Papa se ispovijeda svakih petnaest dana, jer i on je grješnik
I svećenici se trebaju ispovijedati; i biskupi: svi smo grješnici. I Papa se ispovijeda svakih petnaest dana, jer i on je grješnik!
{jathumbnail off}Prošle sam srijede govorio o oproštenju grijeha u odnosu na sakrament Krštenja. Danas nastavljamo o toj temi, ali u odnosu na takozvanu „vlast ključeva“ ili „vlast odrješenja od grijeha“, što ju je Isus dao Apostolima – kazao je Sveti Otac na početku današnje kateheze.
Sjetimo se da je protagonist oproštenja grijeha, Duh Sveti. U svom prvom ukazanju Apostolima, u dvorani Cenakula, uskrsli je Isus dahnuo u njih govoreći: „Primite Duha Svetoga; kome oprostite grijehe, opraštaju im se; kome zadržite, zadržani su im (Iv 20,22-23). Isus je u svom preobraženom tijelu već novi čovjek, koji nudi uskrsne darove svoje smrti i uskrsnuća – a koji su to darovi? – upitao je Papa te nastavio – mir, radost, oproštenje grijeha, poslanje – no, iznad svega toga – daruje nam Duha Svetoga, koji je izvor ovih darova; jer od Njega dolaze. Isusov dah zajedno s riječima po kojima predaje Duha, označuje prijenos života; novog i oproštenjem obnovljenog života – kazao je papa Franjo.
Ali prije nego je dahnuo u njih i podario im Duha, Isus im je pokazao svoje rane; one na dlanovima i na boku. One, naime, predstavljaju cijenu našega spasenja. Želio ih je zadržati… – pa čak i u ovom trenutku na nebu – on ih pokazuje Ocu kao cijenu našeg otkupljenja. Po snazi tih rana, naši su nam grijesi oprošteni. Tako je Isus dao svoj život za naš mir, za našu radost; i da nam se u duši nastani milost te za oproštenje naših grijeha. Veoma je lijepo tako gledati Isusa.
Drugo: Isus Apostolima daje vlast opraštanja grijeha. No, zašto je pomalo teško razumjeti da jedan čovjek može opraštati grijehe? – upitao je papa Franjo te nastavio: Crkva je čuvarica „ključeva“ ili vlasti odrješenja od grijeha; da otvara i zatvara – da oprašta. Bog u svom milosrđu, oprašta svakom čovjeku, ali želio je da oni koji pripadaju Kristu i njegovoj Crkvi, oproštenje primaju preko službenika Zajednice (Crkve).
Božje milosrđe do mene dolazi po apostolskoj službi; grijesi mi se opraštaju i ponovno mi se vraća radost. Na taj nas način Isus poziva da pomirenje živimo na eklezijalnoj i zajedničarskoj razini, što je veoma lijepo. Crkva koja je sveta, a istodobno potrebna pokore, na našem nas putu obraćenja kroz čitav život prati. Nije Crkva gospodarica vlasti odrješenja od grijeha, nego je službenica i posrednica Božanskoga milosrđa, te se svaki put, kad ovaj božanski dar može posredovati, raduje – kazao je Papa.
Mnogi zbog prevlasti individualizma i subjektivizma, možda ne razumiju ovu eklezijalnu dimenziju oproštenja grijeha. Sigurno, Bog oprašta svakom raskajanom grješniku osobno, ali kršćanin je povezan s Kristom, a Krist je sjedinjen s Crkvom. To je dar, pa i lijek; jedna zaštita i sigurnost da mi je Bog stvarno oprostio. Pođem bratu svećeniku i kažem: „Ali, oče, učinio sam to i to…“ – „A ja ti opraštam: Bog je koji oprašta“; i ja sam u tom času uvjeren da mi je Bog oprostio i to je lijepo! – kazao je Papa.
To znači imati sigurnost u ono što stalno ponavljamo: ‘Bog nam uvijek oprašta; nikad se ne umara!..’ Ni mi se ne bismo trebali umarati odlaziti na ispovijed i tražiti oprost… – „Ali, Oče, neugodno mi je izreći moje grijehe…“ – Ma, pogledaj naše mame… Kod nas se kaže: ‘Bolje jednom pocrvenjeti, nego tisuću puta požutjeti..!’ Jednom pocrveniš, On ti oprosti i ideš naprijed…
Naposljetku i treće: svećenik – sredstvo oproštenja grijeha. Božje nam se oproštenje daje u Crkvi; i to posredovanjem i službom našega brata, svećenika. I on, kojemu je također, kao i nama, potrebno Božje milosrđe, postaje sredstvo milosrđa, posredujući nam beskrajnu ljubav Boga Oca. I svećenici se trebaju ispovijedati; i biskupi: svi smo grješnici. I Papa se ispovijeda svakih petnaest dana, jer i on je grješnik! Ispovjednik čuje stvari koje mu priznam, savjetuje me i oprosti mi – ta oproštenje nam je potrebno svima. Ponekad se čuje da se neki izravno ispovijedaju Bogu… Da, kao što sam već prije rekao, Bog te uvijek čuje, ali u sakramentu Ispovijedi ti šalje jednoga brata da ti donese oproštenje, to je sigurnost oprosta u ime Crkve. Služba odrješenja i oproštenja grijeha koju svećenik obavlja u ime Božje, veoma je osjetljiva služba i potrebno je da svećenikovo srce bude u miru; da ne zlostavlja vjernike, nego da bude krotak, dobrohotan i milosrdan – kazao je Sveti Otac – da zna u srca posijati nadu i da iznad svega bude svjestan da brat ili sestra koji pristupaju sakramentu ispovijedi, traži oproštenje i čini isto što su činili mnoge osobe prilazeći Isusu da ih ozdravi. Svećeniku, koji ne bi imao ovu raspoloživost duha – osim ako se popravi – bolje bi bilo da ne obavlja ovu službu. Imaju li vjernici pokajnici obvezu (ispovijedati se)? – Ne! Imaju pravo! Svi mi vjernici imamo pravo, potražiti i pronaći u svećenicima službenike Božjeg oproštenja.
