Opaka igra u Vukovaru
Krv u Vukovaru: Tko baca kocku u kojoj su ulozi ljudski životi i budućnost nacije?
Dogodilo se ono što nitko pametan nije želio. Policajac je udario branitelja. Potekla je krv.
{jathumbnail off}Je li slučajno potekla krv u Vukovaru Jesu li se svi akteri te tragedije slučajno našli na svojim mjestima? Je li se netko uhvatio na udicu koja mu je bačena kako bi bila kompromitirana do sad uglavnom dobro vođena priča pasivnog otpora vladajućem nasilju nad stanovnicima grada heroja? Što ako ulog u ovoj priči nije samo Vukovar, nego možda i budućnost nacije?
U Vukovaru se dogodilo ono što nitko pametan nije želio. Policajac je udario branitelja. Potekla je krv. Na televizijskim ekranima ponavljala se scena u kojoj pred naletom vode i deterdženta krv s asfalta odlazi u kanalizaciju. Krv hrvatskog, tada maloljetnog branitelja i logoraša. Krv koju je je prolio policajac koji nije Hrvat i koji je školu, navodno, završio negdje u Srbiji. Mediji su bili preplavljeni tim informacijama. Iskopali su sve o njemu do sedmog koljena. Već znademo da mu je otac bio na strani okupatora i da je navodno sudjelovao u streljačkom vodu.
Jedno zlo nikad ne dolazi samo. Uvijek se skupi više neželjenih okolnosti i kao kompozicija vlaka na pružnom prijelazu, nikako da prođe. A da sve skupa bude još i gore, pobrinuo se svojom krajnje bešćutnom izjavom ministar policije Ranko Ostojić. Umjesto da apelira na smirivanje strasti, on je izazivački lamentirao o promilima alkohola koje je branitelj navodno imao u krvi. Izgledalo je kao da uživa u svemu što se dogodilo.
Kad netko pošalje policajca da intervenira onda mora biti svjestan da ta intervencija može imati svakakve posljedice, pa i fizički sukob. Svako tko u hrvatskoj policiji donosi odluke jednostavno mora znati da fizički sukob Srbina u policijskoj uniformi i hrvatskog branitelja može rezultirati jedino dodatnim raspirivanjem strasti. Sasvim je nevjerojatno da bi netko poslao policajce na intervenciju tek tako, reda radi, misleći da će se oni zbog kojih policija izlazi na ulicu prestrašiti njihovog izgleda. Izgleda da je netko svjesno provocirao. Netko je počeo opaku kockarsku igru. Kažem opaku, jer ulozi su postali ljudski životi.
Baš kao u klasičnom vesternu, revolveraš željan kockanja prije nego potegne i upuca nekog nije trebao dugo čekati da nađe suigrača za ovo kockanje ljudskim životima. Gubitak svih kriterija u medijskom području ubrao je svoj danak. Krenulo je vrištanje o prolivenoj hrvatskoj krvi. Krenulo je istraživanje policajca do sedmog koljena. Isti ti čuvari nacionalnog ponosa zaboravili su postaviti pitanje: tko je i zašto baš tog policajca poslao na intervenciju? Nije li sve ovo bila smišljena igra kako bi revolveraš privukao za svoj stol naivnog suigrača i onda dobio alibi da brže potegne i upuca ga. Kad je glavni cilj medijske objave senzacija, onda se o takvim stvarima ne razmišlja.
Što bi mogao biti razlog ove provokacije? Nadolazeća proslava obljetnice vukovarske tragedije ipak nije tako krupan ulog da bi bila započeta partija u kojoj se kocka ljudskim životima. Nešto je puno važnije i krupnije u pitanju.
Nekoliko dana trajali su vrlo žestoki napadi i pritisci na Ustavni sud s ciljem da bude iznuđena odluka o poništenju referenduma o braku. Ustavni suci su ostali dosljedni i nisu odgovorili na pritiske. A premijer Milanović se javno odredio protiv referenduma. Čak je rekao i da neće biti dobro ako referendum bude održan. Rekao je to nakon što je Sabor donio odluku da će referendum biti održan.
