Pismo starog teologa
Kada gledam unazad svoj život, najviše se kajem zbog krivih odabira koje sam morao činiti. Posebice zbog onih trenutaka kada nisam dopustio da tuđa bol postane legitimni razlog moje patnje
{jathumbnail off}Obećali smo da ćemo na ovoj stranici objavljivati zanimljive, pa čak povremeno i zagonetne sadržaje. Počašćeni smo da će za naš portal pisati jedan zreli teolog koji želi ostati anoniman jer piše ova pisma svome nećaku – fratar.net.
Dragi nećače,
Kako se u kratkim trenutcima oko blagdana, krštenja i krizmi nismo stigli pravilno upoznati, reći ću ti nešto više o sebi. Ima jedan zapis sa stećka iz 1258. koji držim u novčaniku jer me život i smrt tog čovjeka na moje podsjećaju. Ovako on govori:
Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah.
Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
I mišljah mojom smerti sve tče to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.
I ja sam bio onaj koji vječito na raskrsnicam stajah. Nisu to bile moje raskrsnice. Ja sam prečesto bio samo marker oko kojeg su drugi voljeli ucrtavati linije šestarom i trokutima. Na raskrsnice sam se s vremenom navikao. Shvatio sam da svoje mjesto ne trebam pomicati, premda i danas neprestano vidim druge kako vuku nevidljive crte između onoga što jesam i što nisam.
Dok sam bio još dijete učili su me da se jasno prestrojim u grupu kojoj pripadam. Bilo je onih s kojima se druži i onih s kojima se ne druži. Bilo je onih kojima se vjeruje i onih koji lažu. Ne samo po ključu nacije ili etničke grupe, već – nažalost – i vjere. Sjećam se kako sam jedanput dok sam još bio srednjoškolac surađivao s jednom novom kulturnom organizacijom koja je igrom slučaja spadala iza simbolične granice „mojih.“ Ništa osobito značajno, tek grupa mladih koji se druže i surađuju u kreativnom radu. Pokušali su ostvariti i suradnju s organizacijama mladih u našoj župi, ali ih je župnik otjerao govoreći kako „kraljevstvo kraljevstvu ne pripisuje zakone.“ Sljedećeg vjeronauka i moj se vjeroučitelj potrudio naglasiti kako moramo paziti na to s kime surađujemo, osobito imajući na umu skrivene interese „onih“ koji žele pridobiti i Crkvu na svoju stranu. Kada sam pokušao reći da među tom grupom mladih nema ništa loše, istog trenutka sam bio upozoren na sljedeće: „Tko nije sa mnom, protiv mene je!“ (Lk 11,23). Moje neželjeno raskrižje. Ja sam očito morao odabrati jednu stranu između „naših“ i „njihovih“ s tim da su ovi drugi automatski bili predstavljeni kao oni koji su protiv Boga. Dakako, taj se isti vjeroučitelj nikada nije potrudio naglasiti da prije toga u istom evanđelju stoji „tko nije protiv vas, za vas je!“ (Lk 9,50)
Patio sam često jer nisam htio odabrati stranu kada su od mene to tražili. Govorim to zato što će i tebe zasigurno tjerati da biraš između dvije strane za koje osjećaš da su obje tvoje. Nogom će nacrtati brazdu u tlu i natjerat te da se prestrojiš. Olakšat će ti odabir tako da će one druge uvijek ocrniti koliko mogu, a potapšat će te po ramenu onda kada odabereš „pravu“ stranu. Po starom Pavlovljevom zakonu uvjetovanog refleksa svakom sljedećom prilikom odabir će biti lakši. Dok se potpuno ne ustali, toliko da više ni ne osjećaš što činiš. Zapamti da je ljudima najlakše manipulirati ako ih natjeraš da donose dobre odluke u zlom sustavu! Tako će za sebe uvijek smatrati da su pravednici dok zapravo uređuju ciklame na zidovima pakla.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
Bio je jednom jedan čovjek koji je volio rušiti upravo te mentalne granice koje su čvršće i dugotrajnije od onih fizičkih. U prostoru „pravednika“ u kojem su mu servirali grešnicu da je osudi kako bi kamenovanje moglo otpočeti on je otvorio prozor koji gleda u beskraj. Kraj priče znaš. Ako postoji ijedno raskrižje koje moram birati onda su to te dvije konstrukcijske grede na kojima su njega ušutkali.
Pitao si me o Crkvi. Upravo u događaju kojega sam spomenuo počinje njena povijest. Zaboravi najprije na sve granice i odredbe koje su ti crtali i skicirali i kreni od jedne stare kršćanske formule – „vi ste Crkva, tijelo Kristovo.“ Vjerojatno si već ranije čuo i druge kako o tome govore. No ja želim otići jedan korak dalje, jer mi se čini da ljudi nikada ne razjasne na kakvo tijelo misle kada o tome pričaju. A razlika je zapravo fundamentalna.
S jedne strane imaš sliku snažnog tijela koje je spremno na borbu dok s druge strane imaš sliku umirućeg tijela koje pati. Sada te ja stavljam pred izbor – koju bi stranu odabrao? Gotovo svi naši vjerski osjećaji i sudovi ovise o ovom izboru, zato što se ranjeno tijelo ponaša potpuno drugačije od tijela u snazi.
Zdravo tijelo zapravo nije ni svjesnog svoje egzistencije. Ono ulazi u kontakte, ispunja dužnosti, ali ne dovodi u pitanje svoju datost. Tijelo koje pati, s druge strane, mora se uvijek iznova sabirati. Ono je bolno svjesno svih svojih dijelova. Bol, koji je obično lociran u jednom dijelu tijela, brzo se širi i uskoro čitavo tijelo pati. Slika takvog tijela vrlo je odbojna mnogim članovima Crkve. Oni se više vole poistovjetiti s Dobrim Samaritancem nego s ranjenim čovjekom na putu. Uvijek je puno lakše amputirati jedan organ nego stalno razmišljati o tom „zatrovanom“ području. Lakše je isključiti, ignorirati, ekskomunicirati, nego patiti zajedno. Ne treba ni govoriti koliko je tek teško preuzeti na sebe boli koji nisu „naše“, žalost i patnju svijeta koji nas okružuje.
Mislim da je danas najveći izazov Crkve upravo sklonost da isključuje i ignorira, da se diči svojom snagom, zdravljem i čistoćom. A ja mislim zapravo da bi ona stalno trebala umirati da bi je Bog uskrisio. Ono što se neprestano događa je upravo suprotno – Crkva se pokušava uzdići prečesto zaboravljajući one koji oko nje umiru, u stvarnom i simboličkom smislu.
Kada gledam unazad svoj život, najviše se kajem zbog krivih odabira koje sam morao činiti. Posebice zbog onih trenutaka kada nisam dopustio da tuđa bol postane legitimni razlog moje patnje, kada sam svoj život pregradio (kao platnom) između onoga što je moje i što nije, i ostao mirovati u bjelini.
I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod.
Puno te pozdravlja,
Tvoj stric!
Izvor: fratar.net
