Bog na optuženičkoj klupi
Biti – jednako imati. Uspjeti pod svaku cijenu. Imati skup auto i ogroman stan, imati lijepu žena koja će ti roditi jedno lijepo dijete – sve su to obilježja današnje kulture življenja
{jathumbnail off}Biti – jednako imati. Uspjeti pod svaku cijenu. Imati skup auto, imati ogroman stan, imati lijepu žena koja će ti roditi jedno lijepo dijete, ako se „omakne“ i dvoje. Sve su to obilježja današnje kulture življenja koja je suprotna svemu onome što nas je stoljećima učila kršćanska kultura. U svojoj priči indijski kršćanin Sadhu Sundar Singha govori o kamenu izvađenom iz dubine mora. Ako ga puknemo popola opazit ćemo da je u nutrini suh, iako je stoljećima bio uronjen u more. Iako su ljudi „zapada“ stoljećima okruženi kršćanstvom, ono nije prodrlo u njihovo srce. Budući da se ove dvije kulture ne mogu uskladiti, današnjem je čovjeku potrebito riješiti se najvećeg problema – kršćanskoga Boga. Zbog toga i današnji naraštaj Bogu montira proces, stavlja ga na optuženičku klupu, vrijeđa ga, osuđuje, razapinje i ubija.
Poticaj za ovakav uvod dala mi je knjiga Ivice Ursića „Sva moja sidra“. U njoj autor opisuje svoje čudesno ozdravljenje od raka te potpuno predanje, služenje i svjedočenje Bogu nakon što mu je Bog „posudio još vremena“ i dopustio mu da igra životne produžetke. Idući na još jedno snimanje CT-a, tj. ulazeći u cijev za snimanje jednostavno se zavjetovao Gospi da će ubuduće, svaki dan dokle bude živjeti, moliti krunicu. Prvi put u svom životu je dao nešto, a da zauzvrat nije tražio ništa, piše Ursić u svom autobiografskom djelu. Nakon snimanja liječnici i tehničari su ostali u čudu. Rak se potpuno povukao, svjedoči Ivica. Ivica nije samo na čudesan način tjelesno ozdravio. On je doživio duhovni preporod i svoje oslobođenje od ropstva kojem je do tada, kao uostalom i svi mi, bio podložan. To se ropstvo očituje u kulturi brzo pripremljenih jela, mikrovalnih pećnica, instant obroka. Često pogledavamo na sat i s nestrpljenjem preskačemo svaki sadržaj koji nije brz. Ne trpimo duge razgovore i spore događaje. Svi mi živimo u kulturi brzine u kojoj vlada kolektivno nestrpljenje. Pola svoga života trošimo kako bi se obogatili, pri tom uništavajući svoje zdravlje, a onda drugu polovicu života trošimo to isto bogatstvo kako bi povratili svoje zdravlje. Imamo „meštre“ tehnologije i profita koji određuju i kontroliraju kako vrijeme koristiti. Oni nam promoviraju „zabavu do smrti“ u kojoj su novac, profit i potrošnja jedina mjerila. Njihov je moto: radi i zgrći, budi najbolji, a onda se zabavi do ludila. Oni nas uče kako postati sebičnjak koji prezire suosjećanje, solidarnost i žrtvu, kako čovjeka odgojiti da prezire temelje kršćanske kulture: obitelj, čovjekoljublje i Bogoljublje. Oni su u svom lukavstvu smislili suvremenoga trojanskoga konja, tobože dar kojim su ušli u naše živote i ovladali njima. „U svojim domovima podižemo prava mala svetohraništa, oltare, žrtvenike TV prijemnicima, Hi Fi linijama, DVD-ima, CD-ima iPOD-ima, internetu, tiskovinama i prinosimo im žrtve, a jedna od njih svakako je naše vrijeme.“ (str. 165.) Ursić konstatira kako tek rijetki koriste tehnološka dobra kao potporu svom znanju, naobrazbi, duhovnom napretku, ne koristimo ih, kaže, na opće dobro, nego se pojedinačno prepuštamo njihovoj vladavini i postajemo njihovi robovi. Masmediji imaju za cilj otupiti ljudski duh i suptilno nas dovesti do zaključka kako je čitavo društvo korumpirano.
