Mračni obzor hrvatskog Yutela
HR Yutel: Dragi Hrvati, sretan vam Dan neovisnosti; hrvatska je vojska u akciji Oluja pobila i protjerala najmanje dvanaest milijuna Srba. I zato, smrt Tuđmanu (Hrvatskoj), jer Vlado Gotovac je bio dobar.
{jathumbnail off}Jutarnji list je pred sam praznik neovisnosti Hrvatske objavio (reciklirani) tekst Borisa Dežulovića “Lijepa naša domovino bajki”, u kom Dežulović radi ono što najbolje radi i inače: uništava Hrvatima samopouzdanje i vjeru u sebe, predstavljajući im se pritom kao prosvjetitelj i prijatelj.
To mu negdje stoji u opisu posla u nekom opskurnom fajlu nekakve opskurne eks – jugoslavenske službe “za borbu protiv ideološkog neprijatelja”. Radi se o školskom primjeru obavještajnog, psihološkog ratovanja. Taj tekst je već jednom objavljen, pred nekoliko godina, pod naslovom koji bi na kakvom internetskom forumu ili Facebooku bio za trajni ban zbog šovinizma: “Hrvati su bili prljavi koljači, a Tomislav nije ni okrunjen”. Na istom tragu je i prilog u TV dnevniku Radmanove antifašističke TV, u kojem je perfidno iskorišten pokojni Vlado Gotovac da bi se pljunulo na čovjeka koji je, tko god da je bio, arhitekt hrvatske neovisnosti.
Ovakve stvari su u Jutarnjem već odavno pravilo, a od nedavna i na HRT-u: uz svaku proslavu Božića ide nešto o svećenicima pedofilima, uz državne blagdane specijali o Aleksandri Zec, zločinima nad Srbima za i neposredno nakon rata, prostor se daje “građanskim incijativama” i udrugama za ljudska prava koje se smatraju pozvanim svakom prilikom govoriti o pravima bilo koga god ako se za kršenje njihovih prava može inkriminirati Hrvate, ali neće niti riječ reći kad se djelatnica HRT-a ubije jer više ne može trpiti mobing partijskih direktora, a njena kolegica koja je o tome progovorila dobije otkaz. Gdje su tada bile BABE, Protagore, Documente, Građanske akcije i ostali koji žive na financijskoj sisi države koju ne mogu smisliti?
Tu se ne radi tek o zlobi, radi se o dijelu osmišljene politike. Jedna djevojka je na fejsu članak komentirala u smislu “Super! Treba nam netko reći istinu o nama samima”. Istinu? Pomislih, hej, djevojko, bi li stvarno željela muža koji će ti na takav način baciti u lice “istinu” o tebi? Je, istina je da su Hrvati bezvrijedne kukavice, dolaze iz loše familije, krezubi su, sve što rade je jadno i loše i trebaju se općenito stidjeti sami sebe. To je suština Dežulovićevog teksta. To su “istine” tipa “kurva si ko i tvoja mater, sise su ti obješene, a ručak ti je za smeće”.
Kritika, a naročito demitologizacija povijesti, nisu sami po sebi loši. Međutim, postoji konstruktivna kritika, kojom nekog želite spriječiti da radi u korist svoje štete, i postoji ona druga kritika, maliciozna, podla, sračunata na uništenje nečijeg samopouzdanja kako bi se lakše manipuliralo. Naravno, takvu kritiku možete uputiti samo osobama s niskom razinom samopouzdanja. A Hrvati su pomalo poput onih seoskih žena o kojima govori muškošovinistička izreka “ako ne znaš zašto si istukao ženu, zna ona”. Tako i ako Dežulović ne zna što je zapravo nemuštim tekstom o Hrvatima htio reći, znaju Hrvati.
No stvar je mnogo perfidnija od toga. Sve što znamo o kralju Tomislavu je mit, kaže Dežulović? Nema pouzdanih dokumenata o njemu? Naravno da nema, pa i kralj Artur je mit, ne zna se, za razliku od Tomislava, je li uopće ikad postojao – vjerojatno ne, a isto tako ni Robin Hood. Ipak, to Engleze nije smetalo da od obojice naprave snažan nacionalni brend. Tko nije nikad pogledao niti jedan film o kralju Arthuru, tko ne zna za Merlina, za Ivana bez zemlje, Marijanu? Ti mitovi su odigrali bitnu ulogu u popularizaciji Britanije kao države, kao ključan element onog što se zove nation branding, a o čemu Hrvati u pravilu ne znaju ništa. Kroz te likove je u svijetu stvorena slika o Engleskoj kao moćnom kraljevstvu čiji ljudi teže pravdi, hrabrim ratnicima, velikodušnim vladarima. Ta slika i te kako utječe na ugled Engleske u svijetu, a time posredno i na standard Britanaca – jer sve što dolazi iz Britanije čini poželjnijim i diže mu cijenu.
