Dok Jovanović udara po hrvatskoj djeci općenito, Milanka koja po inteligenciji ne zaostaje za Milanovićem, a po otresitim manirama za Linićem i ostalim ministrima – udara po najslabijima. Ima li slabijih od invalidne djece? 

{jathumbnail off}Vrlo niske temperature, čak niže od ocjene koju je javnost u anketama dala ovoj priglupoj i opakoj Vladi što se i dalje zubima i noktima drži na vlasti izazivajući velikoga vraga ne samo u obliku socijalnih nemira nego i šire. Ta je Vlada nalik alkoholiziranom vozaču koji uz to uzima teške lijekove, umjesto slika stvarnosti vidi oko sebe nejasne fantazmagorije i u tom stanju naravno gazi ljude na pješačkim prijelazima.

Posvađana sa svim slojevima hrvatskoga društva, Vlada se okrenula izvangraničnim sukobima, pa se porječkala s Europskom unijom, ali i zasebnim državama unutar nje, kao što su Njemačka, Češka i Mađarska, te u nekoliko mjeseci članstva postala iznenađujućim remetilačkim faktorom pokazujući da joj je više stalo do zaštite udbaša nego do hrvatske države i njezina prosperiteta, više do manjine nego do većine hrvatskih građana, više do represije nego do (barem) impresije o demokraciji, više do bolje prošlosti nego do budućnosti.

Predvođena političkim cirkusantom Milanovićem koji govori “iz kuka”, a velike misli i zaključke izvlači iz kuku bliskih dijelova tijela, ta je vlast prostačkih čikoša bacila Hrvatsku četiri desetljeća unatrag, što je golem uspjeh za tako nesposobne stvorove i govori da u tom štetočinjskom, ideološki krajnje rigidnom crvenom poslu i nije toliko nevješta kao u gospodarskim i inim pitanjima, odnosno da je prevarila narod držeći u lijevom džepu tajni i pravi Plan 21 za uništenje hrvatske države i društva. Njezini su ministri rakova djeca koja se iza kulisa međusobno svađaju kao psi čak i ako su pripadnici iste stranke, prebacujući odgovornost jedni na druge, a koalicijska struktura puca po svim šavovima.

Utjerivač poreza nalik Smail-agi Čengiću, riječki kadar Slavko Linić koji je prespavao više od dva desetljeća razvitka ekonomskih i financijalnih znanosti, časti svoje protivnike nazivom luđaka, što bi onaj tko se imalo razumije u mračne strane medicine lako protumačio činjenicom da svaki bolesnik sve oko sebe smatra luđacima, kao što i onaj koji vozi suprotnim smjerom na autocesti tako misli o vozačima koji mu dolaze u susret.

Ljepuškasti profesor Branko Grčić izašao je u realnost kao Buda (ne Lončar) i bespomoćno gleda što se zbiva izvan zidina palače, očajava u kabinetu, a kada se upale svjetla reflektora navlači masku optimista, krinku koja može proći na premijeri, ali je u nizu repriza ofucana i spada s lica usred predstave. Nesretni Vrdoljak (svaka vlast mora imati jednoga) izgovara besmislene rečenice, uvijek bekrijski lukavo postiran ne bi li koji naivac u narodu pomislio da ministar u rukavu ima moćne strategije. Noviji koalicijski izum Hajdaš doveden kao borac protiv Pelješkoga mosta i dvotračne nizinske pruge od Rijeke do Zagreba, mijenja mišljenje kako mu kažu te po tome sliči nagibnom vlaku koji ispada na prvom oštrijem zavoju.

U tzv. sektoru zdravstva vrlo solidan doktor Rajko Ostojić navukao se na politiku i sukobio s vlastitom branšom, u koju se uskoro mora vratiti. Lista čekanja na njegov odlazak i odlazak Vlade u cjelini sada je vrlo duga i obuhvaća više od četiri milijuna ljudi. Propošna Milanka Opačić predlaže zakone koje nitko ne razumije, a ako neku odredbu i razumije – postaje razvidnim da je uperena protiv hrvatske obitelji a posebno djece. Na djecu se obrušio još jedan nesretnik, Željko Jovanović, s frizurom i naočalama Jerryja Lewisa iznad brutalne balkanske čeljusti, opsjednut svojim hemunzima i pripadnošću čije ga spominjanje nervira, drsko usmjeren prema ostvarenju tajnoga Plana 21 koji govori u razaranju hrvatske znanosti, školstva, a posebno hrvatskoga jezika.

