M. Lojkić: Kult nakaza
Bijeg u sotonizam Važno je mladim uzrastima u sivilu svakodnevnice biti drugačiji, biti posebniji, biti onaj koji će privući pozornost, biti cool. Kako to postići u bezličnom umrtvljenom duhu?
Jedni teže, obično pod pritiskom „uspješnih“ roditelja, i sami biti akademski uspješni prema „kriteriju sustava“, ali to može izazvati emocionalne traume, stres, tjeskobu i depresiju, zato većina pribjegava osebujnijoj metodi isticanja. Kojoj?
Piercing tijela, tetoviranje, bušenje rupa, rezanje tijela i sl. napredovalo je do ekstrema. Nekada su se stari narodi tetovirali kako bi se obranili od nesreće, uroka, zla, slično i iz kojih razloga su nosili amulete. Također su se tradicionalno bušile ženske ili gusarske uši radi umetanja naušnica, a obično crne žene su stavljale prstenje u nos. Danas mladi od svog tijela stvaraju kultni predmet, „uljepšavajući“ svoje tijelo, što svjesno, a što nesvjesno, obezvređuju ga i ponižavaju.
„Prodavači coola“ su ljudski um doveli do ludila nakaznosti. Od tradicionalnih bušenja ušiju iz šezdesetih godina kada su muškarci „kulturnom revolucijom“ htjeli pokazati svoju „žensku stranu“ danas se ta tehnika razvila do savršenstva. Mnogostruki piercings više nisu ograničeni, kako za muškarce, tako i za žene, primjenjuju se doslovno na svim dijelovima tijela: na jeziku, nosu, obrvama, usnicama, obrazima, pupku, bradavicama, genitalijama i tko zna gdje još. No nije sve završeno s konvencionalnim tetoviranjem i piercingom. Danas su cool plitki rezovi kože i trodimenzionalni umjetnički implantati, ugrađivanje kuglica u genitalije, razvlačenje kože i rezanje, ugrađivanje magijskih ili skrotalnih implantata, ukrašavanje zuba, estetsko preoblikovanje lica, žigosanje tijela, pa čak i raspolovljivanje jezika i sl. Granice očito ne postoje. Naravna ljepota tijela dana od Stvoritelja na najvulgarniji se način demonizira i nagrđuje. ( David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 72.).
Čak ni tu nije kraj. Sustavom đavolje inverzije to unakaženo tijelo postaje „ljepota“, a samodestruktivnim porivima „živih nakaza“ plješće se i uzdiže ih se poput junaka, zvijezda (kako je lako postati popularan, biti in). Nisu rijetki slučajevi da različitim tehnikama rastezanja, probadanja i otvaranja tijela, sado-mazohističkim ritualima nesvjesne želje za nanošenjem i primanjem boli, razni posthumani umjetnici izvode svoje umjetničke performanse. Svakako da u tim performansima treba naslutiti poveznicu i između kulturnih rituala hinduističke religije i antropotehnike yoge, ali i kao modifikaciju tijela spram čiste posthumane sfere u kojoj više ne vrijedi zapadnjačka metafizika. Tijelo je koža i površina, meso i organi u onom što se tradicionalno naziva ljudskim, a duša ili „ljudska priroda“ nisu nikakve transcendentalne forme ljudske egzistencije. Želi se reći kako je ljudsko tijelo zastarjelo, kako je problem duše sveden na imanentizam tijela te kako se nalazimo na kraju ljudske filozofije i ljudske fiziologije. ( Žarko Paić: Poshumano stanje, Europski glasnik br. 15., Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2010., str, 554., 558. i 559.)
Granice programiranja najmračnijeg ljudskog uma ne postoje. Na kraju su iznakaženom tijelu i pomračenom umu „crni vračevi“ omogućili nešto opće „racionalno i prihvatljivo“, pa čak i duhovno: bijeg iz nihilizma u sotonizam. Mladom adolescentu („mooku“ ili „midriffici“) uronjenom u rap, metal ili rage rock, odjenutog u sotonski modus operandi marketinških tvrtki, odgojenom u okrutnosti i hipokriziji, klanjanje Luciferu postalo je, u perverznom smislu, prosvjetljujuće. Sotonizam Aleistera Crowleyja poput goleme hobotnice obuhvatio je cijeli Planet. Prerastajući u „spiritualni sotonizam“ koji je popularizirao osnivač Sotonističke crkve Antun Szandor LaVey (1930.-1997.), sotonizam je objedinio sva tajna i ezoterična učenja: yogu, kabalu, hermetizam, teozofiju, nekromanciju, astrologiju, magiju, divinaciju, odnosno sve ono što je potpuno suprotno kršćanstvu.
Prema učenju perverznih fetišističkih umova Sotonističke crkve demoni nisu demoni, već anđeli, judeokršćanski Bog je izmišljotina, a pravi stvoritelj je Sotona. Stoga se sotonizam prikazuje kao odgovor na svu ljudsku patnju jer oslobodilačka snaga leži u čovjeku, u njegovom samoostvarenju (primjerice kao u yogi gdje se samospasenje ostvaruje naprednim vježbama), a ne kroz Stvoritelja. Za spiritualni sotonizam koji sustavno preplavljuje svijet Isus Krist je izmišljeni identitet preuzet od starih poganskih razapetih bogova (kao germansko božanstvo Odin) koji je uporabljen u kršćanstvu kao zamjena za krvničko žrtvovanje.
Upravo stoga sotonisti okreću „pilu naopako“. Glorificirajući čovjeka sotonisti „uljepšavaju“ i unakažuju svoje tijelo (danas je popularni pojam „suspenzija“, gdje sotonist visi na kukama proboden kroz meso kako bi postigao novu duhovnu dimenziju); prakticiraju jezive seksualne sklonosti (ekshibicionizam, sadizam, mazohizam, homoseksualizam, pedofilija, sodomija, koprofagija, nekrofilija itd.); vrše ritualna ubojstva; odlaze u vlastitu smrt vjerujući kako će im vlastita žrtva donijeti viši položaj u zagrobnom životu…
The Satanic Bible (Sotonska biblija) Antona Szandora LaVeya kao vodilja postmodernističkog dekadentnog uma kaže: „Zašto ne imati vjeru posvećenu uživanju? Naravno, ona se podudara s naravi zvijeri. Više nismo ponizni slabići koji drhte pred nemilosrdnim Bogom koji ne mari živimo li ili umiremo. Mi smo ljudi puni poštovanja prema sebi samima, puni oholosti- mi smo sotonisti!“!
Dijelovi iz knjige KONTROLA UMA
Mladen Lojkić/croative.net
