N. Piskač: Smije li ozbiljan vjernik napustiti prvu crtu?
Biskup Vlado Košić – Kršćani se ne smiju istisnuti iz javnoga prostora, jer imaju što reći, imaju sustav vrijednosti koji funkcionira i za kojega se vrijedi boriti
{jathumbnail off}Vlado Košić, Biskup na prvoj crti, Sisačka biskupija i Tonimir, Sisak – Petrinja – Varaždinske Toplice, 2013., str. 354
Više se ne sjećam godine u kojoj nam Božić nije bio zatrovan. Ove godine od kloake „ustavnih promjena”, „lex Perkovića”, partijskog pravopisanja i sličnih tema u božićno vrijeme spasio me prijatelj Damir Borovčak darovavši mi knjigu Biskup na prvoj crti autora Vlade Košića (r. 1959. u Varaždinu). Primih se čitanja da se odmaknem od dnevnopolitičkih porcija odnarođene vlasti, njezinih prišipetlja i čudnovate oporbe.
Srećom je i Sabor, ne usvojivši najavljene šlampave ustavne promjene, otišao proslaviti „blagdane”, pa se neka blagotvorna tišina uvukla među zidove. Remeti je samo pucketanje vatre u kaminu. Knjiga je u me, iako angažirana od prve do zadnje stranice, unijela mir. A govori o hrvatskoj bolnoj stvarnosti. Čudim se i sam kako je to moguće.
Autor Vlado Košić imenovan je godine 1998. pomoćnim biskupom zagrebačkim. Godine 2009. po obnovi uspostave Sisačke biskupije imenovan je sisačkim biskupom. Područje znanstvenoga rada – dogmatska teologija, mariologija i pneumatologija, te povijest hrvatske teologije, ekumenizam i dijalog. Ovo mu je osma knjiga. S njemačkog je preveo dogmatsko djelo Bog trojstvene ljubavi Franza Courtha, izišlo kao šesti svezak niza Amateca u Kršćanskoj sadašnjosti 1999.
Strukturu knjige Biskup na prvoj crti čine: Homilije, Govori, Pisma i reagiranja, Napisali su o knjizi i Bilješka o autoru.
Ne smijemo šutjeti
Iz autorova Predgovora izdvajam: „Bolno je što je naša današnja Hrvatska duboko podijeljena, jer ona vapi za jedinstvom koje ju jedino može održati. Podjele u Hrvatskoj i uopće u hrvatskom nacionalnom korpusu nisu, za mene, podjele na lijeve i desne, crvene i crne, nego te kobne podjele su: s jedne strane, na one koji traže i čine dobro i s druge strane, na one koji su željni laži. To je sadržaj i nakana i ove knjige: pokazati dobro i povezati sve da ga prihvate, osvijetliti istinu i pozvati sve da odbace tamu laži.
Angažirano kršćanstvo, a onda i svećenička odnosno biskupska služba propovjednika upravo je u tome: da se vječne poruke evanđelja oprimjere u našu konkretnu zbilju i da budu kompas i putokaz da se pronađe dobar put i stigne na jedini pravi cilj” (str. 10).
Nekad župnik na prvoj crti obrane od velikosrpske agresije danas je biskup na prvoj crti unutarnje agresije i kulturalne revolucije. Potvrdu ove tvrdnje daje nam uvid u sadržaj. Već u prvom dijelu u kojemu su sabrane homilije biskupa Košića, jasno je da on nije osoba udaljena od naroda i njegovih objektivnih problema, već da osjeća bilo svojega naroda, ali i poslanja Crkve. Poglavlje je, stoga, mirne duše moglo nositi naslov Ne smijemo šutjeti.
