Deveto poglavlje

Prijatelji su u čudu gledali osobu u visokoj stolici. Bio je to čovjek, starac od kojih sedamdesetak godina, no iznimno vitalan. Smješkao se dvojici prijatelja očito uživajući u slici koju je upravo imao pred sobom.

– Otkud čovjek među ovim stvorenjima? – upita Visoki.

– Ha-ha, zatvorite usta prijatelji. Vidim da ste jako iznenađeni.

Starac je još malo uživao u prizoru koji su mu dvojica došljaka nenamjerno priuštila, a zatim progovori: – Ja sam Petas, a ovdje sam već dugo, dugo i nemam namjeru nikamo ići. Ovdje mi je baš dobro he,he…

– Kakva je ovo dolina? Tko su ovi patuljci čudnog izgleda? – upita ga Visoki.

– Ovi patuljci su jako dobra stvorenja. Nikome ne bi nanijeli nikakvo zlo, a ja sam s njima već nekoliko stotina godina.

Prijatelji se pogledaše, a Visoki neprimjetno pokaže prstom prema sljepoočnici. Starac je očito prolupao, pomisli.

Stari uhvati njegov pokret prstom i još jednom se slatko nasmije.

– He-he-he baš mi je milo gledati vaša zbunjena lica. Pojma nemate koliko ste smiješni. Vjerujte mi da nisam sasvim poludio. Možda malo… he-he-he…

– Prijatelju, sve nam je ovo jako neobično. Priznat ćeš da to uopće nije čudno u ovakvoj situaciji. No, vjeruj mi da nemamo puno vremena i zato bismo voljeli znati neke stvari. Ako to nije moguće odlazimo – Zoras je već pokazivao znakove uzrujanosti.

– Dragi moj ratniče, vidim da si čovjek od akcije. Samo si pomalo nestrpljiv, a nestrpljivost nije dobar saveznik, posebno ako se radi o važnoj stvari. A ja vidim na vašim licima da ste jako zabrinuti. Vjerujte mi da to lako mogu pročitati.

– Sad već pričaš puno razumnije. Kaži nam što se to ovdje događa – javi se opet Visoki.

– Sjednite pa ću vam ispričati.

Kad su se prijatelji smjestili u dvije udobne stolice, starac započne svoju priču.

– Ovi patuljasti stvorovi su nekad bili veliki narod, a ovo je sve što je danas ostalo od njih. Još ih nešto ima dolje daleko na jugu, gotovo pod Dalekim planinama, dakle u područjima gdje pametni i oprezni neće baš rado poći. Htjeli smo da nam se ovdje pridruže, no oni su izabrali drugačiji život. Dugo ih nisam mogao razumjeti, ali čini mi se da ih sad shvaćam. Možda su ipak mudro postupili.

– Ne razumijem, zašto bi se trebalo čuditi njihovoj odluci da nastave živjeti u svom zavičaju. Bilo bi čudnije da su se preselili ovamo – opet progovori Visoki.

– U svim drugim uvjetima možda. Hm, a je li to baš njihov zavičaj? Sad dolje žive pa bi se moglo kazati da jest. Međutim, i oni su dolje dospjeli bježeći iz svog pravog zavičaja i spašavajući živu glavu. Uostalom kao i mi. No, mi ovdje zaista živimo drugačiji život. Malo prije sam vam rekao da sam ja tu već nekoliko stotina godina. Naravno da mi to nećete tek tako povjerovati, ali zaista je istina.

Prijatelji se opet u nevjerici pogledaše. Što to čovjek govori?
Međutim, izgledalo je da starac misli skroz ozbiljno.
Sigurno je skrenuo s pameti, pomisli Zoras. Ne treba ni spominjati da je Visoki bio potpuno uvjeren u to.

