LGBT “argumenti” vs relevantnost
U različitim medijskim istupima možemo čuti svakakve izjave. U nastavku spominjem nekoliko prigovora i primjedbi koje su potpuno irelevantne za ono o čemu se raspravlja, ali unatoč tome imaju svoj učinak pa sam ih odlučio prokomentirati. (Nisu specifični za LGBT pitanja, ali ih komentiram vezano uz takve rasprave.)
{jathumbnail off}P: “Na krivoj si strani povijesti!”
Društveni život oblikuju odluke, izbori i ponašanja ljudskih bića. Unatoč učenju ličnosti poput Hegela i Marxa, ne postoji “dijalektika povijesti”. Povijest nije neka kvazi božanska sila koja daje svoj sud o istini ili dobroti ili pravednosti nekog pitanja. Ljudska bića su racionalna i slobodna, nisu determinirana. Ono što pojedinci i društva čine nije neizbježno. Društveni život i “povijest” je puna događaja koji su se mogli i ne dogoditi Nema razloga vjerovati da će se nešto pojaviti i održati u društvu. (Budućnost se sastoji od iste materije kao i sadašnjost.)
Takav prigovor možete pokušati opravdati razmišljanjem djece i mladih koje se u u pravilu razlikuje od razmišljanja odraslih, odnosno idejom je da će razmišljanje djece u budućnosti prevladati. No, to je kao da kažete da zato što većina djece gleda crtiće (a većina odraslih vijesti) možemo očekivati da će uskoro svi gledati crtiće. Mladi razmišljaju drugačije od roditelja, tako je uvijek i bilo, kada postanu odrasli drugačije doživljavaju svijet. (Konkretno, vide relevantnu razliku između različitih odnosa.) Iako škole često očekuju od djece da rješavaju ekonomske probleme, nuklearno razoružanje i globalno zatopljenje, takvo što je teško očekivati s obzirom na njihovo znanje, sposobnosti i iskustvo. Ne možete očekivati od djece i mladih da opravdavaju norme koje su se razvile iskustvom generacija. Upravo zato ih se i odgaja, svaka nova generacija označava invaziju malih barbara na našu civilizaciju, potrebno ih je civilizirati prije nego što je unište. (Naravno, ukoliko ih se ne odgaja, odnosno odgaja upravo tako da se protive civilizaciji, možemo očekivati posljedice.)
Priče o nepromjenjivom smjeru povijesti bile su prisutne u raznim sustavima dvadesetog stoljeća, a kao što povijest svjedoči, ispalo je da taj smjer nije bio toliko nepromjenjiv. Što god da se dogodilo, iskustvo pokazuje da je moguće bježati od istine samo neko vrijeme, na kraju dolazi do prisjećanja na trajne vrijednosti. Snovi o revolucionarnom svijetu u stanju su samo kratkoročno oduševljavati, koliko god se nekome činili na pravoj strani povijesti.
P: “Ti misliš da tvoje vrijednosti imaju univerzalnu primjenjivost / želiš nametati moral!”
Za razliku od naprednjaka koji ne žele nametat svoj moral? Oni ne žele mijenjati zakone i društvene norme da bi zadovoljili ono što oni smatraju ispravnim? Naprednjaci ne misli da bi njihov moral trebao imati univerzalnu primjenjivost i pravnu relevantnost? Očito je da se naprednjaci ne slažu s konzervativcima po pitanju sadržaja morala, ali ne možete dosljedno kriviti samo jednu stranu za navedene stvari.
Zakon pretpostavlja moral: pozitivni zakon je kodifikacija naših moralnih sudova oko toga što je dopušteno, nedopušteno i obvezno. Imamo zakone protiv vožnje u pijanom stanju jer imamo prethodno uvjerenje da je moralno pogrešno djelovati na način koji bespotrebno ugrožava nas i ostale osobe. (Da bi moralno obranili zakon morate imati neke moralne principe.) Pravo se oslanja na moralno: pravna normativnost se temelji na moralnoj normativnosti.
