Hrvati su kulturno razvijen i kreativno sposoban, ali politički neobrazovan i lakovjeran narod. Lijepom riječju svatko nas može prevariti. Kad to shvatimo, bude prekasno.

{jathumbnail off}Politički život u Hrvatskoj opterećen je lošom prošlošću, koja postaje preprekom odlučnijemu demokratskom iskoraku. Nameće se novo jednoumlje, Hrvatska se dijeli po starom obrascu na ‘lijevu’ i ‘desnu’, jačaju jugotendencije, glas nezavisnih intelektualaca gotovo je zamro, sve sliči na teatar apsurda. O tim i drugim pitanjima, uzrocima takva stanja, razgovarali smo s akademikom Dubravkom Jelčićem.

Poznata je Vaša izjava da je Hrvatska posljednja komunistička država u Europi. Na kojim razlozima temeljite takvu tvrdnju?

Mogao bih Vam odgovoriti protupitanjem: čime možete dokazati da nije tako?

To bi bilo teško dokazati, želio bih čuti Vaše dokaze…

Možda time što ni do danas nije procesuiran ni jedan komunistički zločinac, pa ni onaj paradigmatični ‘proslavljeni’ kordunaški ‘narodni heroj’, general iz negdašnjega Vrginmosta, koji se javno hvalio kako je 1943. u Žumberku ubijao seosko pučanstvo? U Državnome odvjetništvu godinama su ležale brojne kaznene prijave protiv njega, ali on je i umro nekažnjen. Formalno je i danas pravednik.

Ili time, što se i po nekoliko puta godišnje, raznim povodima i prigodama, kao nedavno na Bundeku, sastaju kojekakvi skupovi jugokomunističkih nostalgičara, koji nose partizanske odore i na kapama crvenu zvijezdu sa srpom i čekićem, izjavljujući da je ta kapa časna i da ju nose s ponosom, ignorirajući tisuće i stotine tisuća zločina koji su učinjeni pod tom kapom i tim znakovljem, kao da ih nikada nije ni bilo?

Ali to nije sve…

Možda time, što u Zagrebu i danas postoji ‘Trg maršala Tita’ (upravo tako, maršala Tita, što implicira i počast onoj vojsci kojoj je on bio maršal, a ta je vojska, niste valjda i vi “zaboravili”, okupirala veliki dio Hrvatske, zločinački haračila po njoj, ubijala Hrvate u njihovim domovima i razarala je od 1990. do 1995.!), a ulice s njegovim imenom još postoje i u nekoliko drugih hrvatskih gradova?

Recite mi, ako znate, koja to tranzicijska, postkomunistička zemlja u Europi još i danas veliča svoga komunističkog diktatora? Jesu li Wilchelm Pieck ili Walter Ulbricht u istočnom dijelu Njemačke, odnosno u bivšoj DDR, i danas slavljene veličine, ima li Klement Gotwald i danas trg u Pragu ili ulicu u bilo kojem češkom gradu, je li Mađarima i danas Matyas Rakosi uzor kojemu se dive i kojemu zahvaljuju svoju slobodu? IIi Janos Kadar? (Druge komunističke slobodoumnike i ‘demokrate’ ne ću ni spominjati.)

Možda time što, sjetite se, pojedinci koji se smatraju hrvatskom političkom elitom zlorabe svaku priliku, pa i pravoslavni Badnjak, za promicanje protuhrvatske, velikosrpske politike, a sve to uvijek pod maskom antifašizma – dakako komunističkoga, brozovskog antifašizma.

Nasilje preživjele „antifašističke klike”

Antifašizmom se mnogo toga pokriva?

Ali taj ‘antifašizam’ nije vjerodostojan. Takozvana NOB nije bila motivirana demokratskim antifašizmom. To je bila borba protiv jednoga (nacističko-fašističkog) totalitarizma za vlast drugoga (komunističkog) totalitarizma. To je bila borba dviju totalitarističkih ideja i političkih koncepcija iz konkurentskih razloga: tko će zavladati svijetom. Da njegova borba ima upravo taj smisao i jedino taj cilj, dokazao je sam Broz.