Ravnodušnost, pothranjena materijalističkim komoditetom i konformizmom caruje našim životima. Jedino gdje ravnodušnost nema pristupa i gdje je apsolutno nepoželjna, to je u sferi zabave. „Ravnodušnost se selektivno i pomno uzgaja i potiče kada je u pitanju moral, etika, obitelj, vjera, Domovina, a strogo je zabranjena gdje je bitno napaliti nas na potrošnju bilo koje vrste.“ (str. 241.) Ravnodušnost nam stvara strah, kako Ivica slikovito piše, koji nam ne dopušta skočiti i zaplivati u vodu duboku. Brčkamo se u ustajalim plićacima i barama jer su nam „oni“ rekli da nismo za dubine, za beskrajna prostranstva, za slobodu. „Oni“ nam nude TV serije koje su pune nasilja, bijesa, krvi. U njima su glavni likovi moralno upitni, najnormalnije je da veze pucaju, da se brakovi rastaču. Ovo je masovno ludilo u službi sekularnoga materijalizma koji nas, promišlja Ivica, neminovno vodi u neki novi oblik diktature, naravno opet bezbožne. Zbog toga se opet Boga lažno procesuira, osuđuje i ubija. Kada nestane moral i poštenje onda nestaje i demokracije. „Kada ljudi izgube povjerenje u sebe, društvo se raspada“ – prenosi Ursić citat filozofa Marka Aurelija. „Indoktriniraju nas, peru nam mozak, relativiziraju zlo, ignoriraju dobro.“ (str. 165.) Od toga je još gore što mi ne priznamo svoju ovisnost te sami sebe lažemo govoreći kako na nas ne utječe to što gledamo, slušamo i čitamo. Nama danas vladaju tv, radio, novine, internet, a ne mi njima. Glavne su vijesti kako je žena zapalila supruga, tko je napustio Farmu, koja pjevačica ne brije noge, tko je na estradi gay i slično. Izdresirali su nas da živimo tuđe živote. Zlo je u tome što mi na „medijsko ropstvo“ pristajemo dragovoljno. Robovi su nekada vapili za slobodom. A mi? Mi danas obje ruke dragovoljno pružamo gospodarima svijeta i molimo ih, preklinjemo, neka nas okuju. Zbog toga je današnje ropstvo najgore od svih u povijesti! (163. str.).
S druge strane Bog nas poziva da budemo strpljivi sa samim sobom i sa svojim bližnjima upravo onako kako je On u svojoj beskonačnoj ljubavi bio i ostao strpljiv. Strpljenje je, analizira autor knjige situaciju duha našega vremena, ono što nam svima najviše nedostaje. Razlog tomu je pomanjkanje vjere. Vjeru u kršćanskoga Boga zamijenila je vjera u novac, u zlato – suvremeno zlatno tele. Ništa se ne trebate brinuti, samo dovedite sa sobom dva jamca i imat ćete na raspolaganju i nova auta i brod za ljeto i skije za zimu i sve što poželite. Samo potpišite da nama povjeravate svoju budućnost i svoju sigurnost. Mišljenje da nam novac može donijeti mir obična je prevara, tvrdi Ivica u knjizi Sva moja sidra. On to potkrjepljuje svojim primjerom. Da je imao sve novce svijeta, dok je bolovao od raka oni mu nikako ne bi mogli pomoći. Iluzija je da čovjek može bez Boga riješiti pitanje mira, bilo osobnoga bilo svjetskoga. Jedino pravo sidro na kojem valja sidriti svoj brod je Bog. Bez molitve mi smo kao lađa bez sidra koju valovi bacaju na sve strane. Jedino takvo sidro može izdržati sve nevere i oluje.
Ursić donosi zanimljivu priču o čovjeku koji je došao u hotel nekoga grada i primijetio kako su svi gosti hotela kao i osoblje jako lijepo obučeni, ali bosi. Pitao ih je jesu li čuli za cipele. Odgovorili su da jesu. Kada ih je pitao zašto ih ne nose, oni su odgovarali da je to pravo pitanje. I kada je padao snijeg svi građani su hodali bosi. Gost se čudio i pitao ih zašto ne nose cipele, ako već znaju da ih one štite od hladnoće. Odgovarali su kako, ne samo da znaju da one štite od hladnoće, nego i da imaju tvornicu cipela u svom mjestu na koju su izuzetno ponosni. Opet ih je upitao, pa zašto ih ne nose, a oni su odgovarali da je to pravo pitanje. Tako je i s molitvom. Mnogi znaju za molitvu, znaju da ona štiti od zla, ali kada ih pitate zašto ne mole samo kažu kako je to pravo pitanje.
Svatko je od nas pozvan mijenjati svijet. Svatko. To stoga jer svatko od nas može mijenjati – sebe. Međutim, samo po molitvi mi možemo dobiti snagu da mijenjamo svijet. Bilo koji posao da obavljamo moramo sebi posvijestiti da smo produžena Božja ruka na zemlji. „Naš svakodnevni posao mora biti svjedočenje naše duhovnosti, naše vjere. Mi ne možemo, niti smijemo, svoj život, kao kršćani, dijeliti na vjerski i na sekularni. I naše zanimanje i naš posao jest i mora biti svjedočenje.“ (str. 250.) Bog traži svjedoke. Pojedinac može jako puno. Robert Kennedy je rekao da su mnogi od svjetskih pokreta potekli iz napora jedne osobe. Uostalom zar nije skupina od dvanaest neobrazovanih i „najobičnijih“ ljudi prenijela Isusovu poruku čitavu svijetu. Ako pitate kako svjedočiti, precizan nam je odgovor dao Isus: Nahraniti gladne, napojiti žedne, ugostiti namjernike, odjenuti gole, pohoditi nemoćnike, otkupiti sužnje, ukopati mrtve. Svi mi itekako možemo promijeniti svijet! Hvala dragom Bogu što je omogućio Ivici Ursiću životne produžetke (čudesno ozdravljenje) kako bi nam mogao svjedočiti o svojim sidrištima u Božjoj ljubavi. A mi zahvaljujmo Bogu za svaki dobar dar koji nam je podaren kroz domovinu, Crkvu, prijatelje i obitelj.
Autor: Josip Milić/Dnevno.hr
