugopartizana, ali su partizani 22. veljače 1945. opet zauzeli grad. Za vrijeme ponovnog partizanskog osvajanja, taj je stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio, a partizanski tzv. “oslobodioci” su 22. veljače 1945., ubili 13 profesora i učenika Isusovačke gimnazije u Travniku, brojne civile i vojno osoblje.
Stradanja Hrvata katolika travničkoga kraja nastavila su se i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, kada je ponovo stradala i crkva i samostan, kao i većina vjerskih objekata. Srpskim zločinom tzv. „etničkog čišćenja“, posebno nakon pada Jajca i Donjeg Uskoplja, u Travnik i okolicu se slilo mnoštvo muslimanskih izbjeglica, što je prouzročilo promjenu demografskog stanja.
I tako, dok je 22. listopada 1944. jedan od šestorice ubijenih travničkih učenika, Fahrudin Topalbegović-Dino, pred smrt junački uzvikivao partizanskim ubojicama: „pucajte dušmani hrvatskoga naroda“, pripadnici Armije BiH su 20. listopada 1992., na nadzornoj točki ispred „Medrese“ pucali na auto u kojem se nalazio Ivica Stojak, zapovjednik HVO postrojbe Travnik, i ubili ga. Nakon što je ubijen veći broj Hrvata u okolnim mjestima, došlo je do velike napetosti, a potom i oružanih sukoba između hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih postrojbi, s posljedicom velikog broja žrtava.
Unatoč svemu, travnička stratišta još nisu označena obilježjima koje bi sadašnjim i budućim naraštajima kazivala o počiniteljima i žrtvama tolikih mnoštvenih ratnih zločina. Nema obilježja na zgradi bolnice u kojoj je počinjen ratni zločin nad bolesnicima i ranjenicima. Nije istraženo ili obilježeno ni gradsko sklonište u kojem su stotine ili više ljudi živi zazidani, slično kako su to partizani učinili tisućama hrvatskih civila svih dobi i vojnicima koje su žive zazidali u okna slovenskog rudnika Huda jama ili u miniranom skloništu-rovu kraj Slovenske Bistrice.
Nije zamislivo da bi, primjerice ne samo Židovi, već bilo koji drugi narod i vlast svijeta, tako prešućivali otkrivene strašne zločine nad svojim narodom, kako ih još uvijek prešućuju državne vlasti RH i BiH-e, u kojoj su Hrvati također konstitutivan narod pa je i ona država hrvatskog naroda!
Nezamislivo je da bi se igdje u svijetu, dan 22. listopada 1944., kada je nad stanovnicima i braniteljima Travnika dokazano počinjen zločin genocida, usporediv sa srpskim genocidom počinjenim u Srebrenici, mogao obilježavati kao „dan oslobođenja“ grada i „dan antifašizma“, kao što se to obilježava u Travniku!
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević,
član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