Na načelima istine i pravde
O čemu ne smijemo šutjeti? O istini o Bleiburgu, jer „Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu, ali istina – premda tiha i prividno često poražena – na kraju je uvijek pobjeđivala”; o Mariji, jer „Veličina Marije je u njezinoj malenosti”, o suvremenim farizejima, jer „Isusova riječ farizejima da oni Kraljevstvo nebesko zaključavaju pred ljudima, pa niti sami u nj ulaze, niti daju ući onima koji bi htjeli…”; o žrtvama velikosrpske agresije, jer „Mi vjerujemo da je Bog doista bio na našoj strani, jer mi smo stradali, mi smo u svojoj Domovini bili napadnuti, naši su mladići, djevojke, starci i starice, djeca i nemoćni ubijani, protjerani, naše su bile kuće i crkve spaljene i srušene”; o braniteljima Gvozdanskog iz 1577., 1941. i 1991., jer: „Danas naša borba u prvom redu treba biti borba za istinu…
Drugo naše oružje, kojim nam se valja danas boriti i tako čuvati i unaprjeđivati slobodu, jest: pravda”; o Domovini pod pritiscima nepravde, jer „Kad se sruče na nas i na našu Domovinu teške nepravde, kad se laž proglasi istinom, a zlo dobrim, kad nam se čini da smo sami i da nitko nije uz nas, tada smo izručeni u Božje ruke i tada možemo osjetiti da nas on ljubi, da nas neće ostaviti, da će nas čuvati i očuvati”; o prvostupanjskoj haaškoj nepravednoj presudi, jer „I kada je osuda i kada treba prignuti šiju i ponijeti križ, mi znamo da s križem idemo putem uskrsnuća…”; o tome da nije dovoljno samo uzeti svoj križ već i ići za njim, jer „Želio sam…. dozvati nam svima u pamet da je sve vrijedno i veliko potrebno neprestano braniti, da nećemo biti sretan narod niti nam može biti sretna Domovina ako napustimo istinu, ako se povinemo moćnicima ovoga svijeta koji žele neke svoje ‘istine'”.
Ovo su samo neke nesustavno izvučene misli iz ukoričenih homilija koje je autor izgovorio na misama diljem svoje Sisačke biskupije, ali i na širem području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Drugovi, postoji zakonita obrana!
Biskup Košić ne izbjegava se suočiti ni s onim temama od kojih se u intelektualnim krugovima danas očekuje doza „političke korektnosti”. Autoru je, međutim, takva vrsta „korektnosti” strana. Tako na misi zadušnici za generala Đuru Brodarca nedvosmisleno kaže: „Kao da se vlastita država obračunava s onima koji su ju svojom krvlju stvorili, ponižava upravo svoje najistaknutije predstavnike, heroje Domovinskog rata u kojem je država nastala. Ako je to način kako se treba ‘dokazati’ bijelomu svijetu, tada je to doista tužno – i usuđujem se javno reći: Hrvatska neće ući u EU kao ‘ponosna 28. članica’, nego kao ‘ponižena članica’, a to je tužno… Mi smo se branili, a začetnici tog nesretnog rata počinili su zločin protiv mira – agresiju na Republiku Hrvatsku.
I ne može biti jednako braniti svoje ili napadati i otimati tuđe! Postoji zakonita obrana. Po katoličkoj moralnoj teologiji, to je pravedan rat: čovjek, pa i narod, ima se pravo braniti kad je napadnut – i nije ubojstvo kad se onemogući napadača i nasilnika, pa ako mu se i oduzme život u samoobrani. To su važne distinkcije, kojima se međutim međunarodna zajednica izgleda ne želi zamarati. Ali ako se drugi ne žele baviti tim ‘detaljima’, dužni smo se istinom pozabaviti – mi. I nitko drugi neće nam darovati pravo na govor istine, ako se sami ne izborimo za to. Naime, svima drugima su preči njihovi vlastiti interesi, a samo nama – naši”.
Odnarođenima su pak preči tuđi interesi od interesa vlastita naroda. Otud i brojni nametnuti nam problemi u kojima se danas gušimo.
Riznica aktualnih tema pod tepihom
U homilijama je naglašen i spomen na Dan žrtava totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, Međunarodni dan nestalih i zatočenih, Dan branitelja Grada Siska, obljetnica stradanja Zrina, Dan neovisnosti Republike Hrvatske, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, zadušnica za Brunu Bušića, Stepinčevo, misa za Antuna i Stjepana Radića, obljetnica smrti dr. Franje Tuđmana, zadušnica za žrtve Jazovke, za ubijene i nestale iz Borovo Commerca…
Može se reći da biskup Košić s propovjedaonice ne izbjegava vruće teme i dileme koje se s vremena na vrijeme u javnosti umjetno podgrijavaju, krivotvore, prešućuju, manipuliraju, zaobilaze ili ideološki interpretiraju. Autor u te teme naše uglavnom zamračene stvarnosti unosi neophodno svjetlo kako bismo ih mogli objektivno sagledati oslobođeni dnevnopolitičke proizvodnje pristanka odnarođenih političkih elita.
