Tko može tužiti biskupa u Hrvata?
Crkvu trebamo kao pouzdan lakmus za prikrivene udbaše i komunjare. Protivnici hrvatske nacionalne ideje provode uspješnu mimikriju sve do trenutka kada ugledaju katoličkog svećenika. Tada jednostavno izgube razum.
{jathumbnail off}Ivan Grujić tvrdi za sebe da je hrvatski dragovoljac od 1991. a onda najavi sudski postupak protiv hrvatskog najvišeg svećenika, biskupa Mile Bogovića, koji iznimno poštuje hrvatske branitelje!
Možemo reći da je Ivan Grujić više ustaša nego hrvatski dragovoljac, jer je u OSRH ušao kroz automatizam ove lažne tranzicije – udbaški SDS jednostavno je preimenovan u “ustaški” SZUP.
I evo nam Ivana Grujića i njegovih ponovno za vratom. Nije tu bilo puno drage volje, nego običnog instinkta za preživljavanje. Udbaši su se uključili u tranziciju SRH/RH zbog straha da ne prođu poput tajne policije drugih komunističkih zemalja. Pukovnik Udbe postao je pukovnik SIS-a. Udbaši i prebjezi iz JNA postali su zapovjednici, a nacionalne veličine topovsko meso. Kao po naputku, svaki je udbaš 90-te pronašao na tavanu djedove fotografije u ustaškoj odori. Zašto smo bilo koje plaćene djelatnike upisivali kao dragovoljce?
Svjedoci smo sinkronih udara državne administracije i “nevladinih” udruga na Crkvu u Hrvata. Kako odnosi stoje, blaženog Alojza Stepinca pamtit ćemo kao solunskog borca kojeg je “ustaša” Josip Manolić odvezao u zatvor Lepoglave. Ove je godine dugovječni Manolić bio glavna zvijezda božićnog domjenka srpske pravoslavne crkve u Zagrebu, na kojemu smo na dan praštanja i pomirenja čuli prijeteće poruke. Kod nas obični vozači prave velike karijere. Navodno je Josip Manolić bio vozač na Križnom putu, uglavnom za one koji su pokušali pobjeći. Manoliću nije kasno da ovih dana odveze Josipa Perkovića u njemački pržun, što bi proslavilo obojicu. Ako je Manolić konačno ostao bez vozačke dozvole, tu je stari Perkovićev vozač Ivan Grujić, koji oslobađanje Josipa Perkovića može pričekati u nekoj “sigurnoj kući” Udbe u Münchenu.
Ops! Sve jugoslavenske službe imale su po svijetu svoje sigurne kuće. A takvih službi bilo je sedam! Tko je sve pronašao imovinsku bezbednost u jugoslavenskim sigurnim kućama? Tko je sve prisvojio sigurne kuće tranzicijskog SIS-a u RH? Kamo su se zametnule sigurne kuće svih tih naših formiranih i rasformiranih “tajnih” službi? Pomirenje je imalo svoju vedru stranu – u evidencijama MORH-a nestalo je nekoliko tisuća stanova. Valjda su postali sigurne kuće. Neki su “dragovoljci” namirili i sebe i svoju rodbinu.
Hrvatska je umorna od “svoje” visoko plaćene pete kolone
Crkvu trebamo ako ništa drugo onda kao pouzdan lakmus za prikrivene udbaše i komunjare. Protivnici hrvatske nacionalne ideje provode uspješnu mimikriju sve do trenutka kada ugledaju katoličkog svećenika. Tada jednostavno izgube razum. Crvena boja u mantiji katoličkog svećenika toliko je prigušena sa plavom da je to crvenima nepodnošljivo. Premijer RH uvažava samo u crveno obučene biskupe.
