Partijski pomoćnici angažirani za predbožićno ozračje, dva aktualna primjera
„Svaka sila za vremena. To bar mi dobro znamo!”
R. Katičić, Hrvatski jezik (str. 242.)
{jathumbnail off}Uvođenje reda proizvodnjom kaosa jest nered
Tjedan na izmaku na svoj način obilježila su dva događaja. Jalove inicijative „nezavisnoga” zastupnika Ivana Grubišića i početak prodaje jedinstvenoga u svijetu Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. O tzv. ustavnim promjenama s ciljem gušenja neposredne demokracije, jačanja odnarođenih političkih elita, zaštiti jugoudbaških zločinaca i njihovih naredbodavaca i teritorijalnoj dekonstrukciji države, drugom nezgodom. Sada samo primjećujem kako Milanoviću i Josipoviću štangu u Saboru drže i laburisti i hdssbeovci. Ljevica se napokon kompletirala na ustavnim promjenama, a idejom o „rekonstrukciji vlade” pridružio im se i Karamarko.
Grubišićeva kuhinja zaudara na Partiju
Treba podsjetiti zaboravljive kako je Partija u svakom razdoblju „socijalističke izgradnje” imala svojega „popa”. Ima ga i danas. Muti vodu sa saborskih visina. Zastupnik Ivan Grubišić odlučio je pokrenuti „narodni referendum”, umislivši si da je on narod. Kako je Katolička crkva poduprla referendum o braku, a čini se da nema ništa protiv i novoga referenduma kojega zagovara Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara, red je da Partija uzvrati udarac. Jedan krak toga udarca, uz Josipovićevu inicijativu kojom nastoji zaobići rezultat referenduma o braku, jest i uvođenje „crvenoga popa” na prvu crtu odnarođene fronte.
Jedan dio naroda, politički dvojbene pismenosti, popušiti će Grubišićeve fore i reći – stvarno nas ova Crkva previše košta. Već idući tjedan osvanut će „kolumne” u partijskim glasilima koje će upućivati Milanovića da ode u Vatikan i prenese Papi želje i pozdrave zastupnika Grubišića. Već viđeno, no, Milanović u prethodnoj istovrsnoj akciji nije Papi prigodom posjeta Vatikanu rekao ni jednu jedinu riječ o tome da bi Partija mijenjala međusobne ugovore. A i tko bi mu pripremio prijedloge ugovora, Peđa Grbin i „Pipl mast trast as”?
Uveseljavanja radi i odmicanja pozornosti s gorućih problema zastupnik Grubišić uveo bi vjernicima crkveni porez, razvrgnuo sadašnje međudržavne ugovore s Vatikanom, usput bi ukinuo i vjeronauk kao izborni školski predmet. Neodoljivo me podsjeća na hadezeovoga „popa” Duku –laprdao je svašta, a postigao ništa. Njegovo političko djelovanje ostat će upamćeno po transparentu „Sveto ime Dinamo”, te po tome da je uspješno izbjegao lustraciju.
Partija i narod ne mogu skupa dulje od pola mandata
Ono po čemu bi eventualno Grubišić mogao ostati upamćen u političkoj povijesti jest neprestano zauzimanje za reviziju međudržavnih ugovora Hrvatske i Vatikana. Žuljaju ga ti ugovori. Oni su dokaz partijskoga poraza. Oni su dokaz da Partija nije uspjela u dugom maršu od 1945. do 1990. Oni su dokaz da hrvatski narod zna što hoće kad utemelji svoju državu mimo volje Partije. Zato po njima treba neprestano čačkati, jer i u odnosima prema Vatikanu treba uspostaviti odnose što sličnije onima od prije 1990.
Partija je, znamo, bila protiv vjeronauka ne samo u školi, negoli općenito i totalitarno. Partija jednoumno smatra da je Crkvi mjesto u sakristiji, jer da je vjera privatna stvar. Partija je nekoliko puta pokušavala odvojiti Crkvu u Hrvata od Svetoga Stolca. Grubišićeve inicijative na tragu su kontinuiteta partijske politike, premda ih on danas opravdava promjenom okolnosti i gospodarskom krizom.
