Zašto Bog traži da vjerujemo; zašto ne daje jasne dokaze o sebi?

Čudi me da je Bog objavio da ga trebamo ljubiti. Kako možemo ljubiti onoga za kojega vjerujemo da postoji, a nikada ga nismo vidjeli?

 

{jathumbnail off}Otkad znam za sebe, moj je otac bio vrlo agresivan te sam od djetinjstva do njegove smrti pred sedam godina slušala njegove najodvratnije psovke. Psovao je sve svetinje pa i Očenaš i Zdravo Mariju i Evanđelje, i to je na mene ostavilo tako strašne posljedice da mi je to stalno u sjećanju. Danas mi je 31 godina i ja ne mogu izgovoriti riječ Očenaš niti Zdravo Marijo, a da se sva ne naježim. I kad sam na misi, ježim se na te riječi. Kao malu mama me slala na vjeronauk, ali sve je to bilo slabo i ja danas ne mogu pristupiti sakramentu ispovijedi, a teško mi se i Bogu obraćati. Ipak razmišljam o vjeri i donekle sam proučila Objavu.

Ne mogu shvatiti, ako smo mi djeca Božja i ako je on naš Otac, da mi njega imamo samo po vjeri. Kakav je to otac u kojega moramo samo vjerovati da postoji, a da nemamo drugih iskustava. Čudi me što je Bog objavio da ga trebamo ljubiti, jer kako možemo ljubiti onoga za kojega vjerujemo da postoji i da se trebamo kajati za grijehe, a nikada ga nismo vidjeli. Crkva nas uči da nas Bog voli, pa ako nas voli i ako dopušta da patimo, kako to da nema u tome mjere nego pretjeruje s grozotom. Čitala sam i čula što su sve radili u koncentracijskim logorima pa ne mogu shvatiti da Bog dopušta sve tako neograničeno bez ikakve mjere.

Uopće mi je čudno zašto križ; ako mi je Bog iz ljubavi dao život, neka mi ga da kako spada. Nastrano mi djeluje najprije podnijeti mučeništvo – da bi se moglo uživati.

N. N., Osijek

 

Vaše je pismo ponajprije potresno svjedočanstvo kako mogu biti strašne posljedice nepromišljenoga roditeljskog ponašanja kao i psovanja. Vjerujemo da biste se uz pomoć stručnjaka mogli osloboditi tih trauma iz svoga djetinjstva, pa pokušajte potražiti njihovu pomoć. Te traume vrlo vjerojatno imaju posljedice što imate poteškoće koje ste naveli glede prihvaćanja Boga kao dobroga Oca.

No Vaš stav prema Bogu ipak ne bi trebao ovisiti o Vašem oslobađanju od spomenutih trauma iz djetinjstva, nego ga pokušajte kao osoba koja razmišlja, osjeća i odlučuje nanovo izgraditi. Nemojte se pritom uplašiti napora koji treba uložiti, niti nemojte misliti da ste doista dovoljno upoznali i razumjeli Božju objavu.

Izrazom da smo djeca Božja izriče se više vrlo važnih spoznaja: priznajemo da nas je Bog u svojoj ljubavi želio i stvorio takve kakvi jesmo po svojim moćima i sposobnostima. Priznajemo također da smo svjesni da se u životu moramo oslanjati ne na svoje snage nego na Boga koji nas je kao dobri Otac stvorio i koji se za nas brine više i bolje od ikojeg ljudskog roditelja. Zar niste nikada pročitali u Matejevu evanđelju ove riječi: »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?« – ili: »Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.«

Bog kao Stvoritelj i kao apsolutno duhovno biće bliži i važniji je za nas od zraka kojega udišemo. Kao što ne vidimo zrak, a vrlo brzo osjetimo, tj. gušimo se ako ga negdje nema, tako je i iskustvo Boga i njegove nazočnosti neizmjerno bogatije nego što bismo imali iskustvo Boga kad bismo ga vidjeli. Stoga pokušajte i sami otkrivati gdje sve neizravno primjećujete nazočnost Božju počevši od prirode, preko ljudi, dobrote koju doživljavate, sigurnosti koju imate ako ste svjesni da Vas neprestano u životu prati najbolji Otac. Svaki čovjek ima u životu trenutaka u kojima snažno doživljava Božju blizinu, imate i Vi; pokušajte se sjetiti takvih trenutaka te biti pozorni i na buduće takve trenutke.

Kao dobri Otac, Bog ne želi da trpimo, ali nas i ne zaštićuje kao kakvim staklenim zvonom od života s drugim ljudima – jer se bez života u zajedništvu s drugim ljudima ne bismo ni mogli ostvariti kao ljudi – pa na svojoj koži često osjetimo i zlo koje čine ljudi. Koliko Bog voli ljude, pokazao je već kod stvaranja kad je čovjeku dao slobodu da se može i samome Stvoritelju usprotiviti te zloupotrijebiti slobodu da umjesto dobra čini zlo. Svi nasilnici, pa tako i oni u logorima, upravo su primjer zloupotrebe čovjekove slobode, što ima onda strašnu posljedicu za njihove žrtve. Bog kao dobri Otac ni u takvim najtjeskobnijim časovima ne napušta patnike, nego im je bliži nego ikada, daje im nadu, daje im snagu i daje im jamstvo da će ih on utješiti. Premda je zlo otajstvo koje ne možemo do kraja razumjeti, iskustvo patnje često je za ljude nezaobilazno sredstvo za ljudsko i vjerničko sazrijevanje.

Izvor: Glas Koncila

Odgovori

Skip to content