„UZMIMO U RUKE SUDBINU I SREĆU!“
Ovaj je zakon nebulozan! Članak gospodina Ivice Relkovića pod naslovom „Ovaj je zakon nebulozan! (Hl 26.6.2008.) ( misli se na prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije) potaknuo me je na ovaj osvrt.
{jathumbnail off}Prijedlog se zakona prešutno temelji na potpunom moralnom pluralizmu. No, za razliku od političkog pluralizma, koji je preduvjet demokratskoga društva, moralni pluralizam doprinosi krizi i konačnoj propasti demokracije, jer potkopava onaj minimum moralnog konsenzusa, bez čega nema demokracije. Moralni pluralizam uvodi potpunu relativnost svih vrijednosti, uz potpunu apsolutnost slobode, njezinu nevezanost za istinu. On negira razlikovanje dobra i zla, koje je temelj svakog vjerskog, moralnog i pravnog poretka. Ne samo moral „visokih religija“ (kršćanstva, islama, judaizma), nego i prirodni moral, temelji se na apsolutnim i bezuvjetno obvezujućim vrijednosnim sudovima, sudovima o onome što moramo činiti, i čega se moramo kloniti.
Već se i deset zapovijedi Božjih, taj nukleus svakog naravnog i vrhunaravnog morala, temelje na bezuvjetnom i apsolutnom razlikovanju dobra i zla. A Kristovo naučavanje je neshvatljivo bez te „diskriminacije“ grijeha od kreposti. Uzmimo samo jednu od Njegovih stotina izreka: “A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju,bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope na dnu mora“.(Matej 18:6) . Koje li „diskriminacije“! Štoviše, potpuno „nediskriminiranje“ između vrijednosnih sudova dobra i zla, dobrog i lošeg čina, ima za posljedicu gubitak etičkih ideala, koji su bitna motivacija za stvaranje civilizacije. Apsolutni moralni relativizam, koji je prešutno ugrađen u ideologiju ovoga prijedloga zakona, ima za posljedicu moralni nihilizam, jer je apsolutna sloboda negacija slobode.
Potpuna sloboda od bezuvjetnih i univerzalno važećih moralnih norma vodi u bezakonje i raspuštenost, koji zatiru svaku slobodu. Na idealima postmoralnog čovjeka, na osobnom uživanju, slavi, novcu i moći, ne može se graditi civilizirano društvo. Tu ne pomaže ni načelo moralnog utilitarizma, da moja sloboda prestaje tamo gdje narušavam slobodu drugoga. Jer se postavlja pitanje, kada ja narušavam slobodu drugoga, kad ga prisiljavam na devijantno ponašanje, ili već kad svojim hvaljenjem i propagiranjem takvog ponašanja ja drugoga, osobito ako je on ispod moje umne razine i sugestibilan, motiviram na takvo ponašanje? Drugim riječima, kada sam odgovoran za poticanje drugoga na zlo, kada ga ja individualno nagovaram na to, ili kada ga kolektivno nagovaram putem elektroničkih i tiskanih medija? Stoga, ovaj prijedlog zakona o suzbijanju diskriminacije ne samo da vrvi „nebulozama“ (što je diskriminacija, što je rodna identifikacija? itd.), nego se on protivi vjerskim i moralnim načelima preko 90% hrvatskih građana.
Što se može poduzeti protiv ovakvog postmoralnog etičkog nihilizma? Ovdje govorim sa svoga stajališta hrvatskog građanina i katoličkog vjernika, koji pripadam, prema statistici, skupini od preko 80% hrvatskih državljana.
- Treba potaknuti aktivniji angažman Crkve u Hrvatskoj u ovakvim pitanjima, gdje se politika dira u vjeru i moral, jer je Crkva, a to su svi vjernici, laici i kler, dužna to raditi. „Ne treba nam Crkva koja slijedi pravi put samo kad cijeli svijet slijedi pravi put, nego Crkva koja slijedi pravi put, kad cijeli svijet ide pogrješnim putom“: (Chesterton)
- Treba one, čija se vjerska moralna načela krše ovakvim moralnim nihilizmom, potaknuti na „moralnu nesnošljivost“. Godišnje se ubija milijun djece, čedomorstvo je legalno, vrši se i mimo „zakonskih indikacija“, oskvrnjuju se kršćanski simboli, djeca se u školama uče nastranim zadovoljstvima, agresivno se propagiraju sa motrišta vjere moralno zastranjena ponašanja, našu se kulturu, utemeljenu na teističkim i prirodno-moralnim načelima, negira i truje. Treba li nam tada „moralna snošljivost“, ili moramo protiv toga prosvjedovati svim zakonitim mjerama?
- Roditelji trebaju odlučnije uzeti u svoje ruke svoja ustavna prava i dužnosti, da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Štoviše, roditelji su ustavno odgovorni osigurati pravo svoga djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti (čl.63.). To znači, da se ne smije dopustiti ni školi, ni državi, da liši roditelje ove njihove dužnosti i njihovog prava.
Zaključimo. Demokracija može postojati samo na temeljima snažnog moralnog društvenog poretka, a ovaj se temelji na preddemokratskim i predpolitičkim institucijama kao što su zdrava obitelj i vitalna vjerska zajednica.
Prof. Branimir Lukšić/hu-benedikt.hr