– Vidim da mi još ne vjerujete. Prije otprilike petsto godina ovi mali stvorovi su vodili brojne borbe. Nisu to bile bilo kakve borbe, nego doslovno borbe za opstanak. Napadali su ih Ar-bešati, ogromne crne zvijeri naoružane teškim toljagama na kojima su bili tvrdi šiljci i s, kao britva, oštrim zubima. Napadale su ih divlje zvijeri, a napadali su ih, zbog čega se ja posebno stidim, i pripadnici moje vrste. U međuvremenu su Ar-bešati istrijebljeni, ili kažu neki, gotovo istrijebljeni. Nikakva šteta za vrstu koja se svagda hranila zlom i tuđom patnjom. Njihova zloća ih je na koncu i uništila. No, koliko su oni bili zli toliko su ovi malci, revlonci, tako su ih davno nazivali, bili plemeniti. U njima nije bilo ni trunke zloće i ni mrvice zlobe. Nastavali su krajeve malo južnije odavde pa još dalje prema jugu i jugoistoku. Živjeli su jednostavnim životom u skladu s prirodom, uzimajući samo ono što im treba. Sve im je bilo zajedničko, a dobara je bilo taman toliko koliko treba. Ništa više. U njihovim naseljima je vladalo veselje i čuo se samo smijeh. Bili su prijatelji svima. I u onom što se nama u svijetu oko nas, posebno u prirodi koja nas okružuje, ponekad čini lošim, oni su pronalazili samo i jedino dobro. Sve su dobrodušno primali i sa svakim sve svoje dijelili. Bili su potpuno jednostavni i krajnje neiskvareni. Međutim, vremenom su neki drugi počeli iskorištavati njihovu dobrotu i naivnost. Revlonci se u početku nisu čak niti branili. Nisu ni znali što je to, a ako bi ih netko gnjavio i tlačio jadnici su mislili da su oni krivi. Vremenom su ipak uvidjeli da ih se jednom želi učiniti robovima, drugi put iskoristiti, ili, treći put, čak potpuno istrijebiti. Shvatili su da se moraju boriti. Nažalost, moram kazati da je ta borba bila unaprijed osuđena na propast. Vidite i sami kakvo im je oružje danas nakon toliko vremena. Oni jednostavno nisu za borbu i nisu vični nikakvoj ratnoj strategiji, a kamoli tehnologiji te vrste.
No, vratimo se onoj situaciji. Sve se nekako još i moglo podnijeti dok se nije dogodio susret s ar-bešatima. On je bio koban, a zlo ar-bešata pogubno. Revlonci su vrlo brzo i nažalost na veoma bolan način spoznali da moraju spašavati živu glavu. No, to nije bilo nimalo lako. Morali su se dobro skriti jer se njihov bijeg i borba za goli život pretvorio, s one druge strane, u bjesomučan lov na njih. Ar-bešatima je postalo zabavno kititi se kožama pobijenih revlonaca. Nije bila neka velika hrabrost ubiti revlonca, no izgleda da je bilo jako zabavno. Vrlo brzo je broj ovih jadnika prepolovljen, a tada su se pojavili novi neprijatelji-ljudi. Bili su jednako divlji kao ar-bešati, samo mnogo lukaviji i često svirepiji. Bjesomučno su lovili jadnike koji su bili istrijebljeni gotovo do posljednjeg. Srećom je između ljudi i ar-bešata postojala jedna velika razlika. Svi ljudi nisu bili zli. Dapače, neki su bili tako plemeniti da su se po tome mogli usporediti s revloncima. I tada se dogodio jedan neobičan paradoks: dok je veći dio ljudi bjesomučno proganjao ove jadnike jedan manji broj im je pomagao. Tako su ipak opstali, doduše u vrlo malom broju, ali još su tu.
U međuvremenu su, međutim, nekad strašni ar-bešati, gotovo istrijebljeni. Kako god je susret s njima bio koban za revlonce, tako je za njih bio koban susret s ljudima. Iako je u početku njihovih čarki i ratovanja dugo vremena vladala pat pozicija, malo-pomalo su ih ljudi nadjačavali. Divlji ar-bešati su i međusobno stalno imali nekakve razmirice, što ih je na koncu skupo stajalo. Na kraju su i oni kao i revlonci morali pobjeći daleko, daleko na jug. Danas, ako je uopće koji preživio, ima ih vrlo malo. Više čak ni revloncima, daleko dolje, ne predstavljaju nikakvu opasnost.
Ja sam se u ta teška vremena stavio na stranu ovih malenih stvorenja. Imao sam dosta ratničkog iskustva, a bio sam i, zvučat će neskromno, dobar strateg. Bježali smo tražeći neki pusti kraj gdje bi se konačno mogli skrasiti i od svega odmoriti. Nadali smo se da bi negdje revlonci možda mogli započeti novi život. Tako smo bježeći dospjeli u ove krajeve. Većina preživjelih je bježala prema jugu, pa je i većina lovaca bila dolje. Nama je to dalo mogućnost da malo predahnemo.
Jednom zgodom dođosmo do ovih pećina. Odlučili smo se koji dan sakriti u njih i malo odmoriti. A revlonci ko revlonci, ne mogu dugo mirovati. Trojica mladića u trenu su nestala u dubinama pećine. Htjeli su je, onako zaigrani, malo istražiti. Oni su kao mala djeca, bezazleni i znatiželjni. Svi smo se veoma zabrinuli kad se za dugo vrijeme ne pojaviše. Brzo smo shvatili da su se izgubili. Izabrao sam najpouzdanije, najodanije i najposlušnije među njima pa ih krenusmo tražiti. Na koncu smo ih pronašli u jednom dalekom tunelu. Bijahu dokraja prestrašeni i gotovo nasmrt izgladnjeli. Srećom su naišli na nekakvu vodu što im je spasilo život.
Tražeći njih dospjeli smo i do ove predivne doline. Označili smo put do nje i kasnije se vratili. Kad smo je istražili svi smo bili zadivljeni njenom ljepotom pa odlučismo tu ostati. Ovi krajevi su nenaseljeni pa je bila mala vjerojatnost da će nas netko pronaći. Eto, dugo prije vas nismo nikoga vidjeli.

