Rajska vrata
Braća dugo putovahu, ali nikako nisu mogli pronaći vrata raja
{jathumbnail off}U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili i pomagali siromašne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su zajedno čitala jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako se daleko na jugu nalaze vruće zemlje kojima se šeću žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju noću odjekuje rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. Pisalo je u debeloj staroj knjizi kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
– Brate – rekoše jedan drugome – što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
– I ja, dragi brate – odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako oni jednoga dana odlučiše poći na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije im bilo lako. Put je bio naporan i noge su ih boljele, ali velika težnja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugledaju vrata u nebo!
Došli oni tako jedne večeri do rijeke koja je divlje hučila.
Što sad? Naprijed! Zagaziše u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvati ih očaj. Ali silna želja da dođu na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima. I oni se, ne znajući ni sami kako, nađoše na drugoj obali.
– Naprijed, naprijed! – govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima iisprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
– Novac ili život! – zarežao je opaki čovjek.
– Nemamo mi novaca – izgovarala su se prestrašena braća.
– Što, nemate novaca? – čudio se razbojnik. – A kamo ste se uputili?
– Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja – odgovorila su ponizno braća.
– Vi ste obične budale! – ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali oni tako pa došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše, a lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
– A čime ćete mi platiti prijevoz? – pitao ih je kapetan.
– Nemamo novaca ali pomagat ćemo na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očistiše je, jer je bila u velikom neredu. Opraše suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima, a potom prirediše ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
– Upravo smo takve trebali.
Plovila je lađa gonjena dobrim vjetrom. Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po kesu zlatnika.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
– Kakvi ste vi čudni ljudi? – snebivao se kapetan. – Ostanite kod nas, i postat ćete bogati!
Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Kazali su kapetanu i mornarima kako traže mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Čuvši njihove riječi mornari su se valjali po podu od smijeha. Zgrabili su ih za duge halje i poput vreća izbacili na obalu vičući:
– Ha, ha, ha … traže nebo …. Lude jedne …
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kadli iza jedne šume najednom se pred njima ukazaše velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Konačno! Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvoriše. Pred njima se ukaza soba. Braća gledaju, gledaju – i ne mogoše doći sebi od čuda. Bijaše to njihova samostanska ćelija.
Iznenađeni gledali su jedan drugoga bez riječi. Što to znači – tražili ulaz u nebo, a našli se u svojoj sobici u samostanu?! U taj tren naiđe otac opat i mudro im reče: – Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je On postavio.
Dva brata redovnika shvatiše njegove riječi te radosno prionuše svom poslu.
Nepoznati autor
