Projekt preodgoja društva
Stankoviću nije bio cilj da se nametne kao obrazovan i tolerantan voditelj, intelektualci su u tom ”čoporu” Žarko Puhovski, Igor Mandić, Predrag Matvejević i slični. Stankovićeva je zadaća da postigne učinak koji postiže natpis ”OŠTAR PAS”
{jathumbnail off}Ovih dana donesena je presuda Vrhovnog suda kojom se krivim proglašava bivšeg upravitelja zatvora u Osijeku Tomislava Cvitanušića zbog izjave da zatvorska uprava, uz suglasnost suca, može smještati maloljetne zatvorenike s odraslim zatvorenicima. Pri tome, rekao je, treba paziti da ih se ne smješta u sobu s ”homoseksualcima, ovisnicima i recidivistima kaznenih djela”. To pojašnjenje nije se svidjelo lezbijskoj udruzi ”Kontra” te je ta udruga tužila Cvitanušića za diskriminaciju. Nije mu pomoglo ni to što je doslovce preuzeo formulacije s internetskih stranica Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske. Ministarstvo se elegantno ogradilo od sama sebe, to jest izvuklo se na neažuriranost svojih internetskih stranica. Cvitanušić je proglašen krivim te mu je naloženo da plati odštetu i sudske troškove.
Cijeli taj slučaj vrijeđa zdrav razum i potpiruje osjećaj pravne nesigurnosti. Naime, ako u spomenutoj izjave i ima nešto diskriminirajuće, a o tome bi se dalo i te kako raspravljati – onda je krivnja na spomenutom ministarstvu, a ne na službeniku koji se držao uputa s vrha. No, slučaj je paradigmatičan za proces pužuće totalitarizacije društva putem pravosuđa. I tu smo praksu, kao i mnoštvo drugih loših stvari, uvezli sa Zapada, naročito Amerike, gdje se putem presuda Vrhovnog suda postupno mijenja sustav društvenih vrijednosti i suptilno reinterpretira, ustvari derogira ustav. A o tome da se potpuno zaobilazi volja naroda, ne treba ni govoriti. Obrazac je uvijek isti: određene skupine, manjinske, ekološke ili neke druge, potaknute i financirane od strane javnosti nevidljivih centara moći, kreću u ofenzivu za neko pravo ili zaštitu nekoga ili nečega; javnost ispočetka reagira s čuđenjem jer joj se zahtjev čini iščašenim i neobičnim, no tema s vremenom biva nametnuta kao društveno važna; u završnoj fazi svi javnici koji ne žele da ih se drži nazadnima podržavaju zahtjeve aktivista, i oni svoje zahtjeve provode u djelo, bilo pridobivanjem političke elite za svoje ideje, bilo putem sudskih odluka koje postaju presedani i obvezujući za buduća postupanja u sličnim slučajevima.
Pri tome je uočljiva jedna suptilna psihološka igra s javnošću. Ideja koja se prvo plasira kao šašava, no nevina i bezopasna, s vremenom postaje sve rigidnija i sve radikalnije zastupana. U završnoj fazi njezini zastupatelji, regrutirani mahom iz svijeta medija, politike, kulture i estrade,nastupaju kao autentični ekstremisti, koji se ne libe lagati, prijetiti i na svaki drugi način zastrašivati protivnike. Taj ekstremizam nije posljedica nekakvog dubokog uvjerenja ili autentičnog fundamentalizma – kako bi, uostalom, relativisti i mogli biti fundamentalisti – nego je svjesno odabrano sredstvo ”omekšavanja” protivnika. Dobar je primjer tog ekstremizma, na primjer, ponašanje medija prema inicijativi ”U ime obitelji” i Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara. Ljude se bez ikakva povoda proglašavalo fašistima, paljeni su im štandovi, medijski ih se difamiralo i ocrnjivalo, često lažima i izmišljotinama.
Gledatelji nacionalne televizije su taj postupak ”omekšavanja” mogli pratiti uživo u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje. Stanković je gosta, Ninu Raspudića, žestoko napao da se izjasni kako njega ugrožavaju dva homoseksualca u susjedstvu. Koliko god se Raspudić trudio zapjenjenom Stankoviću razložno objasniti da istospolni brakovi ne ugrožavaju njega osobno nego instituciju braka kao takvu, ovaj nije posustajao te je na koncu ustvrdio da mu nije odgovoreno na pitanje. I nastavak emisije prošao je u sličnom tonu. Smirenom i objektivnom gledatelju moglo se učiniti da je Raspudić svojom razložnošću,mirnoćom i elokvencijom izišao kao pobjednik iz toga duela, međutim pitanje je koliko je to točno. Naime, Stankoviću nije bio cilj da se nametne kao obrazovan i tolerantan voditelj, intelektualci su u tom ”čoporu” Žarko Puhovski, Igor Mandić, Predrag Matvejević i slični., Stankovićeva je zadaća sasvim druge vrste. Učinak koji on treba ostaviti na nepoćudnog gosta u svojoj emisiji otprilike je isti onaj koji natpis ”OŠTAR PAS” na ogradi dvorišta treba ostaviti na one koji neovlašteno namjeravaju ući u dvorište. Gledamo li stvari u tom kontekstu, Stanković je obavio svoj zadatak: Raspudić je omekšao svoje stavove, referendumsko pitanje Stožera za obranu hrvatskog Vukovara više puta je nazvao ”nepametnim”, pozdrav ”Za dom” jednoznačno je povezao s ustaškim režimom, a čak je i pitanje braka relativizirao i sveo na pitanje dvotrećinskog saborskog ili većinskog društvenog konsenzusa. Kao da je zaboravio da ono što je ispravno, ostaje ispravno i kada mu većina okrene leđa.
I da me se ne bi krivo shvatilo, Raspudić je briljantan mladi intelektualac, jedan od rijetkih koji pokušavaju javno i argumentirano braniti neke vrijednosti koje su nam svima donedavno bile samorazumljive, za razliku od većine ostalih hrvatskih intelektualaca, koji su utonuli u slavnu ”hrvatsku šutnju” ili se pridružili ”vučjem čoporu”, da podsjetim na dobro pogođenu sintagmu admirala Domazeta. Upravo stoga je pokrenuta akcija njegova ”omekšavanja”.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