Starac za trenutak zašuti, otpije gutljaj vode pa nastavi:
– Za slučaj potrebe organizirali smo obranu i to puno bolju od onoga što ste vi doživjeli, a imamo osiguranu i odstupnicu. Nažalost, nevolja nas je naučila da moramo biti oprezni.

– Zanimljiva priča – javi se Visoki – no to je trebalo biti prije četiri – pet stotina godina. E, prijatelju, to mi nikako nije jasno.

– Naravno da ti nije jasno. Slušajte dalje. Tu smo se, dakle, nastanili i organizirali život. Revlonci su bili jako zadovoljni. Okruživala ih je nedirnuta priroda, veličanstvena u svojoj ljepoti, a bogata u svojoj darežljivosti. Imali su sve što im treba, a prije svega mir i slobodu. Vrlo brzo su počeli živjeti kao u ona stara dobra vremena. Sreća se vratila u njihova srca, a osmijeh na njihova lica. Međutim, vrlo brzo su se zabrinuli. Primijetili su, naime, da njihove žene ne rađaju djecu, a djeca bijahu jedan od glavnih izvora njihova zadovoljstva. Zatim su vidjeli da se sve događa u puno većim vremenskim razmacima negoli prije. Srećom, nakon niza godina neke žene su napokon rodile. Nastalo je veliko slavlje, a malo-pomalo je naša mala zajednica došla do ovolikog broja članova.
Prolazile su godine, a malo se toga mijenjalo. Svi smo se tome veoma čudili. Kad smo došli prvi put u dolinu ja sam imao pedeset godina. Prošlo je još pedeset godina, a ja se nisam ništa promijenio. Bilo je to zaista jako neobično. Nakon dugog vremena smo shvatili da u ovoj dolini vrijeme prolazi dvadesetak puta sporije nego vani. Možda ću biti točniji ako kažem da vrijeme prolazi jednako brzo kao i vani, ali se ovdje, iz nekog razloga, puno sporije stari. Mi još uvijek ne znamo zašto je to tako.
Neke mudre revlonske glave, a vjerujte da takvih ima puno, kažu da je uzrok u vodi koja protječe dolinom. Neke druge misle da se nešto nalazi u zraku, dok treći drže da su za to zaslužne čudne vrste bilja koje rastu samo ovdje.
Ja moram biti iskren pa reći da mi nije jasno što je uzrok dugovječnoj mladosti, ali to je, eto, činjenica.

Zoras i Visoki su se pogledavali ne znajući što bi mislili. Starac je vidio da su zbunjeni. Izgledalo je da još uvijek uživa u tome. Malo kasnije priđe mu jedan stariji revlonac.
– Vidim da si u nevolji prijatelju. Konačno dođe netko tvoje vrste, netko s kim možeš razmijeniti koju riječ ili misao i onda ti ne vjeruju. Nezgodno, nezgodno he-he, – smijao se došljak.

Kad su čuli da revlonac govori prijatelji skoro popadaše sa stolica. Sad se oba starca nasmijaše.

– E, dragi moj El-mar, vidiš da mi nije lako. Dođu dvojica poštenih moje vrste, što se, priznajem, rijetko viđa, a onda ovako.

– Pa ti pričaš – zine Visoki zaprepašteno gledajući revlonca.

-Naravno, naravno… a i nisam jedini. Imali smo mnogo vremena da naučimo vaš jezik. Stotine godina he-he-he.

– Više revlonaca zna naš jezik, no mladi ga baš i ne žele učiti. Oni govore svojim jednostavnim jezikom koji je puno bolje prilagođen uvjetima i načinu njihovog života – dometne Petas.

Visoki i Zoras su zašutjeli. Vidjelo se da im je teško prihvatiti sve ono što su upravo čuli.

– Vidite, potpuno mi je jasno da ste u velikoj nevjerici, ali sve ono što vam je Petas kazao je točno. Možemo vam to kasnije i dokazati ako se moj prijatelj slaže.

– Hm, o tome ćemo odlučiti kasnije, dragi moj El-mar. Mislim da u njih možemo imati puno povjerenje, ali polako. Najprije bih htio znati tko su i gdje ovako žure.

– Dragi došljaci – nastavio je El-mar – znamo da ste pomogli mom rođaku Al-maru kad to nije bio zaslužio. Uzeo vam je torbu povučen velikom djetinjom znatiželjom. Mogli ste ga ubiti, a vi ste mu pomogli. Malo ljudi bi tako postupilo. Zato mi revlonci smatramo da spadate u onu plemenitu grupicu. Vaš život nijednom nije bio u opasnosti, čak ni kad ste bili pod mrežom. U najgorem slučaju bili biste onesviješteni i doneseni ovdje. No Al-mar nije dao da vam to urade. Vjerojatno ste primijetili da je on već gotovo ozdravio. I za to je zaslužna ova čudesna dolina kao i nekoliko čarobnih trava koje smo ja i Petas pripremili. U malom Al-maru sada imate najodanijeg prijatelja. Kad vas je oslobodio mogli smo testirati vaše ponašanje i moramo s radošću reći da zasad imate naše puno povjerenje. Ako zaključimo da ga zaista zaslužujete, pomoći ćemo vam.

