HRVATI i KRVAVA “SLAVA” S EUROPSKIH BOJIŠNICA U 17. STOLJEĆU
Albrecht von Wallenstein (vojskovođa katoličke lige u tridesetogodišnjem ratu) je imao posebno dobro mišljenje o Hrvatima, pa je zapisao: Nijemci su glomazni, teški i spori konjanici, Mađari su nepouzdani i prevrtljivi, Poljaci se brzo rasipaju u potrazi za plijenom, Moldavci ne žele ići daleko od svojih domova, Vlasi se prodaju za malo novaca, ali Hrvati – oni udaraju snažno u skupinama i to uvijek tamo gdje je to najpotrebnije, na popuštaju gotovo nikad!
Hrvati žarili i palili u ratu koji je trajao trideset godina
Pratio ih je loš glas, a neprijateljski vojnici su vjerovali kako u te uvježbane carske konjanike nema smisla pucati jer im tanad ne može nauditi.
Prvu polovinu 17. stoljeća u krvavoj europskoj povijesti novoga vijeka obilježio je vjerski rat katolika i protestanata s očitim političkim ciljevima, koji je trideset godina (1618.-1648.) bjesnio središnjom Europom, zemljama njemačkog Svetog Rimskog Carstva. U tom su ratu na strani Habsburgovaca, nositelja svetorimske carske krune, sudjelovali i hrvatski odredi pješaka te lakih i brzih konjanika. Jurišali su u boj predvođeni stranim zapovjednicima i sijući užas među neprijateljima.
Odlikovali su se u nizu bitaka, prolijevajući na dalekim bojištima tuđu i vlastitu krv za habsburške interese. Usavršivši vojničku vještinu u neprestanoj borbi s Osmanlijama, Hrvati su žareći i paleći protutnjali prostorom od Baltičkoga mora do Bavarske i od Pariza do Erdelja. Uz hrvatsko su se ime otada vezali pojmovi straha i slave, a uspomena na njih živi i danas u švedskoj usmenoj predaji. Šveđani su se jako bojali, kako su ih sami nazivali, “Krabata”. Švedski vojnici koji su preživjeli rat opisivali su Hrvate kao vojsku koja se nije ni čula niti vidjela. Prema švedskim predajama, hrvatski konjanici su dolazili uvijek s maglom, i nijedan neprijatelj koji bi im se našao na putu, ne bi preživio.
Već na samome početku Tridesetogodišnjeg rata, 1619. godine, car Ferdinand II. (1617.-1635.) uputio je nalog banu Nikoli Frankopanu da okupi vojsku od seljaka i haramija (pješaci u banskoj stajaćoj vojsci ustrojenoj za borbu protiv Osmanlija) i da se s njome pridruži carskome generalu Charlesu Bonaventure de Longuevala, grofu de Boucquoiu u Moravskoj. Ondje su se hrvatske čete prvi put istaknule u bitki kod mjesta Záblati. Sljedeće je godine Hrvatski sabor vladaru opet odobrio novačenje. Hrvatske su čete, sastavljene od pješaka i lake konjice, stavljene pod zapovjedništvo grofa Johanna Ludwiga Hektora von Isolanija, koji se otada do smrti (1640.) nazivao generalom Hrvata. S njim su Hrvati odnijeli mnoge pobjede.
Bijeli švedski draguni i grenadiri nisu imali sreće, u bitkama su naletjeli na Hrvate, koji su im uvijek znali odoljeti, više puta ih i progoniti, a jednom su im zamalo zarobili tabor, komoru i samog kralja.
Kralj Gustav Adolf: Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu.
Kralj Gustav Adolf jedva umaknuvši Hrvatima odmahujući glavom s čuđenjem je primijetio: “Te njihove crvene kabanice i ogrtači, daleko se vide njihove jarke boje dolami, hlača, surki, prsluka i pojaseva. Kod njih prevladavaju crvena, smeđa i plava boja, a kosu vežu vrpcama na zatiljku dok je ispred uha pletu u pletenice. Nakićeni su s najmanje dva, a neki i s po pet pištolja, ne računajući da dva imaju u kuburlijama uz prednji unkaš sedla. Pojas ukrašen na svili ili suknu srebrom, zlatom ili kožom, zlatne i srebrene pločice na prsima, čelenke, ukrašene konjske uzde, pištolji i sablje jasno govore da se ne radi o masi plaćenika, pustolova, nasilnika, ubojica ili soldačke klateži što se sjatila na bojište s cijelog kontinenta. Ne! Ti Hrvati su drukčiji od ostalih, ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu. ”
Još nešto razlikovalo je Hrvate od ostalih lakih konjanika tadašnje Europe, a to je njihova taktika i sam način borbe koji su svojstveni samo Hrvatima. U borbi Hrvati bi jurnuli dijagonalno lijevo od glavnine postroja prazneći pištolje s obije strane sedla, a onda desno pucajući iz svojih kratkih karabinki – arkebuza. U galopu ili u žestokom karijeru Hrvati bi ponovno napunili puške i pištolje! Gotovo nevjerojatno, ali za Hrvate izvedivo!
U bitci kod Hohenfriedenberga 1745. g. hrvatski barun Trenk je zajedno sa svojim pandurima, graničarima i husarima upao u prusku pozadinu i uništio protivnički tabor. Zarobljen je i šator pruskog kralja Friedricha, ratna blagajna i drugo. Trenk je u Hrvatsku donio i osobni šah pruskog kralja koji je bio pohranjen u Zemaljskom muzeju u Zagrebu.
Vječni pretorijanci Europe
Mnogi se Hrvati nikada više nisu vratili u Hrvatsku iz tog strašnog rata, neki su svoje kosti ostavili zauvijek u tom ratu, dok su se drugi još godinama potucali po europskim dvorovima kao tjelesna staža stranim vladarima, ali bilo kao bilo, Hrvati vječiti Pretorijanci Europe na konju, sa sabljom u ruci ujahali su u povijest ponosno, hrabro i slavno.
Pripremio: Z. Čaljkusic/croative.net