Koliko je u tim mitovima istine? Nimalo. Razdoblje između petog i desetog stoljeća u Europi, dakle između pada Rima i uspona kršćanske Europe, je Dante nazvao “mračnim dobom” upravo zato jer iz tog barbarskog vremena nema pisanih dokumenata. O Arthuru ne znamo ništa jer su engleski kraljevi u pravilu bili nepismeni ili bar posve neobrazovani sve tamo negdje do Henrika osmog, a obrazovanje se smatralo nečim za svećenike i one koji ne znaju vitlati mačem. Vlast su držali “kraljevi – ratnici”. Dobar satirični opis tog vremena je dao “Blackadder”. O Tomislavu, za divno čudo, ima i ponešto sačuvanih dokumenata.
O kralju Richradu lavljeg srca, Normanu koji je opjevan u legendama o Robin Hoodu, se zna otprilike koliko i o Tomislavu. Na primjer, pretpostavlja se da nije govorio niti riječi engleskog, no oko toga traju prijepori povjesničara. Na njegovom dvoru se pak govorio samo francuski. Englesku i Engleze je otvoreno prezirao, i u njoj je proveo svega par godina svog života iako je bio kralj. Bio je sadist i okrutan čovjek, po svemu što se zna, koji je osobno naredio smaknuće 2.700 zarobljenika u Svetoj zemlji a navodno osobno u njemu i sudjelovao, a urotio se s neprijateljima svog oca kako bi ga svrgnuo s prijestolja. Pretpostavlja se, osnovano, da je bio homoseksualac. S druge strane, kralj Ivan ni iz daleka nije bio negativac kakvim ga mitovi prikazuju. Pa ipak, danas cijeli svijet zna onu alternativnu, krivotvorenu povijest, a nitko u Engleskoj se ne trudi ispraviti te stare mitove. Jer to nije ni u čijem interesu. Zadnji koji su pokušavali ukazati na istinu o tim kraljevima su valjda bili Hitlerovi propagandisti.
Što nas dovodi do pitanja, gdje su naši filmovi o Barunu Trenku, o Zrinskom, o herojima povijesti čije priče ne treba čak mnogo niti romantizirati da bi bile fascinantnije čak i od britanskih legendi? Sjetite se samo obrane Sigeta: malobrojni branitelji koji odbijaju “velikodušnu” ponudu sultana Sulejmana, njegova smrt pred samu bitku, veliki vezir koji to taji kako ne bi demoralizirao vojsku, čekanje pomoći iz Beča koja nikako da stigne, odluka da se krene u posljednji juriš nakon legendarne rečenice “Bog je visoko, a car je daleko”, dane zakletve, višestruko ranjavanje Zrinskog prije nego je konačno pao s konja, njegovi vitezovi koji ga okružuju i brane mrtvo tijelo… materijal za scenarij tipa Braveharta, zar ne, i to čak bez neke potrebe za romantiziranjem i dodatnom dramaturgijom. Razumna država bi umjesto plaćanja raznih Hitreca dala kakvom boljem holivudskom producentu da snimi film o tome: Tito je imao žicu za propagandu, kad je dao Amerikancima pare da mu profesionalno snime “Neretvu”. A da se ne go
vori da u legenedama Ivane Brlić Mažuranić također ima materijala za fantasy priče nalik Hobitu. Tolkien je inspiraciju za svoje priče pronašao u starim britanskim legendama, kao i Ivana u slavenskoj mitologiji.
No, naši intelektualci, klijentela koja parazitira na državnoj sisi i nije navikla raditi za publiku, kamoli onu izvan Hrvatske, nego za vlast i partiju, ne pišu takve scenarije. Radije pišu one u kojima se žene seksaju sa svinjama, a dinarski muži mlate žene, kolju lezbijke po ulici, i slično. Ne treba se pitati koje je to politike, ali i podaničkog mentaliteta, produkt. Ne jednom sam sreo strance koji su zbog takve slike koju o sebi šaljemo u svijet očekivali u najmanju ruku mješavinu srednjevjekovne Transilvanije i Bosne kakvu su vidjeli na CNN-u devedesetih, a zatekli su relativno uljuđenu mitteleuropsku i mediteransku zemlju.
Da bi ta elita opstala i dalje brine se Radmanova televizija. Ovaj put se za blagdane lukavo dohvatila Gotovca, kako bi ogadila Tuđmana, a time i po nezavisnosti Hrvatske obzirom da je Tuđman ionako odavno mrtav, pa napadi na njega i ne mogu imati druge svrhe osim one “Hrvati, tata vam je peder”. A kako onda na praznik neovisnosti udariti po njemu, a da ne bude preočito kao preklani kad ga je Šprajc optužio za izdaju Vukovara? Recept je jednostavan. Uzmite Gotovca, i predstavite ga kao intelektualnu i humanu povijesnu alternativu Tuđmanu. Stvar je propagandistički odlično smišljena, kritizirati Tuđmana kroz lik i djelo admirala Mamule ili Stipe Šuvara ne bi vodilo nigdje, ali upotrijebiti jednog Vladu Gotovca, borca za hrvatsku nezavisnost, antikomunista, da bi se pljunulo na Tuđmana i hrvatsku nacionalnu emancipaciju je mnogo plauzibilnije.
