Detuđmanizatori gube na dugi rok
Niti gotovo dva desetljeća poslije Domovinskog rata i 14 godina od Tuđmanove smrti, vlast ne želi i nema hrabrosti da velikosrpskog agresora nazove pravim imenom. Nikako da jasno i nedvosmisleno kaže da je Hrvatska žrtva, a Srbija agresor.
{jathumbnail off}Hrvatsko društvo je puno pojedinaca koji su spremni i za sitnu osobnu korist krivotvoriti i izdati povijesnu istinu Domovinskog rata, Tuđmana i tuđmanizma. Uz materijalnu dobit čine to i dijelom da sakriju svoju izdajničku ulogu u tom povijesnom hrvatskom vremenu, te dijelom i što ne prihvaćaju Hrvatsku kao samostalnu i nezavisnu zemlju, međunarodno priznatu članicu svih svjetskih i europskih asocijacija.
Koliko hrvatskih političara današnjice samo zbog jedne mandatne stolice u Hrvatskom saboru izdaju nacionalne hrvatske interese, s ciljem i namjerom da osiguraju sebi i svom potomstvu budućnost bez rada. Suvremeni hrvatski političari ostat će zapamćeni jedino po jeftinoj rasprodaji hrvatskoga nacionalnog bogatstva, dizanjem poreza i nameta u nebeske visine, po luksuznom životu i privilegijama kakve ne uživa ni jedna kategorija društva u cijelom svijetu. Čak ne znaju biti ni dobri trgovci, i prodaju u bescijenje neprocjenjivo bogatstvo i to stoga što ne osjećaju da je to bogatstvo i njihovo. Ti koljenovići čine to i zbog toga što nikome ne odgovaraju za tu rasprodaju, izdaju, raskošnost, te za nacionalno osiromašenje naroda u toj akcijskoj rasprodaji. Uz to, ako je samo i deseti dio istine od onoga što pišu neki portali o Linićevoj pljački hrvatskih poreznih obveznika, onda je Goli otok premalen da primi sve te genocidno kriminalne ubojice Hrvatske i hrvatskoga društva.
U Hrvatskoj kao ni u jednoj zemlji svijeta neka čudna vladavina politike, niti demokratsko europskih dimenzija, ali niti sto posto komunističko-diktatorska čaušesko-titovsko-staljiničkih obilježja. To je najviše politika jugoslavenskog tipa nesvrstanih, svega pomalo, a ništa dobro i opće nacionalno. I teško je očekivati od vladajućih da zastupaju i brane hrvatske nacionalne interese, Tuđmana i tuđmanizam, te rade za hrvatsko dobro, kada su to djeca i unuci ortodoksnih komunista i partizana, tvoraca hrvatskoga Križnog puta i egzekutora nad žrtvama toga puta.
U tome se i vidi velika ostavština jurežima, jugoslavensko-komunističke nedodirljivosti i nedogovornosti. Nezapamćena bahatost u komunikaciji s narodom, nekontrolirana raskošnost i trošenje novca hrvatskih poreznih obveznika. Niti gotovo dva desetljeća poslije Domovinskog rata i 14 godina od Tuđmanove smrti, vlast ne želi, nema hrabrosti da velikosrpskog agresora nazove pravim imenom. Nikako da jasno i nedvosmisleno kaže da je Hrvatska žrtva, a Srbija agresor. Stidljivo i bojažljivo samo kratko u predizbornim vremenima, tiho i skriveno se izgovori Srbija je bila agresor, iza te agresije ostala je jedna trećina spaljene i uništene Hrvatske, ostao je Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik. Sve poslije predizborne kampanje cijelo njihovo političarenje, zapravo je nastojanje izjednačavanja hrvatske žrtve s velikosrpskim zločincima i ubojicama.
U tom smjeru, danas najskuplje plaćeni hrvatski pojedinac, začetnik detuđmanizma i mesićizma, s neviđenim privilegijama, što ga čini najvećim hrvatskim tajkunom kojeg čuvaju tjelohranitelji i vozaju vozači, Stjepan Mesić je i otvorio sve državne tajne iz vremena Domovinskog rata, te u korist protivnika hrvatske samostalnosti i protiv Hrvatske i Tuđmana, svjedočio u Haagu. I zato je najskuplji hrvatski političar, u vrijeme kada je više od 350 tisuća nezaposlenih i kad umirovljenici dnevni ručak traže po kontejnerima. Otvaranjem državnih tajni najagresivnijim protivnicima hrvatske samostalnosti dato im je i pravo da, zajedno s agerosima, pišu najslavniji dio hrvatske povijesti.