U Ministarstvu kulture Andreja Zlatar nastoji na provedbi onoga dijela Plana koji iz hrvatske kulture treba izbaciti sve što je kreativno i po čemu hrvatska kultura u ovom trenutku i postoji, a to se radi uspostavom crnih lista koje se nalaze pri ruci crvenim podanicima u žirijima i sličnim procjeniteljskim povjerenstvima. Budući da su književnici individualci, a njihova strukovna društva mlaka, tu i nema pravoga otpora, ali otpor dolazi kada se Andreja čak i posve trijezno zaplete u sukob s kazalištima, primjerice. Koga još nisam spomenuo?

A čujte, ministara ima na bacanje. Da, nisam spomenuo Ranka Ostojića koji je vjerojatno autor one rečenice iz Milanovićeva govora o “stanju nacije”, da hrvatski građani moraju biti odani represivnom aparatu i radosno ga doživljavati. Ostojićeve metode preslikavaju se već na javne ustanove poput Hrvatske radiotelevizije i druge. Freda Matića sam ostavio za kraj jer pratim njegovu bitku između privatnog i službenog mišljenja u (krivo shvaćenom) stilu one čuvene dubrovačke upute, pratim bez imalo blagonaklonosti.

Jesam li spomenuo Jakovinu zaduženog za zemlju, selo i seljake, s politikom u džepu koja će kad-tad stići do gradova – kada dođe do nestašica hrane, a ljudi počnu pitati kako se to dogodilo kad znamo da Slavonija može prehraniti tri Hrvatske. A nisam spomenuo ni ministricu vanjskih poslova koja je na tom žuđenom mjestu upravo procvala u svoj svojoj ljepoti, ni zašto kriva a za sve zaslužna, te šarmom žandarmerke koja puca na domobrane skriva nepobitnu činjenicu da hrvatska vanjska politika nikada nije bila lošija i da nikada tako olako od prijatelja nismo stvarali zgrožene protivnike.

Ako sam koga zaboravio, neka se javi i prosvjeduje. Ah da, u žurbi (jer ovu rubriku pišem preko koljena, da se pristojno izrazim) smetnuo sam s uma da još postoji i Hrvatski sabor koji bi u najavljenim promjenama Ustava vjerojatno trebao postati jednim od Vladinih resora, čime bi sadašnje stanje bilo i formalno priznato, a koliko je poznato razmišlja se i o sužavanju predsjedničkih ovlasti, čime bi prostrani dvori na Pantovčaku postali nepotrebnima, a Josipović preseljen u Glazbeni zavod pred kojim će u stražarnici stajati Saša Perković i brojati novac od šefovih tantijema.

Hrvatska kultura i Igor Mrduljaš

“Glumac i njegovo doba” naslovljena je knjiga Igora Mrduljaša o životu velikoga hrvatskoga glumca Dubravka Dujšina. Sprovod toga dramskog umjetnika koji je naginjao ljevici bio je početkom 1947., zapamćen kao posljednji sprovod zagrebačkim ulicama, od Kazališta do Mirogoja.

Početkom listopada 2013. skromnijim je načinom ispraćen na onaj svijet književnik, kazališni kritičar i teatrolog Igor Mrduljaš, a tužni zbor činili su uglavnom predstavnici starijeg naraštaja hrvatskoga glumišta. Što spaja Dujšina i Mrduljaša, osim činjenice da su se oba bavila teatrom, svak na svoj način, i da su oba u svom poslu, u svojoj umjetnosti, dostigli vrhunce?

Priča o njima dvojici priča je o hrvatskoj kulturi, o građanskom društvu kojemu je Dujšin pripadao i čijem je rasapu – koketirajući s ljevicom – ponešto nesvjesno pridonio, a kada je vidio kamo stvari idu bilo je kasno, a bilo mu je i umrijeti. U najboljim njegovim godinama i najstrašnijim po Hrvatsku i njezinu uljudbu.