– Možete li nam reći tko ste vi i kakvim ste se poslom ovdje našli? – upita ih Petas.

Nakon kratkog premišljanja Zoras je u najkraćim crtama objasnio što ih je natjeralo na put. Kazao je da mu je sin zarobljen u mokaškim tamnicama i da ga mora osloboditi. Visoki je dodao da neprijatelji znaju da oni dolaze i da će to biti gotovo nemoguć pothvat.

– No, nemamo izbora – dodao je – moramo pokušati osloboditi Pinasa, a već ćemo smisliti kako ćemo to izvesti.

Petas je zamišljeno gledao negdje iznad njih.

– Hm, dobro ste rekli, bit će to nemoguća misija.

Opet je neko vrijeme šutio, a onda upita: – Mogu li vidjeti tvoj mač?

Zoras ga pogleda pomalo iznenađen. Zašto mač? Zar on nešto zna o paretskim mačevima?

– Žao mi je ali njega ne dajem nikome. Nemojte se ljutiti, ali za to postoji dobar razlog.

Starac pažljivo pogleda dršku koja je virila iz korica. Pruži ruku i reče :- Zar se bojiš starca? Ha-ha ne boj se, neću ti ništa.

– Nije u tome stvar – javi se Visoki.

– Stvar je u tome da ne može baš svatko nositi ovaj mač. Znam, znam – Petas opet ispruži ruku.

– Zar ti znaš za paretske mačeve? – upita Zoras.

– Znam ja puno toga. Iznenadili biste se što sve. Znam da su bila četiri mača. Znam da su prije nekog vremena pronađeni i upotrijebljeni. Znam da je zlo bilo iznenađeno i privremeno utišano. Znam da je opet jako aktivno i to, čini mi se, puno ozbiljnije, pripremljenije i lukavije nego prvi put iako je o tome još teško zaključivati. Znam da se već dogodio jedan strašan napad u slobodnim krajevima na jugu. To me iznenadilo. Zašto baš dolje?

Zoras izvuče mač i reče: – Zbog ovoga. Pokušali su uništiti nositelje paretskih mačeva – pružio je oprezno mač Petasu.

Ovaj ga uzme bez premišljanja. Ništa se ne dogodi. Petas je vrtio mač u ruci.

– Da sam imao ovakav u ono vrijeme. Eh, bilo bi manje zla… ovo je zaista… nevjerojatno – okretao je mač – Rovatanci su bili plemeniti i domišljati… pravi genijalci. No ne znam može li ovo biti dovoljno. Nije mi jasno… tri su mača bila povremeno u upotrebi, a četvrti je nestao. To je ono što ja znam. Hm, hm… imam staru glavu koja je puno razmišljala. Stalno je nešto mozgala i domišljala, ali kad su u pitanju sile mraka… tu mi mnogo što nije jasno… tu logika često ne pomaže.

Zoras je još jednom bio iznenađen. Starac je uzeo mač bez ikakvih posljedica i sad ga je bez problema vrtio u ruci.
Petas je zamišljeno promatrao mač, pažljivo zagledajući u najsitnije detalje. Bio je očito zadivljen.

– U zadnje vrijeme se događaju značajne stvari, nažalost nimalo dobre. Otvoreno je počelo s onim napadom, no već duže vrijeme traju pojačane aktivnosti svakovrsnih spodoba…Nešto se sprema, nešto veliko… svakako nešto veliko… samo što? Kad je zlo u pitanju možeš svašta očekivati. Zašto je zlo pokrenuto… – starac je poluglasno mrmljao zamišljenim glasom. Za to vrijeme Zoras je razmišljao da li da mu kaže ono što zna o četvrtom maču, o njegovoj moći, o tome kako će s njim moći konačno pobijediti sile zla i, na koncu, da ga njihova dva prijatelja traže. Zaključi da će za sada ipak šutjeti.

Starac mu napokon vrati mač.
– Sad sam siguran da vam mogu potpuno vjerovati. Pomoći ćemo vam koliko god bude u našoj moći, samo nam morate obećati da će ova dolina ostati tajna.

– Ionako nismo mislili otkrivati vašu tajnu. Svjesni smo da bi to za vas bio kraj. Što se toga tiče možete biti mirni.

– El-mar, što ti misliš? – upita Petas.

– Prijatelju uzdam se u tvoju procjenu jer nikad dosad nisi pogriješio. Ako već mene pitaš, instinkt mi kaže da je sve u redu. Razum također.