Draga braćo, kao članove crkve vas pitam: jesmo li svjesni ljepote dara koji nam Bog daruje? Osjećamo li radost zbog ove majčinske brižnosti Crkve prema nama? Znamo li je cijeniti s jednostavnošću? Ne zaboravimo na to da se Bog nikad ne umara opraštati nam; po svećeničkoj službi, privlači nas ponovno u svoj zagrljaj; iznova nas rađa i dopušta nam da se podižemo i nastavimo svoj put. Jer to jest naš život: podizati se i nastaviti započetim putem – kazao je na kraju Sveti Otac.
Sveti je Otac tijekom opće audijencije uputio apel za nastradalo stanovništvo Sardinije. Ne možemo se ne sjetiti žrtava nedavne poplave na Sardiniji: molimo za njih i za njihovu rodbinu i budimo solidarni sa svima koji su pretrpjeli štete – rekao je Sveti Otac pozivajući sve vjernike da se u tišini pomole za ispaćeni narod.
Jučer je pak Sveti Otac u brzojavu, koji je potpisao nadbiskup Pietro Parolin, državni tajnik, svoju blizinu i ohrabrenje očitovao svima, zajamčio posebno sjećanje u molitvi za poginule i sve osobe pogođene teškom nepogodom. Sveti je Otac poželio da ne uzmanjka solidarnost. Potresen sam velikom tragedijom, tražim molitvu za žrtve, posebno za djecu – napisao je Papa u jučerašnjem tweetu.
Hvala Gospodinu za dar brojnih osoba koje se, u samostanima i u eremitorijima, posvećuju Bogu u molitvi i djelotvornoj tišini – istaknuo je papa Franjo na kraju opće audijencije održane u srijedu, 19. studenog, podsjećajući da se sutra obilježava ‘Dan pro Orantibus’, kojim se Crkva na poseban način spominje kontemplativnoga života, klauzurnih redovnicâ i redovnikâ. I sâm je Sveti Otac – koji će sutra, 20. studenog, posjetiti samostan redovnica benediktinske kongregacije kamaldoleza Svetoga Antuna opata, na rimskom brežuljku Aventinu – u listopadu, u prigodi susreta s klarisama iz Asiza, potaknuo klauzurne redovnice da njihov osmjeh ne bude poput osmjeha stjuardese u zrakoplovu, te da budu stručnjaci za ljude.
Na taj se Papin poticaj u razgovoru za našu radijsku postaju osvrnuo nadbiskup José Rodriguez Carballo, tajnik Zbora za ustanove posvećenoga i društva apostolskoga života, te istaknuo da je taj Papin poticaj doista bio svrhovit, jer se katkada misli da je ozbiljnost evanđeoskoga života – dakle, i klauzura, kontemplacija i slično – u opreci s dubokom radošću koja se izražava u osmjehu, i na licu. Tko uistinu uđe u duboki i prijateljski odnos s Bogom, ne može biti bez osmjeha, ne može ne postati slika Božjega osmjeha za ljudski rod – istaknuo je nadbiskup Rodriguez Carballo.
Sveti je Otac na općoj audijenciji podsjetio da će Ujedinjeni narodi 22. studenoga svečano otvoriti ‘Međunarodnu godinu seoske obitelji’, čiji je cilj istaknuti da u obitelji poljodjelstvo i ruralni razvoj, nalaze djelatnika koji poštuje stvoreno i koji je pozoran na stvarne potrebe.
I u radu, obitelj je uzor bratstva, da se iskusi jedinstvo i solidarnost među svim njezinim članovima, većom osjetljivošću prema potrebitima njege i potpore, zaustavljajući u začetku društvene sukobe. S tih razloga, radujući se zbog te probitačne inicijative, želim da ona pridonese vrjednovanju bezbrojnih obiteljskih zasluga za gospodarski, društveni, kulturni i moralni rast svekolike ljudske zajednice – kazao je papa Franjo.
Izvor: Radio Vatikana