Apsolutno je ogavno i licemjerno da antifašisti hvale i prisvajaju Vladu Gotovca, naime isti je robijao u dva navrata ukupno šest godina zbog verbalnog delikta protiv antifašizma. Da nije (opravdano) kritizirao Franju Tuđmana bio bi i dan danas narodni neprijatelj kao i Šušak, Tuđman, ili Hebrang stariji. Gadljivo je kad Radman, primač štafete i prvi pionir Tito Jugenda, zloupotrijebi Vladu Gotovca za svoj obračun s Tuđmanom. Još je gadljivije da je Radman na čelu javne TV jedne navodno demokratske države i da otvoreno govori kako mu je Radio Televizija Zagreb iz sedamdesetih profesionalni uzor! Ta RTV je 1972. svog novinara, Vladu Gotovca, uredno ispratila na robiju jer se drznuo kritizirati društveno uređenje i Najvećeg Sina, čiji je Radman bio najdraži omladinac! Danas govore kako je Tuđman bio jedan autokrat i općenito fuj i nedemokratičan čovjek, a najbolji dokaz je da je Gotovac to rekao.
Ono što zaboravljaju napomenuti je da Gotovcu, zbog žestokog oponiranja Tuđmanu, nikad nije pala ni dlaka s glave – odnosno, dogodio se jedan incident s pijanim vojnikom – a zbog blage kritike Radmanovog idola, šampiona demokracije u generalskoj uniformi okićenoj ordenjem, druga i prijatelja radničke klase s privatnim otočjem, vilom u svakom gradu, jahtom od 150 metara i flotom Rollseva i Mercedesa sa šestorim vratima, dakle pravim drugom i komunistom, je godinama dobivao batine i trpio najgora poniženja u zatvoru. U kom je tada robijao i diktator Tuđman. Ali eto, jednog dana se desio incident u kom je Vlado Gotovac napadnut od nekog “Tuđmanovog vojnika” (koji je naravno isti čas strpan u zatvor i osuđen), i partija danas tvrdi da je time amnestirana za sve ono što je uradila Vladi, jer je time dokazano da je Tuđmanovo režim bio gori od Titovog, ili bar jednak. Uspoređivati individualni čin pijane budale i institucionalni teror nad intelektualcima koji je postojao u antifašizmu je spin moguć samo u društvu koje ima ozbiljno poremećene moralne vrijednosti.
Daleko od toga da razdoblje Tuđmanove vlasti ne bi trebalo podvrći kritici. Međutim, apologeti jugoslavenskog diktatora jednostavno nisu oni koji to trebaju činiti, jer oni to ne rade s pozicije demokrata kojima je Tuđman bio previše rigidan, već s pozicije jugoslavenstva i odanosti diktaturi koju je Tuđman rušio.
Isto tako, daleko od toga da u Hrvatskoj ne postoje brojni mitovi koji proizlaze iz neznanja, iz bolne političke i ekonomske nepismenosti, i te mitove svakako treba napasti. To su mitovi o pravednom i uglednom vladaru Titu, mitovi o tome da bogatstvo samo treba pravednije raspodijeliti pa će biti svega za sve, o dogovorenom ratu, o Crkvi kao pedofilskoj ustanovi, o boljem životu u socijalizmu, o glupim Amerima, o iluziji besplatnosti, o prirodi korupcije i koruptivnoj kulturi u kojoj živimo, o mnogo čemu. Većina tih mitova je zasnovana na logičkoj pogrešci poznatoj kao “wishfull thinking”, na infanitlnom, nezrelom razmišljanju, na prizivanju utopije i samoobmanama.
No Dežulović nikad neće dirnuti u stvarne mitove. Njega ne smeta mit o mrtvom diktatoru sklonom kiču i luksuzu, koji je propagandom pretvoren u mitsko biće između Isusa Krista i Batmana, niti mit da ćemo ožiljavanjem državnog vlasništva nad firmama i teške industrije – što je Jugoslaviju i odvelo u propast – doći do nekog imaginarnog boljeg života. On će dirati samo u one mitove koji mogu poslužiti njegovoj agendi, koja je, kao i kod svakog pravog Balkanca, skrivena iza naslaga laži i spletki. Te će nam laži “neozbiljna novina koja državi duguje ozbiljan novac za porez” – kako ju je odlično opisao Nino Raspudić u svojoj zadnjoj kolumni – ciljano servirati onda kad to najviše boli, za blagdane nezavisnosti.
M. Holjevac / Fizzit.net
