Ideološki predoziran: Poslije Mesića, Hrvati se najviše stide Milanovića!

 

Što se tiče pitanja žrtava „ova vlada u ovoj zemlji” potpuno je nevjerodostojna. Ona je civilizacijski zaostala za europskim standardima u bespućima jugoslavenske komunističke teorije i prakse. Podsjetimo se, odnarođena vlast kulturno-revolucionarno otkazala je službeno komemoriranje holokausta nad Hrvatima na bleiburškom polju i ukinula povjerenstvo za istraživanje žrtava rata i poraća.

Holokaust na kukuriku revolucionaran način

Međunarodni dan sjećanja na stradanja Židova u Drugome svjetskom ratu u svijetu se obilježava bez velike pompe, ali s dužnim pijetetom. U Hrvatskoj je obilježen na najvišoj razini. Hrvatski sabor bio je domaćinom spomen obilježavanju na kojemu su se okupili brojni uzvanici na čelu s tri predsjednika. Rijetko se Leko, Milanović i Josipović istodobno pojavljuju na prigodnim obilježavanjima domaćih i međunarodnih obljetnica i spomen dana.

Bagateliziranje nacionalno važnih nadnevaka

Prije nekoliko dana u Zadru na obilježavanju obljetnice znamenite akcije Maslenica pojavio se samo predsjednik Leko. Milanovića je predstavljao monsinj…, lapsus, ministar Predrag Matić, a tko je došao u ime Josipovića i je li netko došao, nisam uspio zabilježiti. Nije bilo ni doživotnoga Mesića.

Nešto ranije, 15. siječnja, vukovarska Hrvatska proslavila je Dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Sva tri predsjednika odnarođene vlasti toga su dana imali važnijega posla. Na državnoj razini nije bilo nikakvoga spomen obilježavanja. Uostalom, gdje su naši predsjednici bili 15. siječnja 1992. kad nas je većina europskih država priznala, a dva dana prije njih i Vatikan? U „regionu”? U strahu? U pretvorbi? U nirvani Tuđmanove pomirbe?

Uslijedio je dan otvaranja pregovora EU i Srbije. E, tu je kukuriku ekipa otvarala šampanjac! Bratstva im i jedinstva, ako nisu. A onda opet tužan dan – ode im Perković u Njemačku dokazivati nevinost i otkrivati King Konga. Potom s prvim snijegom slijedi sastanak svih čimbenika kukurikanja i definiranje izbornih im želja na listi za Europski parlament umjesto traženja rješenja koja nameće 372.000 nezaposlenih i brojni drugi negativni pokazatelji.

Dogovorili se da idu sa zajedničkom listom na izbore za Europski parlament. Nacija je time odahnula, iako je na izdisaju što od gladi što od posljedica kulturalne revolucije „ove vlade u ovoj zemlji” koju simboliziraju Perković i Šegon.

Milanović previdio Irineja i prešutio Ljubicu Štefan

I tako smo došli do 27. siječnja i rečenoga Međunarodnoga dana. Frustrirani Milanović koristi ga, kao neotesani gost Hrvatskoga sabora, za prizeman napad na „narodne neprijatelje”. Optužio je Hrvatsku da je kriva za masovne egzekucije diljem Europe, koji su počeli baš s 10. travnjem 1941. Ta mu laž nije bila dostatna pa je odmah optužio i Katoličku crkvu što je u Hrvatski sabor na spomen obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na židovske žrtve poslala monsinjora Nedjeljka Pintarića umjesto kardinala Bozanića, nadbiskupe i biskupe, monsinjore, župnike, kapelane, bogoslove, časne sestre i ministrante. Zvonare i orguljaše.

To što u Hrvatskom saboru nije zatekao njegovu svetost patrijarha Irineja, šefa Srpske pravoslavne crkve koja se proteže cijelom Hrvatskom (uključujući i „vascelu Italiju”), nije Milanovića potaknulo da Srpskoj pravoslavnoj crkvi dodjeli javni žuti karton. Znači li to da se slaže s načinom na koji je Beograd bez glasa protiv od strane SPC, riješio židovsko pitanje tijekom Drugoga svjetskoga rata o čemu je argumentirano pisala pravednica među narodima, nenadmašna Ljubica Štefan? Nje se u svojem zbrda-zdola govoru ispod svake ozbiljne razine, nije ni sjetio! Zato jer je ona hrvatska pravednica među narodima, a ne jugoslavenska?