U jeku rata u Hrvatskoj, 1943., šalje on u tri navrata svoje opunomoćenike Milovana Đilasa, Koču Popovića i Vladimira Velebita na pregovore s Nijemcima, dva puta u Gornji Vakuf, a treći put u Zagreb, gdje su bili pod zaštitom njemačkoga opunomoćenog generala u NDH Glaisea von Horstenaua, s kojim su i pregovarali. Izjavljuju da se oni ne bore protiv hrvatske države (sic!) nego protiv četnika, izlažu mu svoj prijedlog da će oni, partizani, obustaviti ratne sukobe s Nijemcima te da će se zajedno s njima boriti protiv zapadnih saveznika, Britanaca i Amerikanaca, ako oni izvedu invaziju na hrvatskoj jadranskoj obali (o čemu se tada na sva usta govorilo kao o vrlo realnoj i očekivanoj mogućnosti).

Zašto naši “antifašisti” uporno prešućuju tu činjenicu, iako o njoj postoje vjerodostojni dokumenti? (Vidi knjigu Pere Simića i Zvonimira Despota Tito – strogo povjerljivo, izd. Večernji posebni proizvodi d.o.o., Zagreb 2010., str.104-108.)

Kakav je to antifašizam po Vašem sudu bio?
Nije to dakle bio antifašizam degaulleovskoga nego staljinističkoga tipa. Taj okrutni, beskrupulozni, krvavi ‘antifašizam’ pobio je u Hrvatskoj, na razne načine, nekoliko stotina tisuća velikim dijelom nedužnih Hrvata, a u Europi više nevinih ljudi nego i hitlerovski nacizam i mussolinijevski fašizam zajedno.
Danas ta preživjela ‘antifašistička’ klika, kamuflirana globalističkim gestama i frazama, nameće nama u Hrvatskoj novo – ustvari staro, totalitarističko, komunističko – jednoumlje. Njezinoj volji i njezinim odlukama podčinjeni su svi informativni mediji, tiskani i elektronički, osim rijetkih iznimaka i iznimnih pojedinaca u iznimnim slučajevima. Suprotna su mišljenja blokirana i u njima ne mogu doći do izražaja.

Suprotna mišljenja podvodi se pod nazivnik ‘desnica’, time se praktično eliminira dijalog…

Tu ‘desnicu’ ovi lijevi ‘demokrati’ žele pod svaku cijenu isključiti iz političkoga života, iako je desnica legitimna opcija u svim demokratskim sustavima na svijetu. Dosta je podsjetiti na stanje u redakcijama Hrvatske televizije. Svoju ‘desnu’ oporbu pokušavaju oni kompromitirati i diskreditirati optužbom da je opterećena političkom hipotekom, naime nekakvim davnim paktom s nacistima, kao da i oni sami nisu kudikamo više opterećeni svojom nedavnom aktivnom pripadnošću zločinačkim jugokomunističkim ideološkim i represivnim strukturama čije kriterije i metode prakticiraju i danas.

Znači li to da se ‘sto krvavih godina’, što je naslov jedne od posljednjih Vaših knjiga, na svojevrstan način prelilo i u XXI. stoljeće?

Na žalost. Promijenile su se neke okolnosti, a s njima i neki oblici, ali bit je ista.

Suočeni smo s kontinuitetom političke laži, podjelom Hrvatske, jačanjem jugotendencija, kao da se sve to naslanja na srbijanski Memorandum 2.

Sve se to najviše naslanja na našu političku nepismenost. Ne trebaju nama ničiji memorandumi, mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Hrvati su kulturno razvijen i kreativno sposoban, ali politički neobrazovan i lakovjeran narod. Lijepom riječju svatko nas može prevariti. Kad to shvatimo, bude prekasno. Koliko puta nam se to dogodilo u povijesti, i još uvijek nam se to ponavlja.

