Katolička djeca nemaju što tražiti u Waldorfskoj školi!
Proteklih tjedana bili smo svjedoci niza zbunjujućih i zabrinjavajućih informacija o tome što se događa u Waldorfskoj školi u Zagrebu
{jathumbnail off}U medijima su osvanule optužbe roditelja čija djeca pohađaju zagrebačku Waldorfsku školu, zbog zlostavljanja njihove djece od strane pojedinih waldorfskih učitelja i da su zapazili kako njihova djeca crtaju kukaste križeve, uče sporne sadržaje o Isusu Kristu, da svako jutro hodaju s upaljenom svijećom, pozdravljaju sunce ujutro i prije jela, da su zavjese na školama navučene i… – da dalje ne nabrajamo.
Medijska napuhivanja ili raskrinkavanje stvarnosti?! Ne upuštajući se u sve prigovore mi ovdje želimo svoj osvrt ograničiti samo na jedan segment koji je dovoljan da katolici ne daju djecu u Waldorfsku školu. To je doktrinarno-filozofski aspekt, odnosno, Steinerov svjetonazor koji stoji u osnovama waldorfske pedagogije, a u proturječju je s katoličkim učenjem, iako se prividno predstavlja sukladnim.
Pretpovijest Waldorfske škole
Osnivač Waldorfske škole je dr. Rudolf Steiner (1861-1925). Budući da je Steiner najprije pripadao teozofskom društvu, odakle je preuzeo većinu svojih postavki, potrebno je nešto reći i o samoj teozofiji. 1875. Helena P. Blavatsky (1831-1891), nakon bogatih iskustava na području magije, zainteresirala se za spiritističke fenomene i zajedno s Henry Steel Olcottom (1832-1907) osnovala okultno društvo pod imenom Teozofija (koje će postati matricom svih suvremenih gnostičkih pokreta), a postavilo si je tri glavna cilja:
1. Formiranje jezgre Sveopćeg Bratstva Čovječanstva, bez razlike na rasu, boju kože, spol ili vjeru;
2. Proučavanje komparativne povijesti religija, filozofije i znanosti;
3. Istraživanje tajni prirode i latentnih spiritualnih moći koje drijemaju osobito u čovjeku (ovdje leže korijeni kasnije Steinerove antropologije).
Sjedište društva od 1879. prebačeno je u Indiju (u Adyar) i od tada se njegovo zanimanje usredotočilo na učenja hinduizma i budizma. Geslo teozofije deklarirano je “nadkonfesionalno”: NEMA RELIGIJE NAD ISTINOM. Na vrhu teozofskog grba stoji svastika (kukasti križ). Prilikom slavlja inauguracije Teozofskog društva H. S. Olcott je sljedećim riječima zacrtao njegove smjernice:
“Naš rad trebao bi pomoći javnom mnijenju osloboditi se teoloških praznovjerja i pokorne podređenosti aroganciji znanosti… Katoličkim i protestantskim sektašima moramo pokazati izvor mnogih njihovih najsvetijih idola i njihovih najcjenjenijih dogmi; nasuprot slobodnim umovima znanosti očitovat će se istinska znanstvena otkrića drevnih magova. Društvo je doseglo točku u kojoj nešto treba biti učinjeno; nas čeka da pokažemo gdje bi ovo ‘nešto’ moglo biti pronađeno.”
Dodajmo i to da teozofi zagovaraju vjeru u reinkarnaciju, a svoje “objave” primaju iz tzv. “akasha kronike” (neke vrste “kozmičkog mozga”) od, navodno, visoko razvijenih duhovnih bića pod grupnim imenom Mahatmi, odnosno, Uzašlih Majstora.
Antropozofija – kolijevka Waldorfske škole
Waldrofsku školu iznjedrila je antropozofija na čijim se grudima ona i danas hrani. Osnivač antropozofije je bivši teozof dr. Rudolf Steiner (1861-1925), rođen u obitelji austrijskih katolika, u Donjem Kraljevcu, u Međimurju. Kao sedamnaestogodišnjak s obitelju seli u Beč gdje je doktorirao na J. W. Goetheu (1749-1832), čiji ga je okultizam osobito fascinirao kao i Goetheova dobra upućenost u alkemijsko-rozenkrojcersku simboliku ondašnjih njemačkih okultista. Stupa u teozofsko društvo i 1902. postaje generalni tajnik nacionalne teozofske sekcije Njemačke.