– Pođimo onda. Vidjet ćete da nismo samo spavali nekoliko stotina godina.

……

Kad je Ejnar stisnuo kamen povuče ga jak vrtlog. Nije imao pojma gdje će završiti, ali je sasvim sigurno znao da mjesto na koje će dospjeti neće biti gostoljubivo. Odjednom vidje uski mračni tunel, a on je njime velikom brzinom čas klizio čas letio. Tu i tamo bi ponešto bljesnulo. Dva tri puta je u djeliću sekunde vidio neke nepoznate krajeve, a onda se bjesomučan let nastavljao. Znao je da nema nikakve šanse da prekine ovo putovanje. Gdje li će završiti pitao se sa strašnom zebnjom koja ga je sve više obuzimala. Posebno se plašio za neopreznog mladića koji je pred njim krenuo na ovo čudno putovanje.
Odjednom je osjetio usporavanje i ugledao neku poljanu na kojoj su bili podignuti brojni šatori. Lagano se spustio na utabanu zemlju. U glavi mu se vrtjelo od prevelike brzine kojom je do malo prije letio. Pokuša stati na noge no one otkažu poslušnost. Padao je pa krajičkom oka spazi kako se tlo munjevito približava njegovom licu. Udarac je bio jak i to ga srećom povrati k punoj svijesti. Odmah skoči i uhvati mač. Bilo je to u zadnji tren jer su ga dvije sjene već napadale. Vještim potezima su učas bile posječene. Dok su još na tlu skičale i krkljale, Ejnar pogleda oko sebe. Stajao je pored velikog stupa na kojem se nalazilo nekoliko crnih oblutaka. Desetak sjena je trčalo prema njemu, a na pet koraka od njega nalazio se Eric. Upravo je dostigao ranjenog nazera i podignutim mačem zamahivao prema njemu. Nazer se nemoćno trgne i pokuša izbjeći udarac, no njegove kretnje su bile previše usporene. Mač ga pogodi u vrat i on se samo skljoka na tlo. Eric odmah potom skoči prema sjenama koje su već okružile Ejnara. Zlotvori su padali kao snoplje stvarajući takvu buku da su se iz okolnih šatora počele pojavljivati brojne znatiželjne spodobe. Dvojica boraca bijahu jedan uz drugog, a tek nekoliko metara udaljeni od stupa. Bilo im je jasno da su upali ravno u veliki neprijateljski logor.

Moramo se vratiti do stupa i opet aktivirati teleporter, panično je razmišljao Ejnar. Zato vikne Ericu da se pokuša probiti natrag. Udarali su naokolo, vješto odbijajući napade i lagano napredujući prema velikom mračnom stupu.

Iskusni ratnik se divio vještini i hrabrosti koju je pokazivao njegov mladi učenik. Bio je brz i okretan, jak i nepredvidiv. Vješto je baratao mačem koji kao da je srastao s njim.
Vrlo brzo dođoše u blizinu samog stupa.

– Uspjet ćemo – pomisli Ejnar i pruži ruku prema kamenu. U tom času se pojača napad na njih i sjene ih odbace nekoliko metara natrag. Ejnar u ovom udaru zaradi nekoliko gadnih posjekotina. Ništa strašno, bilo je toga i prije, pomisli i krajičkom oka potraži Erica. Mladić se borio kao lav. Bio je okružen šestoricom spretnih neprijatelja, no nisu mu mogli prići. Čim bi neki pokušao padao je posječen. Eric je osjećao svaki njihov pokret. Već se borio kao iskusan ratnik koji je za sobom ostavio mnoge teške bitke.

– Kako prije nisam zapažao ove njegove kvalitete? – začuđeno se pitao Ejnar – valjda sam se previše bavio Jonasom.

Nažalost, oko Erica se okupljala sve veća grupa spodoba. Ejnar se opet probio do stupa, a onda vidje da to Ericu ne polazi za rukom. Zato skoči prema njemu spreman, ako zatreba, položiti svoj život. Krenuli su iznova u proboj udarajući zadnjim snagama, a tada se potrese cijela poljana. Strašan urlik zaorio se cijelim krajem. Pred njima je stajao morg. Prijatelji se slediše. Eric je nijemo stajao. U ruci je držao mač, ali sva snaga kao da se iscijedila iz njega. Ruku nije uspijevao niti podići. Oči su mu bile ispunjene jezom, a tijelo posve ukočeno. Ejnaru ovo nije bio prvi susret s ovakvim čudovištem pa se brzo vratio svijesti pokušavajući odvratiti morga od mladog prijatelja. Nije uspio u tom naumu jer ga u taj čas opet okružiše sjene. Tukao ih je neviđenom žestinom, a strah i panična briga za mladog prijatelja vratiše mu snagu. Nažalost, sve je bilo uzalud. Upravo se pred njegovom očima događao najgori scenarij kojeg je mogao zamisliti.
I hrabri mladić konačno dođe sebi pa mlako zamahne mačem. Mač prođe kroz morga ne dotakavši ga. Eric opet zamahne, pa opet i opet, a rezultat je uvijek bio isti. Morg sad ispusti urlik koji je sličio na grohotan smijeh, a odmah potom podigne svoj crni mač i zamahne prema Ericu.