Jurica Pavičić, novopečeni borac za zatočene i nestale Hrvate, napisao je u Jutarnjem prilično gadljiv hvalospjev Ivanu Grujiću, uz prilično bezobrazan napad na biskupa Milu Bogovića. Za Pavičića je posve u redu što je sve poslove oko komunističko-udbaških žrtava u Tupalama kod Sinca vodio bivši pripadnik represivne republičke udbe. A da Jazovku prepustimo Josipu Manoliću? Udbaši jednostavno ne mogu pojmiti da je ljudski neprihvatljivo njihovo obilježavanje komunističkih i udbaških stratišta. Navodno su prilikom iskopavanja i podizanja spomenika u Tupalama korišteni bageri. Stanko Smiljanić, župnik Sinca, i Mile Bogović, gospićko-senjski biskup, prikupili su kosti koje su ostale na površini. Što će pisati na spomeniku bilo je skrivano od svećenstva i lokalnog stanovništva, pa su mnogi zbog toga bojkotirali svečanost.
Ivan Glöckner Čičak
Baš sam na arheološkom lokalitetu kod Donjeg Lapca podno Plješivice muku mučio sa ključnim kostima iz vremena Potopa i nešto mudrovao kako iza civilizacija ostanu samo gorski čobani, kada su od nekuda banuli dobri pastiri Ivan Grujić i Ivan Zvonimir Čičak. Posljednji je uspješno vodio misu prilikom otvaranja spomenika u Tupalama, gdje se trebao pojaviti umjesto Ivana Banca, a pojavio se umjesto biskupa Bogovića. Zbog takvih nesporazuma Bog pokreće elementarne katastrofe.
Čičak je brzo ukapirao o čemu se radi. “Oluja? Srbin?” – pitao je. “Puno ranije. Žena!” – odgovorio sam. “Ti si ovo iskopao bez bagera!” – čudio se Grujić. Navukao je gumene rukavice i onda krenuo prebirati kosti, kao da je lokalitet njegovo osobno vlasništvo. “Ovo bi mogla biti Kaja Vašarević” – konstatirao je. “Jadna žena!” – tužno će Čičak. Podigao je ruke i izmolio očenaš. Naravno da to nije bila Kaja. Nesretnica je ubijena u Tupalama. Osobno sam priučeni arheolog, opasan za svako vrijedno nalazište, ali kakve sve stručnjake možete sresti u našoj državi, to nije viđeno od Potopa na ovamo. “Što će ti te rukavice? Nešto pereš? – pitam Grujića. Gledao me zaprepašteno. “Znate, kada treba, ja sam i forenzičar!” – pohvalio se. “Ipak ću upisati Kaju!” – odlučio se konačno. Izvadio je rokovnik i nešto naškrabao. Sve u rukavicama. Valjda se bojao da ne ostavi svoje otiske na žrtvi kojoj je osobno došao glave. Dobro, bio je to jedan drugi dvojac. Pokušavam poslati određenu poruku, a da bude neutuživa.
Nešto mi tu nije jasno. Čičak priznaje da je osobno razotkrio Ivana Grujića kao vozača Josipa Perkovića, a Grujić će zbog toga tužiti biskupa Milu Bogovića. Tako deklarirani protivnici Grujić i Čičak pojavljuju se na istim svečanostima! I protiv Grujića i protiv Čička išla je kompromitacija da su udbaši. Ponekad nam Čičkove izjave sjedaju na želudac više nego Grujićeve. Voza li Čičak sve nas?
Kod nas je nekrofilija ušla u sve pore života
Što reći o Ivanu Grujiću? Pa, prije petnaestak godina tražio sam od njega podatke o jednoj nesretnici tužne životne priče, koja je u Vukovaru zarobljena i likvidirana. Grujić je postupio korektno, i upoznao me sa svim dostupnim detaljima tog žalosnog slučaja. Žena je bila korektno upisana u njegovu evidenciju i to ovdje potvrđujem. U vrijeme kada su osobna računala počela dominirati, Grujić se brzo prilagodio i otvorio tablicu zatočenih, ubijenih i nestalih. Naravno da je to bilo daleko od prave baze podataka, ali to nije bila krivnja Ivana Grujića. A onda je stigao microsoftov Access i vozači su postali programeri. Domovinski rat zatočen je u nekakve tablice poravnanja.
