Sveti Antun, opat
Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.
{jathumbnail off}Ovaj sveti pustinjak nam je vremenski vrlo dalek, no ipak njegova slava, sve
do danas, nije potamnjela. Čitava Crkva mu svake godine slavi spomendan, a i u
puku je jedan od najomiljenijih svetaca. Svoju popularnost dijelom zahvaljuje
svome životopiscu – Svetom Anastaziju, ali o njemu su pisali i najveći sveti
oci: Jeronim i Augustin.
Antun potječe iz Kome u srednjem Egiptu. Ondje se rodio oko 250. godine u
vrijeme kada je Crkva proživljavala veliko progonstvo od cara Decija. Njegovi
roditelji su bili bogati i ugledni građani. Svojom životnom mudrošću i duhovnom
izgrađenošću, koje je crpio čitajući Sveto pismo, brzo je stekao ugled.
Nakon smrti roditelja, ostavši sam s veoma mladom sestrom, Antun je s
osamnaest godina imao na brizi kuću i sestru. Još nije bilo od smrti roditelja
prošlo ni šest mjeseci, kad je po običaju išao na službu u dom Gospodnji te je
u sebi razmišljao zašto su apostoli, ostavivši sve, pošli za Spasiteljem.
Razmišljajući tako , ušao je u crkvu, a dogodi se da je baš čitano iz
Evanđelja:
“Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa
dođi i slijedi me, i imat ćeš blago na nebu.”
Antunu se činilo kao da su se te riječi čitale baš zbog njega pa izađe, što
je prije mogao iz doma Gospodnjeg. Posjed, koji je naslijedio od roditelja,
dade na dar suseljanima da nebi bio na teret njemu i sestri. Prodavši i svu
pokretnu imovinu, gotovo sav novac podijeli siromasima, a nešto malo zadrži za
sestru. Došavši drugi puta u dom Gospodnji, začu u Evanđelju Gospodina gdje
veli:
“Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!”
Nakon tih riječi razdijeli sav novac. Sestru je predao u djevojački dom da
se ondje odgoji, a on se posvetio asketskom životu.
Radio je svojim rukama da bi preživio. Često je molio, jer je naučio da
nasamo valja moliti bez prestanka, a kod čitanja Svetog pisma bio je tako
pozoran da mu ništa od napisanog nebi izmaklo. Svi žitelji sela i čestiti ljudi
voljeli su ga – bilo kao sina, bilo kao brata.
Svetim evanđeoskim radikalizmom, Antun je htio u potpunosti ostvariti
kršćansko savršenstvo. Nakon što je prodao sve, a zadržao dvije ovčje kože,
jednu grubu kutu, ogrtač i sjekiru, pošao je u Libijsku pustinju. Nastanio se u
jednoj pećini kraj koje je bilo nešto obradive zemlje. Tu je proveo dvadeset
godina svoga života uspjevajući odoljevati đavoljim napastima uz Božju milost.
Kad je car Maksimilijan počeo u Egiptu progoniti Kršćane, Antun, zabrinut za
Crkvu, napusti pustinju i dođe u Aleksandriju, gdje je, bez straha, otvoreno i
javno propovijedao kršćanstvo. Nitko se nije usudio dirati pustinjaka iz kojeg
kao da je proizlazila neka viša sila.
Godine 311., Antun se vratio u pustinju, ali, ovaj put, za njim su došli
mladi ljudi koji su htjeli da im on postane učiteljem duhovnog života. Antun je
tako, i ne htijući, postao predvodnikom redovništva.
Posljednu godinu života borio se za pravovjerje, tj. za istinu o Kristovom
božanstvu protiv Arijeve krive nauke. Napokon je u miru preminuo godine 356. u
dobi od 105 godina.
Slava je pak Sv. Antuna Pustinjaka u tome što je pošao najljepšim putem, a
to je put kojim se Krist slijedi izbliza u evanđeoskim savjetima i siromaštvu,
čistoći i poslušnosti.
Izvor: katolici.org