Ništa ne naučimo ni iz vlastitoga, a kamoli tuđega iskustva. A svi se bavimo politikom, ali ništa ne čitamo i ništa ne pamtimo. Na trenutke se trgnemo, probudimo, osvijestimo, znamo što hoćemo, pokazalo se to na referendumu o samostalnosti prije 22 godine, ali onda se opet opustimo i nasjednemo tuđim podvalama.

Koji su razlozi tome?

Otrovani smo komunizmom. Možda i više nego ijedan drugi narod, mi proživljavamo ozbiljnu krizu identiteta. Tradicionalno smo katolički narod, nekadašnje predziđe kršćanstva, ponašamo se danas posve nedostojno, posve nekatolički. Kako inače protumačiti tolike pronevjere, krađe, pljačke, lopovluke i korupcijske afere? Svakodnevno se otkrivaju nove, jedna veća od druge. I to od najnižih do najviših političkih razina. Nešto tu s nama nije u redu: prepune crkve vjernika i prepuni zatvori kriminalaca! Licemjerje? A najgore je to što nismo sigurni da se još za mnoge zna, ali se iz tko zna kakvih razloga još uvijek štite i skrivaju.

Kako je moguće da kod nas baš ništa ne funkcionira?

Spominjete referendum, ali zar Kukuriku koalicija ne obezvrjeđuje 750.000 potpisa u svrhu raspisivanja referenduma za izmjenu Ustava o definiciji braka, a s druge strane, nepripremljeno i ne bez zadnje namjere pristupa izmjenama Ustava?

Ne govori li i to u prilog moje stare tvrdnje o kojoj smo govorili na početku našeg razgovora? To je tipična komunistička praksa: niti im što znači ne znam koliko stotina tisuća potpisa, ako su protivna njihovu mišljenju, niti im i sam Ustav znači išta više od fasade i formalnosti.

Pričao mi je svojedobno jedan slušatelj Visoke partijske škole, kasnije progonjen zbog hrvatskoga nacionalizma, da je njima 1946., kad se donosio jugoslavenski Ustav, koji je bio doslovna kopija sovjetskoga, staljinskoga, nitko drugi nego Edvard Kardelj jednom prilikom, kad se debatiralo o de facto demokratskim načelima u njemu, rekao da je taj Ustav obična kamuflaža. Doslovce, da je taj Ustav pisan ‘za gospodina Churchilla i zapadnu reakciju, dok za nas vrijedi samo partijska direktiva’. Sva je prilika, da se tom načelu priklanjaju i naši vladajući ‘antifašisti’.

Kako okarakterizirati duhovnu situaciju u Hrvatskoj?

Depresivna, defetistička i besperspektivna, zaslugom više-manje svih vlada od 2000. do danas, ali Hrvatska mora naći u sebi snagu da joj se odupre i da je izmijeni. Kako je moguće da kod nas ama baš ništa ne funkcionira uredno, da nam ništa ne uspijeva?

U svijetu smo poznati kao uspješni i poduzetni ljudi, a kod kuće ne znamo ništa i ne uspijevamo ni u čemu, od zdravstva i školstva do kulture i gospodarstva? Ne mogu se oteti dojmu da smo žrtve svjesne, organizirane destrukcije, da ne kažem sabotaže i da postoji, Krleža bi rekao, ‘Nepoznat Netko’, koji je plaćen da to osmisli i organizira.

Spomenuli ste kulturu, o njoj se najmanje govori, kao da nas ona sve manje zanima?

Jest, u ovo komercijalizirano doba sve nas je manje koje ona zanima, a i to je znak naše opće nezrelosti. Kultura je integralni, neodvojivi dio povijesti svakoga naroda, a hrvatskoga i više nego mnogih drugih, jer nam je ona u najtežim razdobljima naše prošlosti zamjenjivala državu koju nismo imali, a njezini prvaci djelovali su i kao slobodni nacionalni političari. Oni su artikulirali hrvatsku politiku i hrvatske političke ciljeve često jasnije i uvjerljivije, pa i utjecajnije nego tadašnji hrvatski političari. Matoš, primjerice!