Hrvatskim domoljubima i povjesničarima gotovo je zabranjen pristup arhivu Domovinskoga rata te stoga i školske knjige povijesti za hrvatsku djecu kao budućnost nacije, pišu ili srpski agresori ili suagresori, jugoslaveni, sinovi udbaša, partizana i komunista. A sve te knjige ministar školstva šalje na kontrolu srpskom četničkom vojvodi u Beograd. Krivotvori se i sotonizira sve što je vezano uz Domovinski rat, a najviše njegovi branitelji i njihov vrhovni zapovjednik doktor Franjo Tuđman. I zato, kao stalno do sada od njegova odlaska, i danas na 14. obljetnicu njegove smrti gotovo ništa pozitivno i zahvalno nisu rekli političari o tom najvećem sinu hrvatskog naroda. Sve je to sa ciljem daljnje detuđmanizacije Hrvatske i njezina vraćanja u neke juokvire i juvrijeme.
Devalvira se sve, a najviše tuđmanizam i Tuđmanove zasluge za hrvatsku samostalnost, neovisnost, te hrvatsko članstvo u Ujedinjenim narodima, u NATO savezu, u Europskoj uniji. Sve su to Tuđmanove, i njegovih branitelja, zasluge. Pred tolikim veličinama i vrijednostima hrvatski suvremeni političari su politički sitniš. U procesu agresivne detuđmanizacije ponavlja nam se vrijeme jugoslavenstva i njegova pisanja lažne hrvatske povijesti.
I ne samo da se ne smije pisati istina Domovinskog rata, i glasno govoriti o Tuđmanu i tuđmanizmu, već se ne smije, u slobodnoj i demokratskoj, europskoj Hrvatskoj govoriti i pisati i o zločinima i zločincima komunizma i partizana. Desetljeća skrivana istina partizansko-komunističkog zločina u i poslije Drugog svjetskog rata, i danas je čvrsto čuvana tajna u hrvatskom političkom društvu. Jednako kao i u komunizmu i danas se o tajni tih strašnih zločina šuti, a njegovi protagonisti brane ga kroz „antifašističku“ partiju koja je revolucionarno glasna kako bi sakrili svoje zločine i ušutkali istinu koja vapi za otkrivanjem.
Taj vapaj istine, koja je nešto glasnija pri sjećanju na prvoga hrvatskog Predsjednika, utemeljitelja europske i neovisne Hrvatske, stradanja hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu, i poslije od komunističko-partizanskog i jugoslavensko-velikosrpskog režima kao i hrvatsko stradanje u Domovinskom ratu, svatko čuje i svatko zna osim hrvatskih političara i detuđmanizatora tuđmanizma. A oni su ti koji su prvi trebali otkriti i obznaniti je. Nisu to učinili jer bi to bilo u suprotnosti agresivnog detuđmanizma i zbog toga što su to sinovi partizanskih i komunističkih drugova i drugarica, onih koji uveličavaju i pjevaju istom tom režimu i njegovom zločinačkom logu, titovki. A neki od njih su čak i sudionici počinjenog zločina.
Kroz sve te izdaje, rasprodaje, pjevanje titovki „Od Vardara do Triglava“, „Po šumama i gorama…“, te faraonski život političara koji na Brijunima ručavaju kraljevski ručak za 6 kuna, i niz drugih jugoslavensko-komunističkih poteza koje povlači aktualna, nametska hrvatska vlast, poglavito bahato oko obljetnica smrti prvoga hrvatskog predsjednika, vidi se sva državničko-nacionalna veličina doktora Franje Tuđmana. Vidljiva je i kroz mnoštvo domoljuba iz svih krajeva Hrvatske, iseljene Hrvatske i Bosne i Hercegovine, okupljenih na dan njegove smrti na Mirogoju. Svake godine ih je sve više, jer što ga njegovi protivnici i protivnici njegova velikog djela, slobodne i neovisne Hrvatske više kritiziraju ne priznajući njegove povijesne zasluge, on je sve više i dublje u srcima hrvatskog naroda. Vidjelo se to i ove godine na 14-toj obljetnici njegove smrti. To je sunčano zemaljska udaljenost tuđmanizma i detuđmanista. Ali i znak pobjede tuđmanizma.
Vinko Đotlo/hrvatski-fokus.hr/hrdragovoljac.com