Komunizam je donio teror nezapamćen u hrvatskoj povijesti, masovna ubojstva i krvavi rasap građanskoga života koji je zadnje utočište pronalazio u žilavom biću hrvatskoga kazališta jer je ono, nakon prvoga šoka, još neko vrijeme njegovalo tradiciju i uglavnom odoljelo prvom boljševičkom valu. Tako je bilo u Zagrebu, a mnogo gore i jadnije u “provinciji” gdje preživjeli ni umjetničkom snagom ni brojnošću nisu mogli protiv nasilja komunističkih sekretara “zaduženih za kulturu”.

U Rijeci je doista hrvatska kultura opet izronila usred jugoslavenskoga okružja tek pojavom “Kamova”, časopisa koji je uređivao Nedjeljko Fabrio, a glavni su mu suradnici bili Igor Mrduljaš i Darko Gašparović. Mrduljaš se u mladim godinama preselio u Rijeku iz rodnoga Splita, Gašparović je došao iz Zagreba i ostao u Rijeci do danas, Fabrio se nakon riječkih godina preselio u Zagreb. Njihova riječka istodobnost bila je dragocjena za književnost i teatrologiju ali – isprva neopazice – i za rekonstrukciju onoga građanskog života nasilno prekinutog 1945., onoga koji je i de facto umro nestankom Dubravka Dujšina i kipa bana Jelačića.

Igor Mrduljaš je radio tiho i nenametljivo, kakav je i privatno bio, točan u faktografiji i lucidan u zaključcima, poznavatelj svih tajna teatra, od onih koji sjedeći neprimjetno u desetom redu primjećuju svaku lažnu gestu i grimasu, svaki otklon od običaja profesionalnoga kazališta i nadasve svako nasilje nad autorom, tekstom i glumcem, svako “novo čitanje” klasika koje se ruga istančanoj publici neljudskim urlicima, polijevanjem vode i uriniranjem.

Obdaren prirodnim hrvatskim osjećajem, Igor Mrduljaš nije mogao ostati po strani kada smo stvarali hrvatsku državu, obnašao je visoke državne dužnosti i nije ostajao u uredima u vrijeme srpske agresije nego se u odori Hrvatske vojske pojavljivao gdje je bilo potrebno i gdje se informacija nije dobivala iz druge ruke.

A zatim je pri kraju i poslije rata usporedo radio i ono što je najviše volio – vraćao se kazalištu i nastojao pridonijeti kao autor, kao kritičar i povjesničar teatra, kao osjetljiv znalac hrvatskoga jezika, pratitelj i sudionik uspostavljanja mosta između one prekinute, ali nikada stvarno umrle građanske tradicije i nove koja se rađala uz mnoge teškoće i često zadržavala na površinskim oblicima iznad površne zbilje.

Smrt Igora Mrduljaša bila je dolično popraćena samo u tiskovnim medijima, ali i ondje je popraćena gafom za koji vjerojatno nije kriv autor napisa u “Jutarnjem” koji je Igorovo djelovanje točno i naklono opisao. Ali naslov ponad teksta bijaše “Umro je zadnji kazališni kritičar iz doba socijalizma”, što je čitatelju koji samo prelista novine i pregleda naslove moglo zazvučati loše i odbojno. Niti je Mrduljaš bio kritičar samo u “socijalizmu”, nego i više od dvadeset godina poslije toga eufemizma za komunizam, niti itko ima pravo sitnom zlobom u krupnom naslovu baciti sjenu na pravu narav opusa i života hrvatskoga domoljuba koji je na svoj tih način više pridonio destrukciji “socijalizma” nego gomila bukača u gradskim kavanama.

Još jedna hrvatska smrt

U onom znamenitom prvom i još više drugom naraštaju Hergešićevih studenata na katedri za komparativnu književnost, naraštaja koji je iznjedrio gotovo sve što je poslije obilježilo hrvatsku kulturu u dobrom i lošem smislu, bio je i jedan pričljivi zafrkant iz Poljica, ne baš iz Omiša nego iz Naklica, ponešto hiperaktivan, a iznutra hipersenzibilan, sklon ismijavanju opačina, humorist i radijski komediograf, lektor i novinar, od onih hrvatskih pisaca koji su u drugoj polovici šezdesetih – a te su bile prva hrvatska renesansa u beliburškom kavezu – izbili na površinu.

