Strahota! Kakve karikature od stručnjaka sjede u vladi i vode nam državu?!!
Kad ministar poduzetništva na nacionalnoj televiziji izjavi da ništa ne zna o radikalnim mjerama koje poduzima ministar financija, koji je uz to i potpredsjednik Vlade, u svakoj normalnoj državi to bi bio razlog za ostavku premijera i njegove svite.
{jathumbnail off}Međutim, ova država odavno ne funkcionira kao normalna. Dugih dvadeset godina ovaj se narod borio za ulazak u EU, a onda je slavlje pretvoreno u najveći međunarodni skandal otkad je proglašena hrvatska samostalnost. Mogu li to napraviti normalni političari?
Ministar poduzetništva Gordan Maras izjavio je ne trepnuvši kako ne zna ništa o blokadama računa koje ministar Linić pokreće na više od 70 tisuća građana, obrtnika i poduzeća. Riječ je uglavnom o malim poduzećima iz Marasovog djelokruga, jer, kao što smo vidjeli na primjeru rigoroznih inspekcija o poštivanju fiskalizacije, Linić se ne usuđuje dirati velike. On svoju hrabrost dokazuje na malima.
Ovom Marasovom izjavom razotkriveno je ono čega su se užasavali svi koji su u stanju predviđati budućnost države na temelju aktualnih poteza vladajućih političara. Postalo je jasno da uz ovakve iluzioniste budućnosti nemamo. Svaka njihova mjera stvarna je koliko i trik iluzionista pred veselom publikom.
Nažalost, mi odavno nismo vesela publika i odavno smo se prestali smijati ovim iluzijama koje nam priređuju magičari s Markovog trga. Njihovi trikovi ne uspijevaju. Njihovi su šeširi prazni, nema ni bijelih zečeva ni golubica, a kutije iz kojih bi trebale iskakati lijepe djevojke prepune su čudovišta kojih se odrasli boje više nego mala djeca.
Svaki njihov potez, svaka njihova iluzija postaje sve jasnije svjedočanstvo da oni ne znaju što rade. Njihova iluzija kopni.
Riječ je o ekipi koja nikad nije do kraja odslušala nastavu, koja ne zna što i kako treba raditi i sad svatko pokušava izvesti neki vlastiti trik. Svi su shvatili da magije nema, samo vođa ove nekad smiješne, a danas žalosne skupine još pokušava publiku uvjeriti da prava predstava tek dolazi. Onima koji žele napustiti predstavu Milanović poručuje da za njih ima lošu vijest, da će iluzija uspjeti. I nikako ne razumije da je ipak riječ samo o iluziji. On se toliko uživio u vlastitu opsjenu da ne vidi kako mu Linić maše štapićem iznad šešira, a Maras traži zeca u rukavu. Milanović, zahvaljujući nekolicini unajmljenih pljeskača među publikom, ne vidi da publika traži povrat svojeg novca.
Koje li sreće da je sve ovo prava iluzionistička predstava, pa makar publika bila i prevarena! Nažalost, ovo je stvarnost u kojoj je jasno da ministri međusobno ne razgovaraju, a stručnjaci najavljuju još veće propadanje gospodarstva. Svi ti ekonomisti i menadžeri složni su u jednom: nove mjere ministra Linića sasvim će umrtviti i ono malo aktivnog gospodarstva. Nitko od njih ne zna što će biti nakon ove masovne blokade računa. Odgovor na to pitanje ne daje ni ministar Linić. Ako malo bolje proanaliziramo, on nikad nijednu svoju mjeru nije ni obrazložio s nekim pogledom u budućnost. On je uvijek sve obrazlagao sa stajališta danas i sad. Kad je prošlo određeno vrijeme provođenja njegovih mjera, pokazalo se da su bile pogrešne, ali on je već pripremao nove eksperimente. I zanimljivo, često je govorio o programu Vlade. Izjavom ministra Marasa pokazalo se da program Vlade ne postoji, da ne postoje ozbiljne analize i projekcije; postoje samo očajnički potezi jednog čovjeka koji su se pokazali pogubnima.
Nedavno nam je predstavljen velebni projekt velikog i spasonosnog stranog ulaganja u Zračnu luku Osijek. Niti deset dana nakon toga predstavljen je prvi let na zračnom mostu između Zagreba i Osijeka. Tek je usput, vrlo stidljivo, spomenuto da ta velika spasonosna investicija počinje državnim subvencijama privatnom avio-prijevozniku. I tako se raspala još jedna iluzija, a njezini protagonisti nikako da shvate kako nisu svladali zadaću i odu sa scene. Oni uporno pokušavaju izvesti novi trik i nadaju se da će baš taj uspjeti i spasiti predstavu. Ne vide i da se prateći orkestar s Pantovčaka već povukao i da ne želi više svirati u ovoj propaloj predstavi. Nikako da se povuku prije nego iz publike počnu letjeti prazne vrećice, koštice ili čak boce i limenke. U svom očaju pokušavaju komunicirati s publikom i objasniti razočaranim gledateljima da ne shvaćaju što se stvarno zbiva, da iluzija uspijeva, ali da ne smiju vjerovati vlastitim očima, nego onome što im on, njihov vjerni iluzionist sugerira, jer je samo to istina. Rade to baš onako kao što je ministar Miljenić u Saboru pokušao objasniti da je Europska komisija popustila u slučaju „Lex Perković“.
Kad ova predstava završi, razočarana publika shvatit će da nije prevarena samo zbog novca kojeg je dala za predstavu. Shvatit će da im je u međuvremenu glavni iluzionist, onaj koji nije formalni šef cirkusa, ali u svojim rukama drži blagajnu, ispraznio sve džepove. To je jedini trik kojega je naučio.
Izvor: Ante Gugo/politikaplus.com
