Napadi na Katoličku crkvu napadi su na hrvatsku opstojnost
Povijest se ponavlja, ali samo mudri iz nje nešto nauče i ne ponavljaju iste greške
{jathumbnail off}Sadašnji političari uz pomoć medija nam sugeriraju: – zaboravite prošlost, – živite za sadašnjost i gledajte u budućnost i to onu koju vam mi skrojimo. Ne slušajte poruke s oltara jer oni su nazadni, bogate se na teret osiromašenih, a narod vode u nazadnjaštvo i uče ga netolerantnosti i usmjeravaju protiv demokratski izabrane vlasti itd.
Svim osvajačima naših prostora bili su najvažniji napadi i uništenje katoličkih vjerskih institucija, škola, knjižnica i svih njihovih djelatnosti, pogotovo uzornih gospodarstava i prosvjetiteljstva, jer sve je poticalo na sveukupni razvoj hrvatskog naroda.
Na pisanje ovog osvrta potaklo me je čitanje pjesme Augusta Šenoe objavljene u starom izdanju Hrvatske Antologije koja zaslužuje da neke kitice prepišem:
Fratarska oporuka
Sa truna reče Josip car: „Svim redovnikom nek je kraj; Tolikih zdravih ljudi kvar, I bez njih ćemo steći raj, Dokle god siže carstva hatar, Po mojoj volji tako budi, Nek svoju halju svuče fratar, Nek žive kao drugi ljudi.
U njinih dvorih odsle će Stanovat bolni ljudi, djaci, Pisari, sužnji il vojaci; A pune zlata, srebra vreće Na zadnji grošić nek se sbroje U blagajnice carske moje: Tim novcem digoh učilišta, Ja za se od tog ne ću ništa.”
To cara Jose reče moć, Sva graja njega malo smete, Još isti dan, još istu noć Teklići širom carstva lete, Sve vičuć: „Svatko sada znaj: Svim redovnikom nek je kraj! Pavlini, čujte, Jezuite! Sve biele, sive, crne svite! Svak svoja prsa triput tuci, Pa zatim svetu halju svuci. To volja jeste cara, kralja; Vladara svoga slušat valja.”
Daleko grom se carstvom širi, A strašnom javom bude san; Od trusa drhću manastiri, strahovit ide sudnji dan; I mnogu gorku čuo Beč: Zaludu! Kad je carska rieč.
I dodje glas do Lepoglave, Do tihe šumske postojbine, Gdje bieli fatri od starine U liepih dvorih Boga slave. Gospoda jesu, bogataši, Al uz to ljudi, kako treba, Ne kruti, ljuti velikaši, Već širom diele darak neba Šljivaru, kmetu, zlo kad vrieme Navalio na zemlju breme.
Gospoda jesu, časte, piju, I skladno gude, liepo rišu, I narodu svom knjigu pišu, Pa s Isusovci bojak biju. Al zadnja i njim dodje hora, Pavlina zbor se selit mora.
Tek što je opat čuo glas, Zvonara odmah viknu brata; „Svu braću zovni ovaj čas, zatvori zatim velja vrata, Svih sberi, ču li, u dvorište, To opat, reci, strogo ište.”
Kad u dvorištu sbor se skupi, Razrediše se fratri bieli, I pred njih opat mirno stupi, Pa svojoj braći ovo veli: – „Uzdignite sad Bogu duše, Zavapite sad iz dubine! Sva griešna srca nek se skruše, Nek ćute: sve da smrtno gine! Dal čuste zvona svetog hrama? To blize smrti zveči glas; A znate l i to, pitam vas, A znate l, kome zvone? Nama. Da, moja braćo, moji sinci! Svi živjet ćemo pojedinci; Al umrieti će sveti sbor, I ovaj slavni božji, božji dvor, Koj slovijaše trista ljeta, Opustjet će! Žalost! Šteta! Pre nogo svane mladi dan, U ovaj dvor će doć komesar I reć vam, kako želi cesar, Da pustimo taj sveti stan, Da cielo blago, što imamo, Na komesara ruke damo. Pa volja božja! Slušati je! O podjite u ime božje I neka Višnji sve vas prati. Svak nosi krst svoj, kako može, A Bog će vam se smilovati. Razidjite se svieta širom, Poštenja sijte čista sjeme, Pobiedit ćete ljuto vrieme. Oj podjite mi, braćo, s mirom. Al stante časak! Pamtite li, Što vazda bjahu fratri bieli?
Hrvati, sinci našeg puka. Ta sveta zemlja rodi nas, Imutak naš je pučka muka, To pamtimo u ovaj čas! Pred vaše dadoh snieti lice Taj silni evo kup papira, Sve same dobre obveznice, Milijun, mislim, baš talira. To duguju nam što šljivari, Što gradjanin, siromah kmet, Dužnici sve Hrvati stari, Ta naša krv, naš rod, naš sviet. Mi čekali bi ljeta duga, Do sudnjeg dana; – sad je druga, Jer državi l to dodje ruku, Plemiću jao! Jao puku! Izplatiti će morat odmah, i Hrvat propast će siromah. Imetak naš od trista ljet Razgrabiti će tudji sviet. Jedincu fratru zakon krati, Da namre komu oporukom – Pa bio otac – bila mati – Sve blago mu je „mrtvom rukom! Al sada redu smrt se sprema! Zar ima zato zakon? Nema. Pa pravimo sada oporuku: Imetak budi našem puku!”
