Odnos vjere i znanosti (III. dio)
U ovome dijelu izložit ćemo četvrtu i petu tvrdnju te pokazati da ni one nisu utemeljene
{jathumbnail off}4. „Biblija nije znanstveni udžbenik“
Ova izjava je točna, ali nisu točne mnoge implikacije koje, po mišljenju nekih, iz nje proizlaze. Točno je da u Bibliji ne nalazimo formulacije izražene jezikom moderne znanosti. Međutim, pogrešno je iz toga zaključiti da Bibliju smijemo shvaćati isključivo kao alegoriju koja nam prenosi neku duhovnu poruku. Katekizam Katoliče crkve ukratko iznosi smjernice katoličke egzegeze (KKC 109-119), koje se mogu sažeti u srednjovjekovnom dvostihu:
Littera gesta docet, quid credas allegoria,
Moralis quid agas, quo tendas anagogia.16
Osim što sadrži povijesne istine, Biblija također pruža okvir za ispravan pristup i bavljenje prirodoslovnim znanostima. Ako se zapitamo zašto se moderna znanost rodila upravo u kršćanskoj Europi, a ne npr. u nekoj od drevnih civilizacija Istoka, odgovor ćemo naći upravo u činjenici da su svi pioniri moderne znanosti inspiraciju za svoj rad crpili iz Biblije. U sljedećim točkama pokušat ću pokazati zašto je Biblija zaslužna za rađanje moderne znanosti:
1. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. (Post 2, 2-3). Ove riječi označavaju završetak stvaranja svijeta. One također ukazuju i na to da je Bog u svijet koji je stvorio ugradio sekundarne uzroke (causae secundae) po kojima svijet može samostalno funkcionirati, uz uvijek prisutnu ruku Božje providnosti. Vjera u postojanje sekundarnih uzroka rezultirala je vjerom u postojanje utvrđenih pravila po kojima materijalni svijet funkcionira, tzv. prirodnih zakona. Vjera u postojanje prirodnih zakona potaknula je pionire moderne znanosti na to da ih počnu otkrivati i formulirati.
2. U početku bijaše Riječ. (Iv 1, 1) Ivanovo evanđelje započinje istim riječima kao i Knjiga Postanka. Ono nam kaže da se Bog koji je stvorio nebo i zemlju (Post 1, 1) objavljuje kao Logos, kao biće koje je po sebi i u sebi razumno. A budući da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1, 26; Post 1-27; Post 9, 6; Mudr 2, 23; Sir 17, 3) iz toga proizlazi da se čovjek može pouzdati u svoj razum. Svijet je dakle razuman i spoznatljiv, a logika je valjano i pouzdano sredstvo koje možemo koristiti kako bismo ga spoznali. Ovaj svjetonazor rezultirao je time da je logika postala temelj svakog znanstvenog istraživanja.
3. Riječ je tijelom postala. (Iv 1, 14) Bog je postao čovjekom i kao takav opažao svijet oko sebe koristeći svojih pet osjetila. A kako Bog ne može prevaren biti, to pak znači da su osjetila pouzdano sredstvo putem kojih možemo spoznavati svijet oko sebe. Ovaj zaključak rezultirao je empirijskom metodom bez koje je moderna znanost nezamisliva. Upravo zbog toga što je Bog postao čovjekom, prvi znanstvenici smatrali su da se svijet mora promatrati i da ga promatranjem možemo spoznati.
{jathumbnail off}4. Bog koji je stvorio svijet je dobar (usp. Mk 10, 18) i istinit (usp. Iv 14, 6). Sve što je dobro i istinito je lijepo. Dakle, stvorenje mora odražavati Božju ljepotu. Za znanstvenika to znači da zakoni prirode moraju biti lijepi – jasni, jednostavni, općeniti, utemeljeni na što manjem broju temeljnih principa, itd. Taj princip vodio je sve utemeljitelje modernih znanstvenih disciplina, koji su u svijetu oko sebe tražili ljepotu i jednostavnost, i tako neprekidno težili boljoj i dubljoj spoznaji prirodnih zakona.