Objavio je tada i knjigu novela, budućnost mu se smješila, ali je onda došlo Hrvatsko proljeće i Vrkić je neko vrijeme bio nepoćudan u medijima i nakladničkim kućama. Njegovi zapisi iz prve polovice sedamdesetih nezaobilazno su štivo humorističnoga karaktera. U sljedećim olovnim godinama odlazi u slobodne umjetnike, što uglavnom znači puno posla i malo novca, no radijske komedije vjerojatno mu ponešto pomažu, a objavljuje i novu knjigu. Još tri knjige kratkih proza tiskane su mu devedesetih. Preživljava prodajući sam od vrata do vrata prikupljene hrvatske pučke predaje i bajke, obavlja golem posao kao oba Grimma.

Da je Jozo Vrkić umro, nisam saznao s televizije, niti iz novina. Tek danima poslije iz “Hrvatskoga slova”, kojemu je bio suradnikom. A tada je tada već bio pokopan u rodnome kraju.

Pobogu, braćo (i sestre)

Tek što sam prije sedam dana izdao uputu Hrvatima da do skorih izvanrednih izbora ignoriraju družbu na vlasti i okreću leđa čim se štetočinje pojave na nekom događaju, kadli se sedam veličanstvenih bivših ministara prosvjete, znanosti i gombanja odazove na poziv Željka Jovanovića i sjednu za stol kojemu je taj mutikaša na čelu, da bi razgovarali o nekakvoj strategiji. Dajući mu tako u neku ruku legitimitet svojim dolaskom.

A kada sam još vidio da je među odazvanima i meni beskrajno simpatični Ivica Kostović, ostao sam u prvi mah bez riječi. U drugi mah sjetio sam se da je Kostović šaljivac, ali i da se profesionalno bavi ljudskim mozgom, odnosno deformacijama toga precijenjenog organa.

Udrite najslabije!

Dok Jovanović udara po hrvatskoj djeci općenito, Milanka koja po inteligenciji ne zaostaje za Milanovićem, a po otresitim manirama za Linićem i ostalim ministrima – udara po najslabijima. Ima li slabijih od invalidne djece? Nema. Pa se na njih namjerila socijalno osjetljiva balkanska ženska i smanjila invalidninu za pedeset posto onoj invalidnoj djeci koja idu u školu.

A zašto uopće idu u školu? Jer moraju, jer je takav zakon, a i djeca žele biti s drugom djecom, žele učiti i u pravilu su odlični đaci. Nisu zbog toga manje invalidi, dolaze u kolicima i tako slušaju nastavu, ali se bolje osjećaju. Pa kad je to opazila Milanka Opačić, odmah im je uzela pola invalidnine.

Eto, to je ono dno koje je dosegnula aktualna vlast koja nije samo anacionalna i asocijalna nego i duboko amoralna. A kada se to dogodi u jednoj zemlji, građanska je dužnost maknuti takve moralne nakaze s javne scene, a i šire.

Nije dovoljno da se svi suradnici Milanke Opačić razbježe, kao što jesu, nije dovoljno da cijela stručna javnost galami o neupućenosti i nerazboritosti ministrice, nije dovoljno podizati tužbe pred Ustavnim sudom – kao što će i u ovom slučaju uslijediti – nego treba cijelu tu kompaniju skinuti na prijevremenim izborima a zatim vidjeti koje to “političke” odluke imaju u sebi elemente kaznene odgovornosti.

Kako odvratiti pažnju

Iz Milanovićeva intervjua u bih-studiju mediji su izvukli samo Pelješki most koji premijer zdušno zagovara nakon što ga je u prvim mjesecima mandata zdušno popljuvavao. Tako je skrenuta pozornost s druge njegove izjave, to jest da će Hrvatska ratificirati sporazum o Neumu, odnosno (njegovim rječnikom) o dva kamena. Usuđuje se to reći nakon što je bjelodano dokazano da je sporazum svojedobno potpisan na temelju krivotvorine!

Usuđuje se najaviti da će prekšiti ustavnu odredbu prema kojoj se nitko ne može u ime Hrvatske odreći dijela njezina teritorija. Ni kamena. A da ljudi slučajno o tome ne počnu razmišljati, mediji su odmah pustili priču o zrakoplovu koji je sletio na Krk jer je Milanović imao neki privatni posao. Pa hajdmo sada raspravljati o tome, eto teme za političke i obične tračeve, a to što jedan klipan nudi na tanjuru dio hrvatskoga teritorija – ah, to i nije toliko važno.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save