Svi redom plamom voštanice Zapale silni kup papira, Sve same dobre obveznice, Milijun planu baš talira: -„Oj Bože, praštaj griehom mojim, Dužnikom evo praštam svojim!”
Raskrilio se nebom mrak, Sa hrama smrtno zvono ječi, Od vatre sav se žari zrak, Fratara sbor kraj vatre kleči. A psalam grmi sve u šir: „O Bože, daj nam vječni mir!” Gromore bubnji, vojska grne U sveti dvor sred noći crne, Uz vojsku dodje i komesar I javi svim, što reče cesar. Tad pokloni se opat muče i Komesaru preda ključe.”A blago?” pita isti mah Glavara starca sluga cara; Al opat njemu odgovara: -„Na evo vam ga! Pepeo, prah!
To baština je našeg puka,
To fratarska je oporuka!”
Prof.mr.sc. Vjenceslav Topalović u svom članku objavljenom u „Hrvatskom domobranu” studeni/prosinac između ostalog opisuje i „Odnos Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije prema Rimokatoličkoj crkvi.
„Iz državnog godišnjeg budžeta trebale su pojedine Crkve i vjerske zajednice dobivati novčanu pomoć prema broju vjernika i stvarno dokazanoj potrebi. Pa ipak je, unatoč proklamiranoj ravnopravnosti, Rimokatolička Crkva svaki put dobivala razmjerno manje u odnosu prema drugim Crkvama, a i vjerskim zajednicama. Tako su joj AGRARNOM REFORMOM, oduzeti razni posjedi i podijeljeni seljacima, ali nisu gruntovno preneseni, pa su crkvene ustanove godinama morale plaćati porez na zemlju koju nisu uživale. Katolička crkva, posebno u doba diktature, bez ikakva razloga i povoda napadana je najpogrdnijim riječima kako od strane liberalno-unitarističke, tako i od pravoslavnog i vjerskog tiska. Svaki pokušaj Katoličke crkve da se obrani od svih napadaja kažnjavan je zapljenom. Neki su svećenici zatvoreni, drugi isprebijani, a treći mučke ubijeni. Katoličke škole i gimnazije bile su u trajnoj opasnosti da budu ukinute (Velika Nadbiskupska Gimnazija u Travniku), premda su se u njima školovali đaci svih religija i nacionalnosti. Isto je bilo i s katoličkim bolnicama u kojima su se liječili svi, a država nije podmirivala troškove. U članku je opisana borba katoličkih biskupa da se pravno i zakonom zajamči pravi pravni položaj Katoličke crkve, konkordatom između Svete Stolice i države. To je uzrokovalo nekršćansku mržnju protiv Katoličke crkve, pa i nastanak letka Kletva vile Hilandarske. Mnogi katolici u državnim službama prelaze na pravoslavlje da bi mogli napredovati u službi. U članku je objavljen djelomični popis poubijanih Hrvata od 1918. do 1937.”.
Došlo je do 2. svjetskog rata i ta teška ratna vremena opisana su u mnogim knjigama. Strahote i nasilje se je nastavilo i nakon 1945. Poubijani mnogi svećenici, fratri i redovnice. Proganjani gađani kamenjem, jajima i što im se je već našlo pri ruci. Konfiscirana ili nacionalizirana sva imovina i nekretnine. Paljene knjige kao da su htjeli uništiti svaki trag djelovanje Katoličke crkve u Hrvata. Sve to su napravili i ostalim građanima.
Oduzeli im nekretnine i sva proizvodna i obrtnička sredstva za jednu normalnu obnovu života, kao što je imala n.pr. Austrija. Pred Domovinski rat imali smo zaduženu, osiromašenu Hrvatsku s propalom industrijskom proizvodnjom.
U Domovinskom ratu ponovno je između ostalog bilo rušilaštvo usmjereno na crkvene objekte, škole, bolnice i ubijanje crkvenih i redovničkih osoba. Materijalne štete su ogromne i broje se u milijunima eura.
Kako uz medijsku blokadu objasniti sve napade na Katoličku crkvu u Hrvata, a kroz to i na sve vjernike? Kako objasniti da je to napad na našu opstojnost? Kako postići povrat još velikog dijela nekretnina ukradenih crkvi a i ostalim oštećenim građanima? Za kopanje po kontejnerima nije kriva neracionalna državna uprava, trošenje, već 13 godina nepostojanja gospodarskog plana, rasprodaja državnog vlasništva pogodnima, krađe u svim segmentima društva, mito i korupcija već novčana sredstva koja dobiva Katolička crkva i braniteljske mirovine.
Pravilna rješenja nije do sada objavila ili predložila niti jedna politička stranka bila na vlasti ili oporbi.
Mira Ivanišević/hkv.hr
