Lijeni Stanković samo sjedi i melje

Čak i prilog u emisiji prvi put pogleda zajedno s gostom

 

{jathumbnail off}Upita Aleksandar Stanković Gordana Marasa: “Kako to da ste vi ministar poduzetništva i obrta, a nemate poduzetničkog iskustva?” Ovaj, umjesto da odgovori, “Ali ja sam političar pobjedničke stranke, a među njima se biraju ministri”, stane petljati da je em pokretao firmu em je vodio… Na takva glupa pitanja i odgovore Aleksandar Stanković troši većinu svoga jednosatnog tjednog radnog vremena.

Kako je i protekle nedjelje posvjedočio, njega služi kolegica kojoj je posao da naziva potencijalne goste. On, nadalje, ima kolegice koje prave priloge za njegov nedjeljni talk show, a ima i neke koje mu pripremaju pitanja za goste. On dođe, sjedne, i melje, mehanički i po unaprijed utvrđenom redoslijedu. Čak i prilog u emisiji prvi put pogleda zajedno s gostom.

Nekarizmatičan, neduhovit i nepripremljen, on će i u ovoj emisiji ustvrditi kako je njegova sveta dzužnost da svojim gostima upada u riječ, prekida ih i ometa. Njemu koncentracija ne dopušta da sasluša odgovor dulji od dvije rečenice. Za to jednostavno nema kapaciteta. Pretprošle je nedjelje ugostio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. I u njega je posumnjao kad je počeo o ekonomiji jer nije ekonomist. Čudim se da još nitko Stankoviću nije odbrusio: “Otkud tebi pravo da me ispituješ o ekonomiji, kad se u nju razumiješ koliko i mali Ivica u kvantnu mehaniku?”

Pred Stankovića, naime, može sjesti bilo tko i lupetati bilo što, a da ovaj ne primijeti ništa neobično. Tako mu je lani bilo pošlo za rukom da ugosti nekakvog nesretnika sa ceste koji ga je uvjerio da je i doktor ekonomije i stučnjak svjetskog glasa, a u stvarnosti je nekakav bolnički knjigovođa s očitim poremećajem ličnosti. Nije Stankoviću zbog toga skandala ni dlaka s bradice usfalila.

Posebno me nervira kad ugosti kojeg umjetnika ili pisca, pa se pokaže da pojma nema ni što ovaj piše niti što čini. Onih tjedan dana između dvije emisije on se valjda bavi sobom, piskara svoju trećerazrenu poeziju, i ne ostaje mu vremena da štogod pročita ili pogleda. Uostalom, nisu važni gosti, nego je važan on, jer zašto bi inače već gotovo dva desetljeća sjedio u istom voditeljskom stolcu. I svake je godine, kako stari, sve prozirnije površan, sve uštogljenije dosadan i sve očitije neuk, skučena rječnika, lišen imaginacije i cijepljen od humora.

Nadalje, neobično me nervira njegova ljevičarska, urbana poza. On je, kao, napredan i štiti prava svih ljudi. I zato ne mora ništa raditi. Štoviše, uvjeren sam da je samo malko udesno (poput Hloverke Novak Srzić) da bi odavna izletio iz programa. Na Hrvatskoj televiziji konzervativni voditelji zabranjeni su. Ako nisi ljevičar, nećeš moći žlabrati sa svojim gostima. A ako jesi, onda možeš mlatiti i najveće gluposti. Budući da je posrijedi javna televizija, ona bi, logično, trebala prenositi različite svjetonazore. No, biti, primjerice na HTV-u protiv gej brakova, ravno je samoubojstvu.

No, ako već mora biti ljevičar, zašto mora biti i lijenčina neotesana? I zašto, ako su ovi moderni hateveovci toliko napredno lijevi, mora biti muško. Moj prijedlog: neka Nedjeljom u dva vodi Tatjana Munižaba. Naoko ledena, specifičnog glasa, sugestivna, dobro pripremljena, svakog bi svojeg gosta proteklih mjeseci u Dnevniku 2 nepogrešivo izvela na čistac, suočila s istinom, zbunila ili, čak, posramila. Stanković joj nije ni do koljena.

Izvor: Jutarnji list

Odgovori

Skip to content