Politika prema Crkvi provodila se nekoliko desetljeća i revolucionarnim metodama, o čemu bi mogao svjedočiti don Miroslav Bulešić da je preživio partijsko klanje. S jedne strane u kleru imamo sjajne i prekobrojne primjere mučeništva od strane totalitarnoga komunističkoga režima, uzdignutih i na čast oltara, a s druge pak strane malobrojne mračne primjere partijskih aparatčika, tko zna iz kojih razloga pristalih na provođenje partijske politike, uzdignutih i na čast „uvaženih zastupnika”.
To što su Grubišićeve inicijative odmah osvanule u udarnim terminima i na naslovnim stranicama znači da Partija i dalje dobro radi posao koliko god taj posao danas bio prepoznat kao protunarodan. Partijski posao, ruku na srce, nikad nije bio narodnosni. Partija i narod ne mogu skupa dulje od pola mandata. Osim u totalitarnim, jugoudbaškim, jugojenea i četničkim kontekstima, koji u pravilu završe genocidno, etničkim čišćenjem, Ovčarama i logorima, napokon i amnestijom kao budućim temeljem protuhrvatskoga rada.
Vrijeme je za mirovinu
Svaka inicijativa koja iz redova partiziranoga klera, koliko se mogu sad prisjetiti, nije bila bogznašto. Naravno da se može razgovarati i o vjeronauku i o crkvenom porezu i o četiri ugovora sa snagom konkordata, ali Grubišiću nije do razgovora. Inače bi u Hrvatskom saboru zajedno sa svojim kompićem iz Kluba, D. Kajinom, pokrenuo procedurom propisanu raspravu. Nije mu do raspravljanja, već do dizanja nepotrebne prašine i usputne samopromocije.
Naravno, smeta ga samo Katolička crkva i ugovori s Vatikanom. Navodno je preskupo. A koliko nas koštaju strane agenture raspršene po tzv. civilnom društvu? Koliko nas je koštala njihova rabota samo u slučaju haaške farse? Tko to plaća od trenutka kad ih je Soros prestao financirati instaliravši ih na proračunsku sisu? Grubišiću ta pitanja nisu u programu rada.
On bi po svećeničkom pozivu i s mjesta saborskoga zastupnika trebao služiti narodu na načelima istine i pravde, međunarodnoga prava i nacionalnih interesa. Služeći Partiji, odnarodio se. Vrijeme mu je za mirovinu, ako smije u mirovinu. Rad na kaosu nije rad za opće dobro. U ovom slučaju, opće je dobro – mirovina, makar i skupa saborska.
Besplatan pravopis u ime naroda za 89,90 kn
Pod egidom Partijska jezična politika nije hrvatska jezična politika portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća objavio je 3. prosinca 2013. osvrt na izlazak tiskanoga izdanja Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Na svojevrsni trgovački odgovor nije trebalo dugo čekati. Pojavio se već 6. prosinca pod naslovom Naš je pravopis uveo red i već se njime služi 200.000 ljudi.
Razgovor je objavljen u Večernjem listu čija nakladnička kuća, koristeći intervju, reklamira prodaju HP-a IHJJ-a kroz svoju prodajnu mrežu po primjerenoj, „besplatnoj”, cijeni od 89,90 kn. Stoga se i taj intervju treba gledati i kao odgovor na kritike i kao zgodan trgovački potez. Ali, on je i više od toga, stoga i samo zbog toga što je tekst izišao bez redakcijske obrade, zavrjeđuje kratak osvrt.
Odmah treba reći da se ne ćemo baviti razlikom u cijeni (RUC-om) između uloženih 200.000 kuna MZOS i prodajne cijene pravopisa (kako bismo izračunali dobit), jer u trenutku pisanja nije mi poznat podatak o nakladi. Ali, da se razmemo: Hrvatski pravopis IHJJ-a nije uveo red i njime se ne služi 200.000 ljudi, kamoli medijske kuće. No, krenimo redom, mirno i staloženo, što dalje od ho-ruk logike…
Samo je jedan pravopis ukinut
Uvjeravaju nas da su „barem četiri pravopisa imala različite oblike preporuka i odobrenja”. Kako uredništvo dnevnoga lista u stranom vlasništvu nije odradilo novinski posao cizeliranja teksta i provjere izrečenih tvrdnja, treba reći da je do pojave institutskoga pravopisa službenu preporuku za uporabu u osnovnim i srednjim školama imao samo Babić-Finka-Mogušev pravopis. On je partijskom odlukom ukinut kao i Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika.