– Neeee!!! – krikne Ejnar i još jednom očajnički pokuša proboj prema mladom prijatelju. Nije uspio. Crni mač se strelovito spusti i probode mladića. Eric ostade potpuno nepokretan u onom položaju u kojem ga je mač našao.

Ejnar je, slomljen i očajan, potpuno klonuo. Osjeti jaku želju, baš kao nekad, da odmah ovdje skonča. U grlu mu se skupila takva gorčina da je mislio da će se ugušiti. Zašto se uvijek njemu događaju najgore stvari, pitao se. U strašnom bijesu je sjekao spodobe oko sebe. I on je dobio nekoliko gadnih udaraca, no nije se na to nimalo obazirao. Htio je sjeći i sjeći i sjeći, sve dok njega ne posijeku. Srećom, kao da ga je neka nevidljiva ruka vukla prema stupu. Konačno je dotakao crni oblutak i odmah započe novo putovanje.
Snažan vihor ga je opet nosio uskim tunelom. Dok je letio prema novom odredištu trpio je strašnu bol zbog onoga što se dogodilo. Ipak se zdravim djelićem svijesti nadao da je pritisnuo pravi oblutak na teleporteru i da će stići među prijatelje koje mora upozoriti na veliku pogibelj. Ako ode negdje drugdje sjene će ga progoniti, a on će se možda već nekako spasiti. Međutim, neprijatelj sada zna gdje je sa svojim suborcima napao one nazere i sjene pa ako se morg tamo teleportira… nije smio ni pomisliti što bi se tada dogodilo njegovim ljudima. Letio je trpeći blješteće udare koji su mu se bolno usijecali u mozak. Pokušavao je u tim bljeskovima, kad je u djeliću sekunde mogao vidjeti komadiće terena preko kojih je letio, zapaziti nekakav poznati objekt, no, to mu nije polazilo za rukom. Nikako nije mogao zaključiti gdje bi se mogao nalaziti onaj logor. A i da je znao što bi učinio? Eric je u svakom slučaju bio izgubljen. Njemu sad nikako ne može pomoći, a volio bi da je morg upotrijebio običan mač i jednostavno ubio mladića. Ovako je njegova sudbina bila puno gora od smrti.

Sve mu je ovo u trenu prošlo kroz glavu. Osjetio je lagano usporavanje pa se pripremi za dodir s tlom. Ovaj put, srećom, nije izgubio ravnotežu. Odmah je vidio da se vratio na pravo mjesto. Skupa s njim je, nažalost, stiglo još puno nezvanih gosta. Ugledao je nekoliko ljudi iz svoje grupe pa pojuri prema njima. Pratilo ga je urlikanje i smrad nakaza koje je vrtlog teleportera zahvatio i donio. Dok je grabio prema mjestu gdje su bili konji, vikao je da se odmah počnu povlačiti. Krajičkom oka primijeti Jakog koji ga je začuđeno promatrao. Mahne mu i ovaj potrči za njim.

– Što se dogodilo? – upita ga Jaki.

– Užas. Trči prema konjima. Bježite dolje. Ja ću pokušati zaustaviti morga.

– Zar dolazi morg? Prokletstvo!

Jakom nije trebalo kazati dva puta. Vodio je ljude ka konjima, a Ejnar je namjerno malo zaostao. Srećom, sjene nisu mogle držati korak s jakim i spretnim ratnicima. Kad su ljudi došli do konja krenuli su uskom stazicom prema podnožju brda pazeći da životinje ne polome noge. Sve dok se kolona nije malo razvukla nisu bili mnogo brži od prosječnog pješaka. Sad su već hitro odmicali. U tom času Ejnar vidje da mu se Jaki pridružio.

– Gdje je Eric? – upita ga ovaj.

Ejnaru se učini da mu je netko zabio bodež u srce. Šutio je.
Jaki je također šutio. Činilo se da je sve shvatio.
U međuvremenu su zlotvori došli na nekoliko koraka od njih. Mahali su zahrđalim mačevima i sjekirama.
Dva prijatelja u istom času, kao na nečiji nevidljivi mig, zamahnu ubojitim oružjem. Sjene su pod bijesnim udarima padale na sve strane. Te polumrtve nakaze koje je samo zlo proizvodilo ili na tko zna koji način probudilo, nisu im bile dorasli protivnici. U borbi je prave i hrabre ratnike mogao zabrinuti samo njihov broj i neprestano nadiranje. Neki put su se znali toliko umoriti sijekući ih, da su im ruke od napora padale niz tijelo. To bi redovito bio znak za povlačenje i odmor. Opasne su bile tek utvare koje, iako pripadahu istoj vrsti, bijahu mnogo sposobnije i jače od ovih jadnih spodoba. No one su se srećom rjeđe pojavljivale.