Istovremeno, vukovarski braniteljski stožer najavio je početak prikupljanja potpisa za održavanje još jednog referenduma, ali s dva pitanja. Prvo pitanje trebalo bi granicu broja pripadnika nacionalne manjine podići na najmanje 50 posto ako se žele u mjestu svog stanovanja služiti jezikom i pismom svoje nacionalne manjine. Drugo pitanje odnosi se na zahtjev za prijevremene izbore. I tu je Stožer napravio prvu ozbiljniju pogrešku u svom radu.
Bez puno rasprave i lamentiranja, priča o 50 posto od ukupnog broja stanovnika kao uvjet za upotrebu manjinskog jezika i pisma neće proći u institucijama Europske unije. To je unaprijed izgubljena bitka. Umjesto toga se moglo na referendum ići sa zahtjevom za ponovnim popisom i utvrđivanjem broja stvarnih stanovnika Vukovara ili s traženjem da se Vukovaru i Škabrnji prizna status mjesta posebnog pijeteta, a recimo Kninu status mjesta od posebnog nacionalnog značaja. I takvo referendumsko pitanje glatko bi prošlo. Što se tiče pitanja o prijevremenim izborima, Stožer se nije trebao petljati u to. Do sad im je uspijevalo prilično dobro se braniti od optužaba za to da su samo produžena ruka oporbe, ali sad više nemaju šanse za to. Od interesne grupe postali su politički faktor. Njihovi zahtjevi sad više nisu pitanje Vukovara i pijeteta, nego su oporbeno suprotstavljanje vladajućima. Vukovar je tako ostao nebranjen.
Osobno mi se jako sviđa ideja o referendumu za prijevremene izbore. Čak sam negdje u dubini duše ponosan na naše branitelje što se nisu uspavali i što su pokazali da neće mirno gledati kako netko rastače Hrvatsku. Međutim, onaj tko ih je nagovorio da to rade pod imenom vukovarskog Stožera nije bio nimalo dobronamjeran prema njima. Taj je, ili vrlo upitne pameti ili je svjesno podvalio Stožeru. Što god bilo, dobro nije. U stvari, dobro je jedino Milanoviću. On je došao na dlaku od svog cilja da spriječi održavanje referenduma o braku. Trebao mu je samo malo ozbiljniji incident, da potekne krv, da se dodatno raspire međunacionalne strasti i da suci Ustavnog suda osjete zov savjesti pa da kažu kako ipak treba na neki način zaustaviti tu zahuktalu referendumsku priču. Krv je potekla i bolje je stati na loptu dok i koji život ne padne. A onaj revolveraš za stolom s početka ove priče, neka sad bude Doc Holiday, bez problema će povući i upucati svog suigrača ako će to natjerati šefove grada da njegovog prijatelja Wyatta Earpa postave za šerifa.
Ne treba sumnjati i da će Milanović i njegov potpredsjednik Vlade, prvi državni policajac Ranko Ostojić ići do kraja samo ako će to natjerati suce Ustavnog suda da stanu na kraj referendumskoj demokraciji. Jer danas brak, sutra prijevremeni izbori, onda možda i zabrana komunizma i komunističkog naslijeđa. U Europi se o tome raspravlja. Milanović je spreman kockati se u ljudske živote samo da spriječi sve to. Međutim, kockati se može samo ako ima suigrače koji žele za isti stol s njim. Nažalost, našao ih je. Karte su podijeljene, ali još nije kasno da se proguta malo ponosa i da se prije otvaranja partije karte spuste na stol i da igrači odustanu od kockanja u ljudske živote. U kockarskim partijama nikad se ne zna do koje granice će biti podizani ulozi. Sad su ljudski životi, ali možda se na stolu nađe i budućnost nacije. U to se nitko nema pravo kockati. Branitelji nacije i Vukovara koji sjede u Stožeru to moraju znati!
Autor: Ante Gugo/PolitikaPlus