Ne stoji tvrdnja: „No, upravo preporukom Ministarstva za uporabu Hrvatskoga pravopisa iHJJ-a dokinuta je višegodišnja kaotična situacija u hrvatskome pravopisanju, barem na školskoj i obrazovnoj razini”.
Višegodišnja „kaotična situacija”, ako je ima, nije dokinuta! Ona se nastavlja s nametanjem institutskoga pravopisa, o čemu vrlo jasno govori sljedeći citat: „Razred za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) objavio je danas Izjavu u kojoj napominje da izrada ‘novog’ pravopisa u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) ‘unosi novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja u zemlji'”.
Institutski pravopis izvor je novih podjela i trenutno ga na površini drži samo preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za uporabu u osnovnim i srednjim školama.
Sitne razlike kao razlog kaotičnog stanja?
U prethodnim javnim istupima, pravdajući razloge sastavljanja novoga pravopisa, pravopisac je govorio o sitnim razlikama u prethodnim pravopisima: „Naime, postoje dvije glavne pravopisne prakse koje na izvjestan način dijele korisnike hrvatskoga jezika. Takva se, da apsurd bude veći, dihotomija bazira na, zamislite, samo 3-4 pravopisna rješenja: pisanje niječnice sastavljeno i rastavljeno u primjeru neću/ne ću, pisanje j u slučaju tzv. pokrivenoga jata u nekim slučajevima, primjerice pogreška/pogrješka i pisanje tc/c ili dc/c u primjerima poput zadaci/zadatci, reci/redci. Eto to je gotovo sve ono zbog čega se većina govornika hrvatskoga jezika dijeli. Pa zar to nije smiješno?”
Sitne razlike, nije smiješno nego istinito, ne mogu proizvesti „kaotično stanje”. Ili su razlike bile krupne pa su time izazvale kaotično stanje, ili su bile sitne pa nije bilo kaotičnog stanja. Ako su razlike bile krupne, onda je moguće postojao opravdani razlog za inicijativu sastavljanja novoga pravopisa. Ako su razlike bile sitne (kao što je to tvrdio pravopisac), onda nije bilo opravdanoga razloga za sastavljanje novoga pravopisa.
Eventualne sitne ili krupne razlike u normi hrvatskoga standardnoga jezika rješavalo je Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Ukinuto je baš zato kako bi se uvelo „kaotično stanje”, te kako se HP IHJJ-a ne bi sastavljao na zaključcima Vijeća.
Praksa bez uvida u praktičnu primjenu
I pitanje „prakse” je problematično: „Nasreću, riječ je o praksi koja je nastojanjem i radom Instituta dokinuta, čime se posebno ponosimo”. Kako se dokida „praksa”? Zabranom pisanja? Okružnicom? Ili partijskim cirkularnim pismom? Je li, primjerice, Matica hrvatska počela rabiti institutski pravopis i odrekla se svojega? U tvrdnji stoji samo ovo: „… čime se posebno ponosimo”, no, posebno se ponositi nije pitanje merituma, pa ga ostavimo postrani, kako čitatelj ne bi pomislio da se bavimo „paradom ponosa”.
Pretenciozna je tvrdnja da je „naš pravopis zaživio pet mjeseci nakon objave!”. Prije bi se moglo reći da u „praksi” pet mjeseci nakon objave Institutskoga pravopisa i dalje žive svi prethodni pravopisi, uključujući i Partiji mrski Babić-Finka-Mogušev.
Broj posjetitelja internetskog izdanja Hrvatskog pravopisa pojavljuje se kao argument za tvrdnju o broju korisnika pravopisa. Partijski je brojčanik izbrojio više od 200.000 ljudi (ili „klikova”?). Upravo je za tiskano izdanje izdvojeno 200.000 kuna. Kuna po glavi, kaže igra velikih brojeva. Broj posjetitelja virtualnog prostora, međutim, nije znanstveni dokaz o broju ljudi koji su prihvatili institutski pravopis. Da u tom pogledu postoji neki znanstveni pokazatelj Partija bi ga sigurno objavila i time koliko-toliko amortizirala činjenicu da je raspravu o tome pravopisu struka u širokom luku zaobišla.