Knjiga nam zapravo govori da se kršćani ne smiju istisnuti iz javnoga prostora, jer imaju što reći, imaju sustav vrijednosti koji funkcionira i za kojega se vrijedi boriti.
Nove haljine bez sadržaja
Na jednome mjestu, govoreći o položaju Zrinjana, biskup s prve crte obrane daje, po mom mišljenju, dijagnozu današnjega stanja hrvatske države s kojim autor itekako suosjeća: „Na žalost mi živimo u recidivu komunizma. U ovih 70 godina nakon zločina nad Zrinom posljednjih 23 godine živimo u državi Hrvatskoj, no kako to da se ni u ovih posljednjih godina nije ništa promijenilo, odnosno da se je jednako sa strahom, jednako bez prava poniženih, protjeranih i obespravljenih Zrinjana i danas živi, kao i u onih prvih 47 godina? Jesu li to samo nove haljine, a bez novog sadržaja? Je li ova država doista Hrvatska ili je i dalje – kao i ona bivša – protuhrvatska?
To su prevažna pitanja, jer se radi o pravednosti za kojom vape toliki u ovoj našoj Domovini! Kako to da naša zemlja zakone EU, premda ih je potpisala, ne poštuje, dok istodobno silom nameće provođenje internih zakona – protiv kojih već tjednima protestira čitava braniteljska populacija i svi domoljubni ‘građani i građanke ove zemlje’? Kako to da se u ovoj državi još uvijek prava svih drugih više poštuju negoli prava hrvatskoga naroda? Zar Hrvati ni u svojoj zemlji nisu zaštićeni? Jesu li zato pali toliki domoljubi, jesu li zato poginuli toliki branitelji” (str. 226)?
Ovakvih anamneza i dijagnoza pažljivi čitatelj pronaći će na više mjesta.
Posadašnjenje evanđeoske poruke
Drugi dio knjige čine jednako aktualni govori biskupa s prve crte izrečeni u različitim prigodama: Na predstavljanju knjige Sunčica – svjedočanstvo zlostavljanih žena u Domovinskom ratu, Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora i Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački ‘antifašizam’ protiv hrvatskog pučanstva autora Damira Borovčaka, Čovjek i njegova sjena autora Ante Kovačevića, Rasizam domaćih slugu autora Josipa Pečarića, Memoari autora Zdravka Tomca, te na prigodnim skupovima kao što su bili Duhovni temelji za budućnost Hrvatske, Dižemo glas do neba – oslobodite hrvatske generale, Srce i riječ za Vukovar, Vjernički pogled na Domovinski rat ili na tematskoj sjednici saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalnih manjina o kršenju ljudskih prava roditelja uvođenjem Zdravstvenoga odgoja u nastavni program osnovnih i srednjih škola.
U trećem dijelu sabrana su pisma i reagiranja na sljedeće teme: Za pravednu presudu hrvatskim generalima na sudu u Haagu, Inicijativa za slobodnu nedjelju, biskupovi intervjui, reagiranja posredstvom facebook stranica na članke Branimira Pofuka, potpora Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara…
Posadašnjenje (podanašnjenje) evanđeoske poruke u hrvatsku zbilju – osnovna je karakteristika ove poučne knjige koja nam u svojoj cjelini daje uvid u hrvatsku „prvu crtu”. Posadašnjenje (aggiornamento) je jedna od velikih tema Drugoga vatikanskoga koncila, danas pomalo zaboravljena, ali ona uvijek provrije ma koliko bila pastoralno zapuštena. Poslije pročitane knjige nameće se pitanje – smije li ozbiljan vjernik, katolik, napustiti prvu crtu obrane trajnih vrjednota i zauzeti poziciju vjere kao „privatne stvari”, onako kako bi to htjele odnarođene elite?
Nenad Piskač hkv.hr