Prijatelji su u trenu posjekli pet-šest protivnika te počeli trčati ka svojim konjima. Još uvijek je postojala opasnost da se pojavi morg pa je bilo bolje ne riskirati. Kad su se spustili u podnožje brda odahnuše. Nitko ih nije pratio. Sunce je polako prilazilo zapadu pa Ejnar i Jaki zaključiše da bi bilo najbolje otići što dalje od ovog mjesta. Plašili su se da bi se paklena zvijer još uvijek mogla pojaviti. Uskoro će noć, a ona se u noći snalazi kao riba u vodi. Zato snažno potjeraše konje prema sjeveroistoku.

……

Aretus i Jonas su polagano jahali promatrajući teren oko sebe. Bio je pitom i plodan. Međutim, i ovi su krajevi bili slabo nastanjeni. Jahali su cijelo jutro, a da nisu susreli ni žive duše. Oko podneva stigoše na jedan oveći brežuljak. Lagano su se spuštali kad Aretus skoči s konja i dobaci uzde Jonasu.

– Pričuvaj konja – reče mu i vrati se na brežuljak. Za kratko vrijeme se spusti i reče: – Opet su nam za petama.

Jonas se naježi. Samo im je još to trebalo. Jedno vrijeme je potpuno zaboravio na trojicu jahača i na čovjeka kojeg su sreli u svratištu na prijevoju. Neprestano se njegovim mislima vrtjela jedna puno ljepša slika. Nikako nije mogao, a nije se bome ni trudio, izbjeći maštarije o mladoj djevojci. Njezino lijepo lice bijaše mu stalno pred očima tako da se ovo dosadno i naporno jahanje činilo ljepšim i lakšim nego dosad. Zračio je zadovoljstvom, a tek bi ponekad preko njegova lica preletjela sjena prouzročena određenom brigom. A i ona je bila drugačije prirode negoli dosadašnje. Mučilo ga je, naime, pitanje što bi Anera mogla misliti o smušenom mladiću pred kojim se sinoć iznenada našla. Zacijelo nije ostavio baš dobar dojam. Kad god bi pomislio na tu malu zgodu nešto bi ga u grudima zapeklo. Zato je volio sebe zamišljati moćnim i onim koji je u najmanju ruku zaslužan za njen spas bar kao i Aretus. To bi izazivalo smiješak na njegovu licu i on bi blaženo truckao dalje. Bar je u mislima bio heroj, a djevojka mu se, sva ushićena, divila. Aretus bi ga katkad pogledao ispod oka i svaki put se morao u sebi nasmijati. Nije htio ništa govoriti ne želeći mladiću kvariti raspoloženje.
Međutim, oprezan kakav je naučio biti, primijetio je otraga nešto sumnjivo. Sad kad je vidio da su ih ona trojica opet pronašla morao je to kazati Jonasu. Žalio je što će mu ta nevesela vijest raspršiti sanjarije, no više nisu imali vremena za njih. Surova je stvarnost čekala mladićev povratak.

Instinktivno su još brže potjerali konje. Grabili su naprijed povremeno se osvrćući. Nakon nekog vremena Aretus je zaključio da se pratitelji uopće više ne pokušavaju prikriti. Otvoreno su ih lovili. Odjednom postade jako oprezan. Sigurno su saznali što se dogodilo dolje u onom naselju. Znači znaju da su njih dvojica prilično opasni, a ipak ih otvoreno progone. Ili su ovi veoma samouvjereni, a onda zacijelo i jako opasni, ili su im pripremili štogod drugo.

Put se lagano uspinjao i prolazio kroz jedan maleni usjek sa čijih su rubova ogromna stabla pružala svoje grane čineći gotovo pravi tunel. Aretus uspori. Konji su sad išli skoro hodom. Polako su ušli u usjek.

– Prati me – šapne Aretus Jonasu.

Odjednom podbode konja pa ovaj, naglo se trgnuvši, gotovo poleti. S rubova usjeka začuju bijesnu viku, a odmah potom ugledaše desetak konjanika kako jure za njima. Pripremili su nam zasjedu, gadovi prokleti, zlovoljno pomisli Aretus. I ona trojica uskoro stigoše pa se pridružiše potjeri.

Aretus i Jonas su svom žestinom tjerali konje. Nažalost, činilo se da im se ne piše dobro. Životinje su već bile jako umorne. Bilo je jasno da su ih ona trojica baš zbog toga tjerala u zasjedu.

– Nećemo se dobro provesti – razmišljao je Aretus – konji će brzo izgubiti svu snagu. Ovih ima desetak, a svi su vjerojatno iskusni borci. Jači su od nas. Da su trojica-četvorica… ali njih deset, to je ipak malo previše.

