Masonske elite su iznad Obame i Angele Merkel

Obama je u aferi prisluškivanja Angele Merkel promrmljao poput našeg Nadana – nisam znao – ukazujući pri tom koliko je nevažna karika u masonskim planovima Komiteta 300 i kreiranju sveukupne američke politike prema svijetu

 

 

{jathumbnail off}Amerikanci do 2020. godine ne žele Nijemcima vratiti 1536 tona zlata pohranjenom u trezorima FED-a. Obama je u aferi prisluškivanja Angele Merkel promrmljao poput našeg Nadana – nisam znao – ukazujući pri tom koliko je nevažna karika u masonskim planovima Komiteta 300 i kreiranju sveukupne američke politike prema svijetu.

Proteklih je dana svjetska javnost ostala zapanjena informacijom o američkom prisluškivanju njemačke kancelarke Angele Merkel. Radi se o američkoj obavještajnoj agenciji NSA koja je putem antena na veleposlanstvu Sjedinjenih država u Berlinu prisluškivala mobitel njemačke kancelarke. Senzacionalna, ujedno i skandalozna vijest, rekli bi, ali nije li ta informacija možda namjerno puštena u javnost i kako to da je procurilo baš o prisluškivanju Angele Merkel, a nije svojevremeno o Sadamu Huseinu, ili Gadafiju, pa ni o Hugu Chavezu, a vjerojatno se „nije“ prisluškivalo ni bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada dok je zveckao oružjem i atomskim česticama u bliskoistočnoj američko-izraelskoj zoni interesa.

Nije za to razlog ni Julian Assange, niti Edward Snowden, koji služe kao mediji i uvijek je bilo i biti će takvih pojedinaca. Sjetimo se tko je prije tridesetak godina objavio šokantnu vijest kako ta ista NSA prisluškuje svaki sovjetski vojni avion prilikom komunikacije sa svojom bazom, što je početkom osamdesetih objavio i tadašnji hrvatski tjednik „Start.“ Tada je navedeno kako NSA – ta svijetu malo poznata obavještajna agencija, troši višestruko više papira i uredskog materijala od CIA-e i FBI-a zajedno, pa je vijest puštena kako bi osamdesetih godina prošloga stoljeća svjetska javnost shvatila kakvu moćnu agenciju posjeduju Sjedinjene države. Danas trideset i više godina kasnije curenje ovakvih informacija osim „estradno-revijalnog“ karaktera, zasigurno ima i svoju ozbiljniju političku i stratešku pozadinu, budući je ova afera namijenjena široj i manje upućenoj javnost kao ciljanoj skupini.

Svjetski mediji su u siječnju ove godine pisali o zahtjevu države Njemačke da joj se vrate zlatne rezerve deponirane u državnim trezorima zapadnih zemalja, a pohranjene sigurnosti radi u vrijeme Hladnoga rata i opasnosti od tadašnjeg komunističkog Sovjetskog Saveza. U Francuskoj je Njemačka pohranila 374 tone zlata, u Velikoj Britaniji 450 tona, a u New Yorškim trezorima FED-a je 1536 tona zlata, dok Nijemci u svome trezoru čuvaju sitnicu od 1036 tona u zlatnim polugama. Budući je prestala prijetnja sovjetskog komunizma, Nijemci su uredno zatražili povrat deponiranog zlata, ali iz američkog FED-a stiže iznenađujući odgovor kako zlato nije moguće povratiti do 2020 godine. To ih je zabrinulo, pa su pojurili u Sjedinjene države, ne bi li se makar uvjerili u postojanje njihove „ušteđevine,“ ali sada slijedi pravi šok, gdje čelnici FED-a govore da zlato ne može biti na uvidu jer kao „Centralni komitet“ masonske klike se nije usuglasio smiju li „Švabe“ samo vidjeti svoje zlato ili ga i dodirnuti. Na kraju su trutovi visokih galerija masonskog Komiteta 300 odlučili Nijemcima kroz prozorčić pokazati zlato, ali ne i dopustiti da ga dodirnu. Nijemci ustrajavaju i otvoreno preko „Njemačke udruge za plemenite metale“ i njihovog čelnika Petera Bohringera zahtijevaju jamstvo da je zlato u trezorima i da ga vide u punoj količini. I taj je zahtjev glatko odbijen, pa tako ova saga sa njemačkim zlatom da nije ozbiljna bila bi smiješna i podsjeća na vic o Škotu koji na traženje svog petogodišnjeg sina da mu kupi sladoled odgovara:“ Idemo pred dućan, pa ćeš gledati kako druga djeca ližu sladoled.“

Analitičari kritiziraju FED kao jednu od najnetransparentnijih institucija na svijetu, pa se čak ide toliko daleko u analizama kako je zlato brojnih država svijeta pohranjeno u Sjedinjenim državama potrošeno u raznim špekulacijama i jamstvima te je iznajmljeno u transakcijama, a navodi se kako od država nitko nije imao običaj provjeravati postojanje toga zlata. Problem je ozbiljan i afera sa prisluškivanjem Angele Merkel nije van navedenoga konteksta. Masoni, i pripadnici venecijanskog crnog plemstva, zajedno sa iluminatima dobro znaju ulogu Njemačke u europskim i svjetskim razmjerima i koliko su druge nacije povodljive za Njemcima, pa se događa da još neke europske zemlje potražuju svoje zlatne rezerve pohranjene u Sjedinjenim državama i Kanadi. Hugo Chavez je za života povukao 180 tona zlata, dok se spominje i želja Nizozemske koja bi također svoje zlatne poluge željela u svom trezoru.