Navođenje brojke od 200.000 navodnih korisnika trebala bi svojom veličinom poslužiti opravdanju da smo dobili pravopis kakav „ljudi žele”(S. Goldstein). A jesmo li, zna svaki čitatelj za sebe. Nametanje nije prihvaćanje, koliko god puta kliknuo, primjera radi, na internetsku stranicu Srpske pravoslavne crkve ne znači da sam time postao Srbin, pravoslavac, član SPC ili prihvatio program velikosrpske politike SPC.
Podaci ostali podaci i zadaci – zadaci
Izgleda da je izvršeno i dubinsko istraživanje pravopisanja medijskih kuća, pa i svih govornika hrvatskoga jezika. Jer: „Našim se pravopisnim rješenjima… služe gotovo sve medijske kuće u Hrvatskoj, a isto tako činjenica je da sve više govornika hrvatskoga jezika obraća više pozornosti na jezičnu ispravnost tekstova i da su svjesni važnosti pravilne uporabe hrvatskoga jezika, a to je dugoročno najveći i najvažniji učinak objavljivanja”.
Tko je izvršio istraživanje u medijskim kućama? Tko je utvrdio navodnu činjenicu o „sve više govornika…”? Institut? Partija? Goldstein? Internet?
Uzmimo za primjer Večernji i Jutarnji list, koji su stalno propagirali novi pravopis (za razliku od neovisnih medija), čak i po 20 kn prodavali nezavršenu radnu inačicu pravopisa bez pravopisnoga rječnika. Oni, dakle, pišu onako kako su pisali i prije klepanja institutskoga pravopisa. U njihovim člancima podaci su i dalje podaci, zadaci – zadaci. Evo primjera: „Alarmantni podaci …”, „Naše đake namučili su logički zadaci”, “Šokantni podaci…”. Takva se praksa održala i u drugim medijima. Očito je da medijske kuće, prodavale institutski pravopis ili ne, Hrvatski pravopis IHJJ-a ne koriste jer u njemu postoje samo „podatci” i „zadatci”.
Raste potreba za vrlo ozbiljnim razgovorom
I na kraju, podsjećam, da se u istim tim medijima moglo ove godine pročitati o inicijativi ravnatelja IHJJ o pisanju zakona o hrvatskom jeziku. Inicijativa nije njegova, kao što nije bila njegova ni inicijativa o sastavljanju novoga pravopisa.
„Željko Jozić je otkrio novi pothvat na kojem se radi. Institut će uskoro izaći s prijedlogom zakona o hrvatskom jeziku kako bismo svoj jezik dodatno zaštitili – najavio je Jozić” (http://www.vecernji.hr/hrvatska/pravopis-je-tu-a-sad-prijedlog-zakona-o-hrvatskom-jeziku-575784). Inicijative (pothvati) zakona o jeziku postojale su i ranije.
Sada se u Večernjakovu marketinškom tekstu ovako zbori: „O zakonskom uređenju javne uporabe hrvatskoga jezika treba razgovarati vrlo ozbiljno”. Kad je „inicijativa” izmakla navodnom inicijatoru činjenicom da je prijedlog Zakona o jeziku u Vijencu, zaobišavši ravnatelja i kompletnu ustanovu, objavila Matica hrvatska, o zakonu se „treba razgovarati vrlo ozbiljno”. Znači li to da je nepostojeća ravnateljeva inicijativa o zakonu o jeziku bila vrlo neozbiljna, ili samo to da ga je ozbiljno pretekla i Matica hrvatska, teško je bilo što ozbiljno zaključiti. Jasno je, međutim, da se i o pravopisnom uređenju javne uporabe hrvatskoga jezika također trebalo „razgovarati vrlo ozbiljno”.
Dok je Partija na vlasti trajat će i ovaj nesretni pravopis, kojim se „uvodi red” tako da se proizvodi kaos. Kaotični red jest nered – kako u slučaju pravopisa tako i u slučaju vjeronauka, crkvenoga poreza i međudržavnih ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana. O danas usvojenim ustavnim promjenama da i ne govorimo.
Nenad Piskač/hkv.hr