Prigovor “Ne možete u zakon uvesti moral!” miješa moral sa seksualnim moralom (koji je jedna vrsta morala). Očito je da možemo, i moramo zakonski nametati moral. Imamo zakon protiv silovanja, silovanje je i nemoralno i nezakonito. Svaki zakon je nametanje morala. Svaki zakon je prijenos određenih moralnih sudova u pozitivni zakon. Naravno, to ne znači da bi sve nemoralno trebalo biti nezakonito, niti da bi sve moralno obvezno trebalo biti zakonski propisano; niti da je sve zakonito ujedno i moralno. Državnu moć treba maksimalno ograničiti, ali ona ipak ima svoje legitimne uloge. Za konzervativce, jedna od njih je očuvanje povlaštenog položaja tradicionalnog braka. (Nije očito da bi se država trebala uplitati u brak, i mnogi će reći da bi bilo najbolje da se država povuče iz tog područja, ali postoji razlog kojim se opravdava takvo uplitanje. Država ima interes u vlastitom održavanju, a to znači socijalizaciju, zaštitu i transformaciju djece u produktivne građane putem obiteljskog života.)
P: “Ja ne mogu vjerovati da se netko u 21. stoljeću protivi…”
Ovaj argument je malo teže popratiti, pretpostavljam da ima veze s numerologijom, odnosno granom koja je poznata pod nazivom “što-bliži-faktor-ologija” (proučavanje dva najbliža faktora). Bitno je znati da paran i neparan broj predstavljaju po jedan spol; paran je ženski, a neparan muški spol. Očito je da 20. stoljeće nije bilo pogodno za istospolni brak (vezu) jer 4 i 5 predstavljaju raznospolne brojeve; 19. stoljeće možete rastaviti samo na 1 i 19, iako su istospolni, razlika u veličini (godinama) je jednostavno prevelika; 18. stoljeće također nije moguće rastaviti na istospolne faktore, 17. stoljeće opet ulazi u preveliku razliku; a u prijašnjim stoljećima sama znanost što-bliži-faktor-ologije nije bila razvijena kao danas pa ljudi nisu shvaćali odnos brojeva prema različitim društvenim pojavama.
Jasno je kako 21. stoljeće odnosno broj 21 ima posebno značenje. Možete ga rastaviti na faktore 7 i 3, sama razlika u iznosu (godinama) nije prevelika, a oba faktora su istog spola. Dakle sve ukazuje da je 21. stoljeće idealno za prihvaćanje i slavljenje istospolnih veza. Osim toga, Merkur i Jupiter su se poravnali u liniji ljubavi; rezervirali su vatrogasni dom, naručili muziku i hranu, sve je spremno za feštu, samo se razni talibani bune. (Napomena: Možda postoji neko alternativno objašnjenje korištenja argumenta 21. stoljeća u ovom kontekstu, ali sumnjam da ima više smisla.)
P: “O društvu treba kritički promišljati!”
Iz nekog razloga naprednjaci smatraju da imaju posebnu sposobnost kritičkog promišljanja o svijetu i često će to ponosno isticati. Oni kritički promišljaju o društvu, ekonomiji, kapitalizmu, tradiciji, obitelji… Misle da kritički razmišljati nužno znači i suprotstavljati se postojećoj situaciji. Kritički promišljati ne znači protiviti se, nego procijeniti, testirati, analizirati, ispitati, odvojiti ispravno od pogrešnog. Netko tko kritički promišlja može doći do zaključka kako treba podržati ono što se “kritički promišlja.” Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom “usavršavanju” stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima.
Naprednjaci nisu jedini koji posjeduju sposobnost kritičkog stava. Kritička Teorija kakvu naslijeđuju iz Frankfurtske škole je tendenciozan i samoslužeći izraz. Iako naprednjaci pretražuju svijet da bi pronašli stvari koje mogu mrziti, činjenica je da postoje stvari koje treba očuvati. Možete kritički promišljati o tradicionalnom braku i doći do zaključka da se radi o instituciji koju treba podržati (jer primjerice duguročno omogućuje slobodno društvo i najbolji mogući odgoj budućih savjesnih građana). To ne znači da je svaki brak savršen, ali ne možete uspoređivati stvarnost s nekom utopijskom slikom koja ne postoji; a povijesno gledajući, razni društveni eksperimenti su završavali s lošim posljedicama. Ako tražite alternative tradicionalnom braku jer postoje nesretni slučajevi lako ćete završiti u sustavu gdje će biti još više nesretnih slučajeva koji će rezultirati lošim posljedicama za uključene.