Svaki hrvatski povjesničar i političar danas bi morao pročitati Matoševa djela, njegove političke eseje i članke, da bi ispravno razumio i tumačio našu povijest toga vremena. Iduće godine, 2014. u ožujku, navršit će se sto godina od Matoševe smrti. U njegovu rodnome Tovarniku obnovljena je njegova rodna kuća, Odbor koji je taj posao prije desetak godina inicirao i organizirao želi da tu kuću do kraja iduće godine uredi kao memorijalni spomen-dom A. G. Matoša kojim bi se dostojno i trajno obilježilo mjesto rođenja ovoga velikog našeg književnika, jednoga od najvećih koje smo imali.

U toj bi se kući smjestila kompletna književno-povijesna građa o njemu, a permanentnome multikulturalnom djelatnošću (izložbe, predavanja, koncerti, kazališne predstave, književne večeri…) trajno bi se čuvala tradicija njegova stvaralaštva i njegova javnoga djelovanja uopće. Ali naišli smo na zapreku koja dovodi u pitanje cijeli taj projekt.

Gdje je zapreka?

Ne biste vjerovali: ona je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske! Njih taj projekt ne zanima, on nije njihov prioritet. Ministarstvo kulture slobodne Hrvatske nema ni jedne kune za čuvanje uspomene na najslobodoumnijega hrvatskog književnika! A sad mi recite čije je to Ministarstvo kulture? Hrvatsko sigurno nije!

Ključna je podjela na nacionalne i anacionalne opcije u RH

Izostaje li jači glas intelektualaca, je li njihova odgovornost adekvatna situaciji u kojoj se nalazimo?

Očito mislite da se njihov glas ne čuje dostatno, ni izdaleka onoliko koliko bi i današnja situacija i njihova odgovornost za sudbinu i naroda i države zahtijevali, i ja sam posve suglasan s Vama. I ovaj primjer to dokazuje. A on je samo jedan od stotine mogućih. Ali i to je jedna od starih hrvatskih navada i zabluda: imaš o svemu svoje mišljenje, ne slažeš s postupcima (ove ili bilo koje druge) vlasti, ali se drži po strani i ne petljaj se ni u što.

Čuvaj svoju poziciju, kakva god ona bila da bila, jer… i tako dalje. Uvijek se javlja strah, koji čuči negdje u vama i onesposobljava vas za bilo kakvu aktivnost. I to je posljedica jugokomunističkoga mentaliteta koji još živi u mnogima od nas, a vlast naših ‘antifašista’ ga svojim postupcima još i stimulira.

Predsjednik je nedavno na predavanju u Vatikanu ponudio jednu prijepornu podjelu suvremene Hrvatske?

Da je Hrvatska danas opet podijeljena, to je istina i to Predsjednik ima pravo, ali valja nam odmah reći da je podijeljena na dva nejednaka dijela, koje ne bih nazvao onako kako se to kod nas konvencionalno naziva ljevicom i desnicom, nego nacionalnom hrvatskom i anacionalnom antihrvatskom opcijom.

Pritom nisu svi ‘ljevičari’ anacionalni ni svi ‘desničari’ nacionalni. Znam osobâ koje su istinski, uvjereni socijalisti, ili socijaldemokrate, dakle lijevo su orijentirani, a nose u sebi živi nacionalni osjećaj hrvatski i žele graditi hrvatsku državu, samo što oni na žalost nisu politički organizirani pa ne mogu biti ni djelotvorni čimbenik na političkoj sceni, a znam i formalnih ljevičara, a stvarnih desničara, ekstremnih, radikalnih i represivnih, dakle nedemokratskih desničara, koji de fakto i nisu desničari nego orjunaši, ostatci zlikovačke orjunaške ideologije, koji su preživjeli i nadživjeli svoju neprirodnu državnu tvorevinu, a sada novim žarom priželjkuju njezinu obnovu zajedno s komunističkim nasiljem u njoj.