Iz ovih točaka vidi se da je Biblija pružila okvir za utemeljenje modernih znanosti, bez obzira na to što ona nije „znanstveni udžbenik“. Ona je, dapače, puno više od običnog udžbenika – ona sadrži temelj bez kojega je moderna znanost nezamisliva. Velika je šteta što današnji znanstvenici na Bibliju pretežno gledaju kao na zbirku mitova iz brončanog doba i tako propuštaju naći temelj, poticaj i inspiraciju za još dublje razumijevanje svijeta koji nas okružuje.
5. Pomirenje po svaku cijenu
Postoje neki koji smatraju da je glavni zadatak Crkve postići pomirenje sa svijetom, bez obzira na cijenu. Crkva, kažu, mora ići „u korak sa svijetom“, mora se prilagoditi svijetu, otvoriti se svim novotarijama i ludostima ovoga svijeta. Ako to ne napravi, onda će ostati „u srednjem vijeku“: nazadna, neprilagođena, zaostala u vremenu.
S druge strane, Gospodin Isus jasno ističe stalno neprijateljstvo Crkve i svijeta:
Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. (Iv 17, 14)
Onima koji se po svaku cijenu žele pomiriti sa svijetom sv. Jakov apostol poručuje:
Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega. (Jak 4, 4)
Sv. Pavao također upozorava:
Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja. (Rim 12, 2)
Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na “počela svijeta”, a ne na Krista. (Kol 2, 8)
Sv. Petar, prvak apostola i prvi papa, upozorava one koji su već spoznali Krista, ali ipak ne odolijevaju čarima svijeta:
Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvoga. (2 Pt 2, 20)
Što se u svim ovim citatima misli pod „svijet“? Kratko rečeno, to su oni koji ne prihvaćaju nikakav autoritet osim sebe samih, koji su sami od sebe napravili božanstvo i žive prema svojim htijenjima, upravo „kao da Boga nema“ . Sveto Pismo nam jasno govori da Kristovi učenici stoje nasuprot takvoga svijeta i da je prijateljstvo prema svijetu ekvivalentno neprijateljstvu prema Bogu.
Iz tog razloga, mir kojem kršćanin treba težiti nije mir sa svijetom, već mir sa Bogom po Isusu Kristu:
Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. (Iv 14, 27)
Sukob između vjere i znanosti je dakle sukob između Crkve i zajednice sekularnih znanstvenika koji su sami sebe proglasili ultimativnim autoritetom. Taj sukob je stvaran i nalazi se u samoj srži onoga što kršćanina čini kršćaninom i Crkvu Crkvom. Kao što je već bilo rečeno, taj sukob neće nikada biti u potpunosti nadvladan, dok god znanstvena zajednica ne prihvati da postoji autoritet koji ju nadilazi, a to je Božja Objava.
{jathumbnail off}Zaključak
U ovom sam članku ukazao na činjenicu da u pozadini sukoba između vjere i znanosti stoji sukob između zajednice Kristovih učenika (Crkve) i zajednice sekularnih znanstvenika koji su sami sebe postavili za posljednji autoritet. Iako se danas taj sukob često ignorira i niječe, on je stvaran i nalazi se u samoj srži poslanja Crkve, koja je po svojoj naravi u sukobu sa svakim koji niječe autoritet Božje Objave i stavlja ljudsku spoznaju ispred Božje riječi.
Prava znanost, ona koja teži spoznaji istine, ne može biti u proturječju sa katoličkom Vjerom, jer istina ne može proturječiti istini. Proturječje se javlja onda i samo onda kada znanost prestane biti u službi istine, a to biva uvijek kada se zaniječe Onaj koji je Istina.
Lucas Ioannes