Naravno, kritičko promišljanje o društvu, normama i braku koje bi rezultiralo željom za očuvanjem tradicionalnih vrijednosti nema nikakvu privlačnost za naprednjake; kako mogu biti pametniji od svih ostalih ako razmišljaju poput njih? Potrebno je reći nešto novo. Zamislite da kritički promišljate o pitagorinom poučku: Vjerojatno bi proučili povijest, postavili si pitanja po kome je nazvan, tko je sve došao do istih rezultata, na koje načine se to može pokazati, na što se odnosi, koje su implikacije i slično; na kraju bi došli do zaključka da je točan, da ga treba podučavati u školama i slično. No, zamislite da ste naprednjak sklon različitim postmodernim razmišljanjima; Priznat ćete da poučak ima određenu primjenjivost, ali nazvan je po muškarcu, odnosi se na lik s muškim (neparnim) brojem stranica, sam broj stranica podsjeća na praznovjerne dogme, njegovo podučavanje u školama oduzima vrijeme podučavanju životnih vještina za suvremeno društvo, i slično; zaključit ćete svašta negativno i o njegovoj povijesti i o njegovom podučavanju, ali bit ćete kritični, provokativni i napredni. Vi kritički promišljate! (Očito, pretjerujem radi efekta; iako razni eseji oko znanosti kao društvenom i lingivističkom konstruktu nisu daleko od toga.)
P: “I ja sam tako razmišljala, ali sam onda saznala da mi je sin…”
Ili prevedeno: “Držim se određenih moralnih vrijednosti, ali kada na bilo koji način utječu na mene ili meni blisku osobu onda…”, ili malo drugačije:”Da su kojim slučajem uhvatili mog sina kako krade po selu, sutra bih marširala protiv privatnog vlasništva.” (Zanimljivo je da se uvijek radi o nekom ultra konzervativnom, koji je baš ono, konzervativan i sve to. Nikada nije očekivao da bi ga njegove vrijednosti mogle ograničiti u nečemu za čim žudi.)
P: “Isus bi bio za…”
Ne, Isus ne bi podržavao različite zahtijeve lgbt aktivista, niti bi podržavao istospolne prakse. S obzirom da ne postoji smislena (teistička ili sekularna) interpretacija Isusa zbog koje bi netko davao takve izjave pretpostavljam da se radi o egu. Vjerojatno razmišljaju ovako: “Isus je bio neki pametan tip, ima milijarde sljedbenike, neki govore da je Bog. Hej, pa i ja sam pametan tip, da živimo u pravednom društvu svi bi smatrali da sam i ja Bog. Isus je sigurno razmišljao kao što ja razmišljam.” (Isusov život tumače kao mučeništvo za liberalizam.)
P: “Vidjet ćeš ti još za svog života!”
Nisam siguran što točno znači, ali čini se da je povezano s “na krivoj strani povijesti” pričom. Nije mi teško zamisliti nastanak, ili u nekim slučajevima povratak, različitih fenomena u društvo. Kao što objašnjava jedna poznata filozofkinja. Ljudska vrsta je pala vrsta. Ima napadaje ludila, ponekad tek lokalne, ponekad globalne. Ništa nije nemoguće. Zamislite da vlada izda petogodišnji plan prema kojem nitko ne smije imati djecu, mjeru kontrole populacije. Možda zbog ekonomije, globalnog zatopljenizma ili bilo kojeg drugog mišljenja koje je rasprostranjeno među ljudima koji su mentalno oblikovani propagandom. Nije nezamislivo. (No, čak i prepostavimo da će se nešto dogoditi, ne vidim kako određeni razvoj može opravdavati njegovu moralnost. Moguće je da ćemo svi svašta doživjet u svom životu.)
PS
Postoji još puno dodataka raspravama koji nemaju veze s onime o čemu raspravljamo, ali dosta o tome…
Izvor: katoliksdnakace.blogspot.com