Po čemu je Ivan Grujić više tipičan Hrvat nego tipičan udbaš? Ruku na srce, ipak se primio posla za koji profesionalno nije bio kompetentan. Ako za grobišta niste dovoljno stručni, bolje je da ih ne dirate. Za žitelje Sinca i okolice neka imena na spomeniku bila su iznenađenje, a neka su nedostajala. Grujić je iskazao sklonost posthumnoj forenzici, nije to nekrofilija, ali nije niti dovoljno za prihvatiti se tog posla, jer je prethodno morao proći odgovarajuću gimnastiku mozga na studiju medicine. Biskup Mile Bogović reče da je “forenzičar” Ivan Grujić zapravo bio vozač Josipa Perkovića. Razotkrio je to prvi Ivan Zvonimir Čičak, kako sam potvrđuje. Nekako ne mogu zamisliti Ivana Grujića kako iz prtljažnika Josipa Perkovića baca partijsku žrtvu u Dravu. Jeli Ivan Grujić još za Jugoslavije koristio rukavice?
Možda Stjepan Đureković nije ubijen u garaži-tiskari kod Münchena, nego je usmrćen u nekoj sigurnoj kući Udbe i nakon toga u prtljažniku automobila odvezen na udbašku obdukciju u garaži-tiskari. Tko je bio vozač? Jeli moguće da se direktor Ine, dika komunizma, preko noći prometne u “ekstremnog emigranta” i već slijedećeg dana napiše nekoliko knjiga? “Đurekovićeva knjiga o Titu” najvjerojatnije je napisana u nekom propagandnom uredu Udbe koji se bavio kompromitiranjem hrvatske emigracije. Većinu emigrantskih novina uređivali su jugoslavenski infiltranti i o trošku dijaspore sramotili hrvatsku nacionalnu ideju. Nego, koji je vozač sklonio na sigurno najosjetljiviju dokumentaciju republičke udbe? Koji je vozač odvezao jugoslavenske dinare u BiH? Mene osobno najviše iritira poruka “driver not found”.
I Ivan Grujić prošao je teške trenutke
Godine 1995. Ivan Grujić proživio je gadan stres. Otpušten je iz MORH-a pod obrazloženjem da je državni neprijatelj. Tada je i jedan prebjeg iz KOS-a, štićenik Gojka Šuška, odstranjen sa dužnosti zamjenika načelnika SIS-a, nakon što je na toj poziciji proveo samo nekoliko tjedana. Jedan je djelatnik MORH-a proglašen udbašem i otpušten samo zato što je bio prvi na listi za stan – netko podobniji udomljen je preko reda. Posve izvan konteksta tog vremena i Tuđmanovog pomirenja, nekolicina Perkovićevih udbaša je otpuštena, a tisuće njih nesmetano su napredovali. Navodno je bilo grubo i mučno. Grujić je tog dana morao doći kući, supruzi Mariji, kao neprijatelj države, a ona radila u administraciji iste države. Kao da je netko Udbi davao motiv da žešće navali na hrvatske domoljube. Kako je Grujić već bio aktivan u svome današnjem uredu (nešto izmijenjenog imena, značaja i pozicije), za njega je intervenirao Ivica Kostović, vjerojatno zbog potreba istog ureda, pa je Ivan Grujić vraćen u MORH, u nove stresne situacije. Nije lako.
Sve je režirao Gojko Šušak, da pridobije Josipa Perkovića protiv Branka Primužaka, kojega nije podnosio. Jedan podatak unosio je opću pometnju u sve odnose: Branko Primužak bio je odan Franji Tuđmanu! Pod okriljem noći, Šušak je tajno pokrenuo kadrovsku čistku protiv nekolicine Perkovićevih pouzdanika u MORH-u, pa i protiv svoje preporuke, prikrivajući tako ishodište potresa, a onda se drugi dan u prisutnosti Perkovića čudio zašto su Stipe Rojnica i Branko Primužak proveli kadrovsku sječu. Tako je lukavi Šušak proizveo osvetu udbaša i programirao je na Primužaka. Riješio se i Tuđmanovog i Perkovićevog nadzora. I učvrstio naklonost i Perkovića i Tuđmana!