Na Teozofskom kongresu u Parizu (1913. godine) Steiner definitivno napušta teozofsko društvo, jer se s njihovim liderima razišao oko pitanja shvaćanja Krista i jer je odbio priznati inkarnaciju Krista u malom indijskom dječaku J. Krishnamurtiju (rođenom 1895.), kojeg je ondašnja predsjednica teozofskog društva dr. Annie Bessant dovela u Englesku. Svoja shvaćanja Krista iznio je 1909. u djelu Tajna nauka. Iako je zadržao mnoga teozofska učenja, kao član rozenkrojcerskog bratstva koje je na njega imalo golem utjecaj, Steiner je svome učenju dao naziv antropozofija, a težila je obnavljanju drevne mudrosti. Steiner antropozofiju definira kao “egzaktnu znanost o nadčulnoj spoznaji”. Steiner je putovao Europom održavajući brojne spiritističke seanse, a uz svoj rad bio je plodan i sveobuhvatan pisac s više od 200 objavljenih knjiga koje obrađuju osobito teme kao što su teologija, religija, filozofija, medicina, pedagogija, umjetnost. Svoje učenje institucionalizirao je kroz tri (ili četiri) organizacije koje je sam pokrenuo. To su:
1. ZAJEDNICA KRŠĆANA – vjerska zajednica koja danas broji 20.000 sljedbenika. Ona je nastala u suradnji s evangelističkim župnikom Friedrichom Rittelmeyerom s kojim je, udruženim snagama, stvorio posebnu verziju ezoterijskog kršćanstva usmjerenu prema “nadčulnoj spoznaji”.
2. ANTROPOZOFSKA MEDICINA – koja se temelji na antropozofskom svjetonazoru i na specifičnoj Steinerovoj antropologiji koja je vrlo bliska teozofskoj. Njegova medicina počiva na holističkom gledanju čovjeka kao mikrokozmosa sastavljenog od sedam razina, u odnosu na svemir kao makrokozmos, te homeopatskim načelima što ih je obnovio dr. Samuel Hahenmann (1755-1843). Antropozofska medicina spada u domenu “duhovne medicine” koja čovjekovom zdravlju pristupa iz duhovne perspektive, ali ezoterijski interpretirane.
3. EURYTMIJA – koja predstavlja svojevrsni zapadnjački oblik yoge. Vježbe eurytmije odvijaju se poput plesa, u ritmu, i nisu puka tjelovježba, nego slično teozofskim “plesovima univerzalnog mira” ili ekstatičnim plesovima slavenskih žreca nadovezuju se na meditativnu i drugu kultnu praksu čiji konačni cilj predstavlja “prosvjetljenje”.
4. WALDORFSKA ŠKOLA – koja želi pružiti, kako sugerira i sam naslov Steinerove knjige o tom predmetu, Obrazovanje djece s aspekta spiritualnih znanosti (tiskana je 1917. godine). “Spiritualna znanost” koja se promiče u Waldorfskim školama jest Steinerovo ezoterijsko-okultno poimanje čovjeka koje se može naći u svakoj njegovoj knjizi.
Steinerova antropologija
Ako želimo išta razumjeti o biti antropozofije, na čijim se temeljima razvila waldorfska pedagogija, onda moramo zaviriti u Steinerovo gledanje na čovjeka. 1904. Steiner pokreće časopis Lucifer-Gnozis. U njemu naučava da je zemlja prošla kroz tri prethodne inkarnacije koje su bitno utjecale na Steinerovu antropologiju, a podijelio ju je na slijedeći način:
1. Drevni Saturn – bio je sastavljen od neizdiferencirane kaotične supstance i bijaše nastanjen finim eteričnim bićima. Bića puno uzvišenija od čovjeka, koja su bila posrednici ovog evolutivnog procesa, Steiner naziva “duhovna hijerarhija”. Zahvaljujući njihovoj interakciji s prirodnim silama započeli su se razvijati fizički organi. Ljudsko tijelo počelo se oblikovati u stadiju Saturna.
2. Drevno Sunce – u ovom stadiju “sjeme” čovjeka se razvilo i on je primio novo, eteričko tijelo i tako je čovjek postigao razinu biljke u procesu evolucije.
3. Drevni Mjesec – u ovom stadiju čovjek je obdaren astralnim tijelom koje za vrijeme sna može napustiti ljudsko tijelo i putovati drugim dimenzijama.