Ne vidi balvan u svom oku, a traži trun u tuđem

Neupućeni bi mogli pomisliti kako Milanović drži do formalnih razina kad je riječ o nazočnosti na nekim događajima i nadnevcima. Predsjednik vlade Milanović, međutim, osim što preskače čak i Dan međunarodnoga priznanja, u pravilu ne dolazi na mise za Domovinu (osim kad se zabuni), ali spočitava „razine” Katoličkoj crkvi, imputirajući joj stare jugokomunističke konstrukcije proizvedene za discipliniranje Hrvata.

Organizatoru i domaćinu spomen obilježavanja, Hrvatskom saboru, na vrijeme je poslana informaciju da toga dana zasjeda Hrvatska biskupska konferencija i da zbog toga šalje izaslanika. Milanovića ne zanimaju činjenice u onoj mjeri u kojoj ga zanima ideologija.

Njegovo ignoriranje misa za Domovinu o prigodnim nacionalnim blagdanima u državi u kojoj je skoro devedeset posto građana deklariranih katolika, diskvalificira ga kao ozbiljnoga političara. A njegovo prozivanje Katoličke crkve u Hrvatskome saboru, gdje on nije domaćin, opetovano dokazuje da je izgubio kompas i trodiobe vlasti i elementarnoga bontona.

Neozbiljan premijer bez kompasa, a bez ikakva pozitivna rezultata rada njegove vlade, pribjegava jedinome što zna – ideološki nadahnutom politikantstvu.

Ideološki nafiksan incidentan premijer

Čini se da ideološki predoziran Milanović nije usvojio ni riječi predsjednika Hrvatskoga sabora, Josipa Leke, izrečenih na obilježavanju obljetnice akcije Maslenica: „Akcija Maslenica je promijenila tijek Domovinskog rata, na njoj trebamo graditi današnje vrijednosti. Moramo znati da su tu akciju dobili hrvatski branitelji i narod i na tome trebamo graditi vrijednosti koje smo tada zastupali – slobodu, samostalnost, odgovornost, toleranciju, ljudska prava, temeljne slobode”.

Na kojim vrijednostima i „akcijama” Milanović gradi svoj neprimjereni napad? Na vrijednostima Moše Pijade izrečenim na prvom zasjedanju AVNOJ-a? Sigurno ne na onima koje je samo nekoliko dana ranije naglasio predsjednik Hrvatskoga sabora. Pa ga i zbog toga treba smijeniti na prijevremenim izborima, jer on je pretežak problem koji SDP ne može sam riješiti, premda slabašna socijaldemokratska struja SDP-a sve jače stenje pod njegovim teretom.

Milanović je općenarodni problem. Hrvatska je talac njegove ideološke nafiksanosti. Incidentom u Hrvatskom saboru Milanović je još jednom politikantski skrenuo pozornost javnosti s bitnih nacionalnih problema koje njegova vlada ne zna riješiti. Riječ je o nizanki dimnih bombi, koja u posljednjih pola godine počinje s lex Perkovićem, ćirilizacijom Vukovara, ustavnim promjenama… i završava, evo, s imputiranjem krivnje za holokaust. Sve to zaudara na staru jugokomunističku politiku vođenu prema SRH.

Negiranje hrvatskoga holokausta

Što se tiče pitanja žrtava „ova vlada u ovoj zemlji” potpuno je nevjerodostojna. Ona je civilizacijski zaostala za europskim standardima u bespućima jugoslavenske komunističke teorije i prakse. Podsjetimo se, odnarođena vlast kulturno-revolucionarno otkazala je službeno komemoriranje holokausta nad Hrvatima na bleiburškom polju i ukinula povjerenstvo za istraživanje žrtava rata i poraća.

Stoga opravdano sumnjam da iskreno suosjeća i sa židovskim žrtvama. Držim da im one služe ponajviše za postizanje ideoloških ciljeva, kao opravdanje za izvođenje kulturalne revolucije i nametanje kolektivne krivnje hrvatskome narodu i njegovoj državi.

Hrvati poštuju židovske žrtve. Htjeli bi na civilizirani način poštivati i svoje žrtve, ali im kukuriku vlast onemogućava dostojanstveno komemoriranje žrtava iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata i poraća, dok im istodobno relativizira i obezvrjeđuje žrtve iz razdoblja velikosrpske agresije. Zato i jest odnarođena.

Ne znam nijednoga izraelskoga političara koji negira židovske žrtve, ali znam na desetke hrvatskih koji hrvatske guraju pod tepih. Milanović je iskoristio židovsko stradanje za svoje kronično politikantstvo. Tako se nijedan premijer u Europi ne odnosi prema žrtvama. Poslije Mesića, Hrvati se najviše stide Milanovića.

 

Nenad Piskač/hkv.hr

Odgovori

Skip to content