Izigrano pomirenje
Perković danas prijeti razotkrivanjem javno poznatih osoba kao suradnika Udbe. Ako to ovu vlast plaši, to znači da su u njoj visoko pozicionirane osobe koje Perković može kompromitirati. Nego, tko krije škakljive podatke o Perkoviću? Nekadašnji Perkovićev vozač zna mnoge Perkovićeve tajne! Grujić je priprijetio biskupu, a možda može natjerati Perkovića da zašuti. Grujić je zajedno sa Perkovićem selio iz službe u službu, iz zadaće u zadaću, iz kompromitacije u kompromitaciju. Kada udbaš laže najprije sebe uvjeri da je to istina, onda u to uvjeri svoje najbliže suradnike, pa tek onda kreće obmana, kroz treći doušnički krug. Kada slušamo Perkovića i Grujića, ispada da ustaše i “ustaše” nisu pobijene na Križnom putu, nego su aktivirane u jugoslavenskim represivnim strukturama. Jedan jugoslavenski policajac, odnosno milicajac, rekao mi je da se ničega u svome životu ne srami. A izbačen je iz MUP-a zbog kriminala! Kada vam udbaš kaže da se nema čega sramiti, to znači da bi i danas maltretirao hrvatske domoljube.
Pomirenje udbaša i “ustaša” nikada nije provedeno. Provalija je duboka. Prvotni udbaši iz Ozne bili su upleteni u genocid nad Hrvatima, da bi kasnije kao udbaši nastavili sličnu represiju. “Ustaše” nisu prihvatile udbaše, a udbaši su “ustaše” isljeđivali, zlostavljali i ubijali. To je dramatična razlika između “ekstremne emigracije” (Perković i danas koristi taj termin) i udbaša, odnosno ekstremnih čuvara Jugoslavije. Kada sam jednom prilikom Ivanu Grujiću otvoreno rekao da sam okružen udbašima, da se kao “ustaša” u ovakvoj RH osjećam prilično osamljeno, nije prihvatio ponudu da otvoreno razjasnimo neke odnose. Baš zbog udbaške neiskrenosti glede glumljenog pomirenja, Grujićeva je pripadnost Udbi neizbrisiva. Mnogi bi naši sugrađani Ured za zatočene i nestale vodili lošije od Grujića, ali bi se našlo stručnjaka koji bi taj isti ured vodili daleko kvalitetnije od Grujića. Veliko je pitanje jeli Grujić otvorio nove mogućnosti, ili je kroz svoja vlastita ograničenja postavio limite za taj ured. I još se u svemu tome grdo naradio! Jako me zanima jeli Grujić pripadao domišljatim operativcima surove osječke udbe, koji su na 10. travnja u Čepinu provjeravali tko blaguje “ustaški” objed.
Autonomni i principijelni biskup Bogović kaže da Ivan Grujić može biti bolji čovjek od njega, ali je ipak pripadao Udbi, i to ima svoju kompromitirajuću težinu. Pomirenje nije provedeno i to je stoga kompromitirajuća činjenica, daleko negativnija od nečije pripadnosti “ekstremnoj hrvatskoj emigraciji”, koja je okupljala hrvatske borce za slobodu, koja je na našu žalost u značajnom dijelu bila obavještajno provaljena od jugoslavenske mreže i od te mreže kontrolirana, usmjeravana i sramoćena. Ivan Grujić oglasio se u trenutku kada se nacija diže protiv Josipa Perkovića i protiv struktura koje ga štite. Istovremeno slijedi partijsku šprancu vladajuće koalicije Kukuriku, pa se zamjera Crkvi u Hrvata. Stipe Mesić tako je pridobio zaštitu protukatoličkih asocijacija na svjetskom nivou, ali Ivan Grujić nema tu važnost. Najava Grujićeve tužbe protiv biskupa Bogovića početak je Grujićeva pada. Ivan Grujić doveo se u situaciju da njegov odlazak sa njegove trenutne funkcije gledamo pozitivno i na simboličkom planu. Nema straha da će to nešto promijeniti, jer se otvara prostor za novu nekompetentnu osobu. Pomalo je žalosno da dugo iščekivane lustracije započnu sa činovnikom Ivanom Grujićem.
Tvrtko Dolić/croative.net