Kad se čovjek konačno rodio na planetu Zemlji kakvu danas poznajemo – naučava Steiner – njegovo tijelo bijaše jedva nešto više od oblaka pare. U prva dva stadija (Polu i Hiperboreji) ljudska rasa je bila eterička. Treća epoha predstavlja doba Lemurije (navodni izgubljeni kontinent u Indijskom oceanu). Bića iz epohe Lemurije komunicirala su telepatski i posjedovala su intuitivno razumijevanje biljaka i minerala. Lemurijci su sve obavljali snagom vlastite volje kojom su bili u kontaktu s božanskom voljom. Žene lemurijke razvile su snagu imaginacije odabirući jedne, a odbacujući druge stvari pa su tako nastali prvi pojmovi dobra i zla. Za vrijeme Lemurijske epohe mjesec se odijelio od zemlje kako bi čovjeku omogućio optimalne uvjete razvoja. “Lunarne sile” potakle su čovjekovo brže kondenziranje te je skrućivanjem postao subjekt neprijateljskih sila, poznatih kao luciferijanska i arimanska bića kraće nazvana Lucifer i Arimane. Iz neobjašnjivih razloga oni su se pobunili protiv Božje volje i – dosljedno Steinerovom učenju – čovjek je uvijek okružen ovim zlim bićima koja samo vrebaju priliku da ga ugroze. Strahovi, bolesti, smrt, ušle su u ljudsku povijest u lumerijskom periodu, pod utjecajem “luciferijanske hijerarhije”. Kada se čovjek protiv njih pobunio dogodila se ekspanzija njegovog ega i zaglibio je u fazi Lemurije. Sljedeća evolutivna epoha bila je Atlantida u kojoj čovjek postaje “stabilniji”. Bića sišla s Lemurije bijahu nesposobna razmišljati, ali su posjedovala izvanredno snažnu memoriju. Mogli su kontrolirati vitalnu snagu biljaka i koristiti je kao što moderni čovjek iskorištava ugljen. Ali Arimane su ih gurnuli prema čisto znanstvenim ciljevima, pa su se tako postupno pokvarili i inicirali. Različite su rase okorjele u egoizmu i u potrazi za moću. Čovjek je sve više postajao rob materije. Zlo se sve više širilo i “jer sile rasta i prokreacije, kada su istrgnute iz njihovog prirodnog ambijenta i upotrebljavane izolirano, u tajnom su dosluhu s određenim drugim silama koje djeluju u zraku i vodi, i s ljudskim postupcima bivaju oslobođene vrlo štetne prirodne sile izvanredne moći. One vode razaranju atlantskog područja…” Prema Steineru Atlantida je nestala u Atlantiku prije 10.000 godina. Naša epoha, peta po redu, je post-atlantska. Mi smo peta podrasa ove epohe. Prva bijaše Hinduska (počela je 7227. godine prije Krista). Oni su materijalni svijet smatrali iluzijom – “maya” – i jednostavno mu okrenuli leđa. Sljedeća podrasa bili su Perzijanci (5067-2907. prije Krista). Oni su život smatrali okrutnom borbom između sila dobra i zla. Nakon njih dolazi egipatsko-kaldejska podrasa. Izumili su astrologiju i prihvatili su materiju. Njihova epoha završila je 747. prije Krista. Naslijedili su ih Rimljani koji su otišli najdalje u prihvaćanju materijalnog svijeta, dotle da su i svoje vladare štovali kao bogove. Na ovoj točci evolucije čovjek je bio pred prepuštanjem nadvladavanju ili definitivnom porazu od sila zla. U ovom konkretnom trenutku “duhovna hijerarhija” imenom Krist sišla je u tijelo Isusa iz Nazareta – u posljednjim trima godinama njegova života – i promijenila ishod bitke. Krist je bio prisutan sve od početka i založio se u korist evolucije čovječanstva. Od samog početka stvaranja zemlje, Krist je postao najuzvišeniji između solarnih duhova i glavni protivnik Luciferu.
Iz dosadašnjeg prikaza, to treba dobro podcrtati, jasno proizlazi da slika o Kristu Rudolfa Steinera ne odgovara slici Isusa Krista kakvu baštinimo iz predaje. Steinerovo prizivanje na Isusa Krista neupućene kršćane ne vodi Crkvi, nego “nadkonfesionalnom kršćanstvu”, što ga danas gorljivo promiče New age.