Aretus se toliko puta dosad nalazio u bezizlaznoj situaciji pa se uvijek nekim čudom izvlačio. No ovog puta je s njim mladić koji bi mogao nastradati, a to je ovo teško stanje još više pogoršavalo.

– Morat ćemo se boriti, pa što bude – dobaci Jonasu tražeći neko mjesto na kojem ih protivnici neće moći odmah opkoliti.

Konji su sve teže trčali, a razdraženi progonitelji bili sve bliže. Jonasu se odjednom pričini da paralelno s njima, ali malo iza jaše još jedan jahač. Prije ga nisu vidjeli. Pogleda malo bolje no ne vidje nikoga. Osim toga, tamo gdje je trebao biti jahač teren je bio obrastao gustim grmljem i posut oštrim kamenjem. Onuda bi zacijelo bilo jako teško jahati.
Za to vrijeme progonitelji stigoše na nekih tridesetak metara od dvojice bjegunaca, a Jonasu se opet učini da vidi onog istog jahača. Pogleda Aretusa. Ovaj je jahao ne primjećujući ništa.
Ili ga ne vidi ili se pravi da ga ne vidi, pomisli mladić.

– Ako sam ga ja vidio, sigurno ga je vidio i on – promrmlja sebi u bradu ne znajući više što bi mislio.

Opet ga je vidio. Jahač je onim teško prohodnim terenom letio kao strijela. Odjednom okrene ulijevo i protutnji ispred progonitelja. Oni nastaviše kao da se ništa nije dogodilo.

– Sigurno ludim – tiho će opet Jonas – pričinja mi se nekakav jahač. Valjda toliko želim da se pojavi pomoć da mi se počelo priviđati.

Još jednom se okrene, ovaj put na lijevu stranu. Jahač je i dalje bio tu. Konj ispod njega se propeo, a on je iz ruke izbacio nešto blještavo. Pogodio je u noge životinju pod prvim progoniteljem pa ona u punom trku izgubi ravnotežu. Pala je okrećući se velikom brzinom preko glave. Jahač poleti s nje kao da je izbačen iz katapulta. Taj se sigurno nije dobro proveo jer je ostao nepomično ležati. Preko prvog konja padoše još tri. Drugi je naišao punom brzinom na životinju na tlu pa se njegovom jahaču dogodilo slično kao i onom prvom. Ostala dva naglo usporiše pokušavajući zaobići životinje pred sobom. Nisu ih uspjeli izbjeći pa se izvališe, jedan naprijed, a drugi bočno. Konji se odmah podigoše, a to pokušaše i jahači, no svjetleća munja ih pokosi te ostadoše ležati.
Jonas je sve to uspio pratiti tek krajičkom oka jer su ih u međuvremenu ostali progonitelji sustigli. Snažno su ih napadali kružeći na odmornim konjima. Jonas se čudio kako nitko ne vidi onog jahača. Zamahne na jednog napadača, a u taj čas doletje blještava munja i pogodi protuhu točno ondje gdje je on htio. Zlotvor se sruši stravično vrišteći. Jonas zamahne na drugog i sve se opet ponovi. Za to vrijeme Aretus je mačem dohvatio još jednog. Ostalo je još pet progonitelja. Među njima su bila i ona trojica koja su ih od početka pratila. Vidjelo se da ih je sve obuzeo strah jer su sedmorica njihovih prijatelja u nepun minut-dva izgubila glavu. Činilo se da ovi preostali premišljaju da se daju u bijeg. Tada jedna krupna ljudeskara rikne i zaleti se na Aretusa. Za njim se zavijori ogrtač sa izvezenom otrovnicom. Ostali su ga slijedili kao opčinjeni. Aretus dohvati gorostasa po kacigi pa ovaj tresne koliko je dug. No, odmah skoči na noge i zgrabi uzde Aretusova konja. Ovaj iznova zamahne prema njemu i opet ga snažno pogodi mačem, ali u tom trenu ga s druge strane stiže udarac u glavu. Srećom se napadačev mač odbio od metalnog štitnika na ramenu pa ga je pljusnuo pljoštimice. Aretusu se odjednom sve zamrači i on padne s konja. Dok je padao jedino je uspio pomisliti kako je sve gotovo. Brzo je došao sebi. Podigne glavu i odmah se svega prisjeti. Oštra bol mu prostruji najprije glavom, a potom, u malo blažem obliku probode cijelo tijelo. Pokuša skočiti na noge, no sve oko njega zaigra i on se opet nađe na tlu. Borio se s nesvjesticom okrećući glavu prema mjestu gdje je trebao biti Jonas. Opet ga presječe strašna bol, no ipak je vidio mladića. Upravo je pred njim padao predzadnji neprijatelj, a zadnji je bio već pedesetak metara udaljen. Bježao je glavom bez obzira. Aretus je bio silno začuđen. S olakšanjem se pokuša nasmiješiti, no jak bol ga opet probode i on izgubi svijest.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save