Ivica Šola: Papa Franjo ni kriv ni dužan osoba godine. Nezasluženo!
Ne želeći suprotstavljati Benedikta XVI. i Franju, časopis “Time” bi, smatram, bio napravio bolji “posao” da ih je obojicu proglasio osobama godine. Ratzingera, koji se odrekao moći i otvorio vrata Franji da istu moć dalje kršćanski relativizira…
{jathumbnail off}Na naslovnici časopisa “Time” kao osobe godine pojavljivali su se mnogi ljudi, od Hitlera do Homeinija. To govori koliko je nezahvalno, bez potrebne vremenske distance, donositi sud o ljudima bez dostatnog odmaka koji omogućuje temeljitije vrednovanje. Često puta, od Nobelove nagrade pa do drugih prestižnih nagrada i imenovanja, motivi su dnevnopolitički, nošeni isprepletenim interesima koji nemaju veze s meritumom.
Da se razumijemo, ne smatram da je to što je prestižni časopis izabrao papu Franju za osobu godine pogrešno, ali mislim da je nezasluženo, da je stjecaj različitih okolnosti koje su ga izbacile, jer jednostavno trenutačno u svijetu nema lidera koji bi imao bilo kakvu značajniju nosivost. Izbor pape Franje za osobu godine nezaslužen je na sličan način kao i Nobelova nagrada Baracku Obami, koju je dobio “preventivno”, a da još ništa konkretno nije napravio, osim što je “popravio imidž Sjedinjenih Američkih Država u svijetu” ili što je “prvi crnac u Bijeloj Kući”.
Prije pape Franje istu naslovnicu kao osobe godine krasile su još dvojica papa, Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Papa Ivan XXIII. pokrenuo je jednu od najvećih obnova u povijesti Crkve uopće, 2. vatikanski sabor, odigrao ključne mirovne uloge i posredovanja u vrijeme hladnog rata bremenitog nuklearnom prijetnjom, e da bi na naslovnicu došao ne samo potkraj pontifikata već i potkraj života, kada se moglo jasno vidjeti i vrednovati njegov lik i djelo. Ivan Pavao II. na istu naslovnicu došao je 1994. godine, nakon šesnaest godina pontifikata, kada je odigrao jednu od važnijih uloga u povijesnim procesima koji su doveli do pada Berlinskog zida, intenzivirao međureligijski dijalog u Asizu, kao nitko do tada, što je trebalo pridonijeti svjetskom miru, postavši papa putnik koji ljudima ide “na noge”.
Za razliku od njih, a slično kao Obama u politici pri dodjeli Nobela, papa Franjo je tek devet mjeseci na Petrovoj stolici, učinio je mnoge spektakularne i hvalevrijedne geste, unio drugačiji stil koji mediji obožavaju, pa je s pravom i komunikator godine, no od njegovih konkretnih, reformskih poteza ne vidimo još ništa, pogotovo ne onih na unutarcrkvenom planu, a i imenovanja nekih ključnih ljudi ne upućuju ni na što “spektakularno”. Dapače. Zato, kao i u slučaju Obame i Nobela, ovo imenovanje pape Franje osobom godine također možemo shvatiti kao “preventivnu nagradu”, u nadi da mu se neće dogoditi ono što se dogodilo Obami koji, prema mnogima, i nije baš opravdao titulu “kralja mira” jer bitnoga odmaka od dotadašnje američke vanjske politike i nema. Baš je Obama nedavno citirao papu Franju u kontekstu borbe protiv društvenih nejednakosti pa je jedan u nizu na globalnoj ljevici, kao i u Hrvatskoj, kojima je papa Franjo postao glavni malj kojim tuku po svojim političkim neistomišljenicima, i to tako da od njega i njegovih riječi uzimaju samo ono što im odgovara premda Franjo odražava polog Crkve.
Osim kada štogod tresne u intervjuu bez autorizacije kao onomad Scalfariju o savjesti za La Repubblicu. Ono što nije dobro za papu Franju, za razliku od Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., iza kojih su bile duge godine pontifikata i rezultati, Franjo je u nedostatku konkretnih djela prosuđivan kriterijima koji su prikladniji za šoubiz svijet i PR magluštinu pa su mu u konkurenciji bili, među inim, jedna dama, starleta, i jedna ”špijunčina”, Snowden, pa se i papu prosuđivalo prema pop-star kriterijima – eto, kao i Obama Americi, popravio je “imidž Katoličke crkve u svijetu”. Ne želeći suprotstavljati Benedikta XVI. i Franju jer je papinstvo prije svega služba, a ne “personality”, časopis “Time” bi, smatram, bio napravio bolji “posao”, bliže zbilji, a ne društvu spektakla, da ih je obojicu proglasio osobama godine. Ratzingera, koji se odrekao moći i otvorio vrata Franji da istu moć dalje kršćanski relativizira, moć kao put služenja rubnome, ne samo spektakularnim medijskim gestama poput hollywoodskih zvijezda kada se rastrče po Africi, već konkretnim reformama kojima je Ratzinger, od tzv. Vatikanske banke preko Sinode do seksualnih skandala, dokumentima i pravilima već udario temelj, a Franjo “posao” samo treba privesti kraju. Jer, kao i Obama, Franjo svoju “nagradu”, uza svu simpatičnost i osvježenje kojim zrači, tek treba zaslužiti.
AUTOR:
Ivica Šola/Večernji list