Ogromna je manjina potonjih, a neusporediva većina onih prvih, ali je ova manjina agresivnija pa ima više utjecaja na javni život i danas, zahvaljujući našoj već spomenutoj lakovjernosti, zauzima vodeće uloge u slobodnoj Hrvatskoj. Očekujem da će se istinski domoljubi lijeve orijentacije napokon jasno očitovati i distancirati od onih svojih nevjerodostojnih lijevih suputnika koji su na suprotnoj strani. I da će to učiniti stvarno, praktično, otvoreno i uvjerljivo, ne samo riječima. Res, non verba!

Rooseveltov trg treba postati Tuđmanov, a Trg maršala Tita Trg Republike Hrvatske

Više od jednoga desetljeća svjedoci smo orkestrirane ‘detuđmanizacije’ Hrvatske. Surađivali ste s dr. Franjom Tuđmanom, dobro poznajete njegovu političku, državničku i znanstvenu ostavštinu, odakle na ljevici toliki bijes spram Tuđmana?

Tuđmana danas napadaju ne samo s tzv. ljevice, oni koji su mu ideološki suprotstavljeni i od kojih ništa drugo nismo ni mogli očekivati. Napadaju ga i oni od kojih to ne bismo očekivali. Dva su razloga tomu: jedni su mu zavidni, ne mogu mu oprostiti što ih je vremenski pretekao i sposobnošću nadmašio, ostvarivši ono što oni nisu ni znali ni mogli, jer im je nedostajalo i znanja i snage i hrabrosti; drugi ga mrze upravo zato što je srušio njihovu omiljenu Jugu i ostvario to što nitko drugi nije uspio: slobodnu i neovisnu demokratsku Hrvatsku.

Aralica je prigodom posljednje proslave godišnjice rođenja prvoga hrvatskog predsjednika pozvao na jednu specifičnu akciju – izgradnje spomenika njemu u čast u Zagrebu. Prostor između Sveučilišne knjižnice i Koncertne dvorane, gdje su danas fontane, zar ne bi bio primjereniji od današnje livade?

Najprimjereniji bi bio današnji Rooseveltov trg, koji bi trebalo nazvati Tuđmanovim imenom, a današnji Brozov trg Trgom Republike Hrvatske. Apsurdno je, da naša država nema svoj trg u glavnome gradu!

Hrvatskim strankama potrebna je korjenita demokratizacija jer stranačke vođe guše demokraciju ne samo u strankama nego i u državi. Nisu li upravo bivši premijer i predsjednik HDZ-a dobar primjer za to?

O tom gospodinu objavio sam prošle godine knjigu Nasilje žalosnih uspomena i o njemu više ne ću reći ni jednu jedinu riječ.

U izgovoru za loše stanje u državi aktualna vlast sve više upire prst u bivše vlade. S razlogom?

Jednake su. Stari Latini bi rekli: similia ad similia. A naša narodna poslovica još je prikladnija: Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu.

Kako izaći iz začaranoga kruga, koji sliči teatru apsurda?

Iz tog ‘začaranog kruga’ nema izlaska dok u našoj politici ne zavlada načelo ozbiljnosti, odgovornosti i kompetencije, a ne teatra. A danas je ona teatar: pogledajte samo kako se političari susreću: ljube se u obraze po dva i tri puta kao babe i poziraju pred kamerama kao glumci, a ne ozbiljni ljudi koji odgovorno rade težak posao o kojemu ovisi život pojedinih ljudi i sudbine narodâ i državâ. Jednom sam već negdje rekao da volim kad se kazalište bavi politikom, ali ne volim kad politika djeluje kao kazalište.

Vodi li nas ovakva Europa u novi totalitarizam?