Waldorfska škola
Waldorfsku školu, dakle, osnovao je 1919. dr. Rudolf Steiner, austrijski eklektik, osnivač antropozofije. Nakon što je održao seriju predavanja u radionicama tvornice cigareta “Waldorf – Astorija”, vlasnik tvornice ga je zamolio da osnuje i vodi školu za djecu radnika te iste tvornice. Waldorfska škola ima vlastiti program. Predmeti se uče jedan nakon drugoga, a razredni nastavnik posjećuje svaku obitelj. Škola se brine za cjelokupan odgoj djece u Steinerovom duhu, u njegovoj filozofiji i svjetonazoru. On se zasniva na “objavama” koje je Steiner primio od nebeskih “entiteta”, premda pobornici Waldorfske škole to niječu. Da je to tako uvjerit ćemo se ako samo zavirimo u njihovu knjižicu: S. Leber-H. von Küelgen, Waldorfska škola. Odgaja li određeni pogled na svijet? (izdanje Biblioteka Waldorfska pedagogija, Zagreb, 1995.). Već u uvodu knjižice jasno je istaknuto da je Steinerov “uvid u čovjekovo biće” duboko kršćanski, ali “nadkonfesionalno kršćanski”. U knjižici stoji da tako shvaćeno kršćanstvo ne isključuje niti jednu konfesiju, ono je “neutralno”, dok “pretkršćanska duhovna stremljenja” (drugim riječima drevne misterije ili poganstvo) vidi kao povijesnu prethodnicu i preduvjet kršćanstva. Štoviše, “ta pretkršćanska duhovna stremljenja nalaze u kršćanstvu ne svoj kraj, već svoje ispunjenje” (str. I.).
Upravo rečeno predstavlja realizaciju prije navedenog teozofskog manifesta. Zahvaljujući takvom eklektičkom poimanju, što ga waldorfska pedagogija širi u ime “tolerancije”, kršćanstvo i poganstvo su se našli u istom košu. S obzirom na svjetonazor, stoji u istoj knjižici, on je monistički, prema kojemu “Mnoštvo jest Jedno” (str. 14.). Ovo je istočnjački svjetonazor koji isključuje kršćansko poimanje Božje transcendencije. Srodno istočnjačkom svjetonazoru je i Steinerovo relativiziranje istine koje promiču antropozofi: “Nije važno to da se istina u jednom čovjeku pojavljuje drugačije nego u drugom, već to da svi individualni oblici koji se pojavljuju pripadaju jednoj jedinoj cjelini, jedinstvenom idealnom svijetu” (str. 16.). Ovaj relativizirajući pristup istini u Waldorfskoj školi zvuči ovako: “Naša uvjerenja vrijede samo za nas. Mi ih priopćavamo mladima da bismo im rekli: ovako mi vidimo svijet; pogledajte kako se on vama prikazuje. Moramo probuditi sposobnosti, ne prenositi uvjerenja. Mladež ne treba vjerovati u naše ‘istine’, nego u našu osobnost.” (str. 18.).
Zaključak
Još godine 1999. waldorfovci su na Trgu Petra Preradovića održali kulturni prosvjed s ciljem dobivanja financijske potpore od Ministarstva prosvjete. U zadnje vrijeme afera je nastala uslijed međusobnih trvenja unutar samog nastavničkog kadra Waldorfske škole. S naše strane možemo zaključiti da prigovori upućeni protiv jednog dijela waldorfskih učitelja zbog maltretiranja djece sigurno ruše reputaciju Waldorfske škole, ali takvih učitelja dade se sresti i po drugim školama pa bi bilo pogrešno njih navoditi kao argument protiv same waldorfske pedagogije. Postupci takvih učitelja povreda su i same Steinerove pedagoške etike pa je otvoreno pitanje kako to da protiv njih nisu već ranije iznutra poduzete odgovarajuće mjere. Uz ostale prigovore nas zaokuplja prije svega dogmatsko-filozofski aspekt. Ustrajemo u tvrdnji da Waldorfska škola promiče Steinerov svjetonazor koji se samo prividno čini kršćanskim i dijaloškim.
– Antropozofija kao “egzaktna znanost o nadčulnom” u stvari je pseudoznanost!
– Antropozofija kao religija s kršćanskim predznakom označava pseudokršćanstvo!
– Krist Rudolfa Steinera nema nikakve veze s osobom Isusa Krista u Katoličkoj Crkvi.
– Waldorfska pedagogija označava sustav odgoja djece zasnovan na Steinerovoj antropologiji koja je jednako nepomirljiva s kršćanskom teologijom kao i sa suvremenom znanošću.
U jednom pluralističkom društvu legitimno je postojanje i jedne ovakve privatne škole, ali u njoj katolička djeca nemaju što tražiti.
Autor: Josip Blažević, Veritas/laudato.hr