Njemačko gospodarstvo je jako i žilavo, pa i u krizi ne posustaje, stoga se ne uklapa u planove masonskih vladara novog svjetskog poretka koje stvara „društvo nultog postindustrijskog rasta,“ slabeći usput diljem svijeta radnička prava što vidimo i na primjeru Hrvatske. Njemačku se još za vrijeme predsjednika Nicolasa Sarkozyja kritiziralo radi ekspanzije izvoza, a iste kritike dolaze nedavno i od strane Sjedinjenih država koje govore o prevelikom njemačkom izvozu koji usporava stabilnost i oporavak eurozone. Zato ih se kao najvitalnije europsko gospodarstvo treba na neki način permanentno pacificirati do te mjere da to zadobije oblik ponižavanja, kako nacije tako i kancelarke Merkel, koja bi trebala razumjeti da svojevrsna okupacija Njemačke još traje. Da stvar bude više zbunjujuća, poznato je Merkeličino članstvo u društvu Bilderberg koje spada u sami vrh masonskih struktura okupljenih u tajnim društvima kreatora novog svijetskog poretka. Angela Merkel nazoči sastancima skupine Bilderberg i vjerojatno je svjesna do koje mjere može negodovati, ali sudeći po američkim reakcijama, i bez ozbiljne isprike za prisluškivanje, preostaje joj samo gunđanje.

Problem se dodatno zaoštrava tako što Merkel ne može baš sva konca držati u ruci, pa je zastupnik zelenih u njemačkom parlamentu Hans-Cristian Strobel, zadužen za praćenje obavještajnih službi, umjesto u Ameriku svratio u Moskvu do najpoznatijeg zviždača Edwarda Snowdena gdje mu je ovaj uručio pismo upućeno njemačkoj vladi s namjerom kako je o detaljima prisluškivanja Angele Merkel spreman svjedočiti. Putin je dodatno stvar zakomplicirao izjavom kako neće dopustiti Snowdenu svojim izjavama naštetiti američkoj politici i ugledu, dok Amerikanci objašnjavaju kako to prisluškivanje ima učinak preventivnog djelovanja u slučaju terorističkih napada. Putin prvi puta pokazuje znakove slabosti nakon nedavnog poentiranja u slučaju Sirije, koje bi se moglo istopiti ne bude li kontrolirao svog najpoznatijeg štićenika Edwarda Snowdena.

Najveću i nama zanimljivu izjavu u stilu Monty Paytona izbacio je bivši američki veleposlanik u hrvatskoj Peter Galbraight govoreći kako su i njega prisluškivale hrvatske obavještajne službe, a on zamislite znao, pa šutio. Ova zadnja riječ bila bi korisna Angeli Merkel jer zna dobro koliko joj kolege iz „družbe“ pomažu u obnašanju vlasti njemačkog bipolarnog sustava koji joj jamči liderstvo u politički relativno stabilnoj njemačkoj državi.

Predsjednik Obama je o ovoj aferi nešto zamrmljao poput našeg Nadana Vidoševića i podsjetio nas na to koliko je nevažna karika u planovima bijelosvjetskih komitetlija okupljenih oko masonskog Komiteta 300. Više nas je podsjetio na polupijanog Dean Martina dok je pjevao starijim generacijama znanu „C,est Si Bon“ i sve mu je pri tom bilo ravno od Bostona do „Frisca.“ Upravo Obamino ponašanje govori o karakteru novog svjetskog poretka gdje se državne institucije i obavještajna zajednica nalaze u privatnim rukama malobrojne masonske elite, služeći u krajnjem cilju svjetskim korporacijama u brzom porobljavanju svijeta i kreiranju u novi globalni poredak.

Ova događanja na svjetskoj pozornici mirišu elementima Trećega rata i zategnuto i krizno stanje traje, pa je javnost podosta zbunjena brzinom odvijanja cjelokupne situacije. Za nadati se kako ovaj naoko bezazleni spor neće završiti nekim suludim potezom jedne od strana poput one finalu filma Sama Peckinpaha Divlja horda, gdje svi pucaju na svih i nitko na kraju nije besmrtan.

Autor: Smiljan Strihić/Dnevno.hr

Odgovori

Skip to content