Potrebno je ujediniti nacionalne snage da Hrvatska odlučnije pođe europskim putem?

A koji je to ‘europski put’? Možete li ga definirati? Ja ne mogu. I što je to, kakva je to ova današnja Europa? Jedno je ono kakvu je još uvijek zamišljamo i vidimo i što očekujemo od nje, a drugo je ono što ona danas stvarno nudi.

Očekujemo da bude suglasna s načelima i tradicijom humanističke Europe, temeljene na zasadama kršćanske etike, da bude Europa kakvu su u XIV. i XV. stoljeću gradili Erazmo Rotterdamski i naš Marko Marulić, tada najpoznatiji, najtiskaniji, najprevođeniji i najutjecajniji europski humanistički mislilac, a svoj nemali prinos dali su joj i drugi naši latinisti, primjerice Crijević s juga i Česmički sa sjevera Hrvatske; ali umjesto nje, nudi danas nam se liberalna i globalizirana Europa, koja umjesto kršćanskih vrijednosti instalira vrijednosti surovoga, nemilosrdnog, nehumanog kapitala.

Današnja hiperbirokratizirana Europa, odričući se svoje humanističke tradicije i svojih kršćanskih načela, potkopala je temelje svoga identiteta. Bojim se da nas ovakva Europa, konstituirana u ovoj i ovakvoj Europskoj Uniji, vodi u novi totalitarizam.

Tuđmanu sam 1991. rekao da mi se ne sviđaju ljudi oko njega, a kad su 1994. otišla ona dvojica, učlanio sam se u HDZ!

Kad ste upoznali dr. Tuđmana?

Upoznao sam ga u Matici hrvatskoj, u onim burnim danima oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, napisao sam prikaz njegove magistralne znanstveno-povijesne knjige Velike ideje i mali narodi (1969.), ali ga nijedna redakcija nije htjela objaviti, pa sam ga na kraju dao Vlatku Pavletiću za ‘Kritiku’, međutim, taj broj više nije izašao; dogodilo se Karađorđevo i ‘Kritika’ je bila zabranjena zajedno s Maticom hrvatskom.

Osamdesetih godina često smo se susretali u antikvarijatu ‘Tin Ujević’ na Zrinjevcu, ‘kod Marijana’, kako smo govorili, poslovođa Marijan Krovinović nabavljao mu je knjige koje je želio čitati; a čitao je mnogo i raznovrsnoga štiva. Tih dana postajalo mi je jasno. Ovaj čovjek učinit će nešto veliko. On nije ni povjesničar ni političar kao svi drugi. Ipak u HDZ nisam ušao odmah 1989./1990. i jednom me je upitao, kad sam u večernjim satima bio kod njega, zašto se nisam učlanio.

I što ste mu rekli?

Hoćete da Vam kažem istinu?

Pa naravno!

Ne sviđaju mi se neki ljudi oko Vas. Imao sam dojam da se nije iznenadio, učinilo mi se da se čak i blago nasmiješio:
– A što mislite, da se meni sviđaju? Ali trebaju mi!
– Ja Vas razumijem, Vi morate, ali ja ne mogu.

Je li i on mislio na iste one na koje sam mislio i ja, ne znam, ali ništa me nije pitao. Ali nije se iznenadio ni 1994. kad sam potpisao pristupnicu nakon što su iz stranke izašla ona dvojica koja su tada izašla. Kao i do tada, tako me i od tada znao nazivati u predvečerje: imam li vremena, mogu li doći k njemu. Naravno, uvijek sam odlazio i ostajali bismo u nevezanome, neprotokolarnome razgovoru do kasnih sati.

Mnoge smo teme pretresali, mnoga sam mu svoja mišljenja iznosio, uvijek onako kako sam i mislio, ponekad mu možda nije bilo drago čuti ono što sam govorio, ali vjerujem i danas da je volio sa mnom razgovarati upravo zato što je znao, da sve govorim otvoreno i da mu ništa ne ‘friziram’.

Marko Curać/Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save