Biskup Uzinić: Ljude ne smijemo suditi po tome tko su

9. nedjelja kroz godinu (C), 2016.

Današnji evanđeoski ulomak nas je upoznao s jednim od mnogih Isusovih čuda, čudom ozdravljenja satnikovog sluge. U središtu ovog ulomka ipak nije sluga i njegovo čudesno ozdravljenje, nego je satnik i njegova čudesna vjera, vjera koja je, iako nije pripadao židovskom narodu i bio je poganin, zadivila i Isusa do te mjera da je okupljenom mnoštvu koje ga je pratilo izjavio: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.”

Satnikovom izričaju vjere divi se i Crkva koja mu je u liturgiji odala priznanje, ispovijedajući njegovu ispovijest vjere neposredno prije obrada pričesti: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.”

Odakle, međutim, jednom poganskom satniku ovakva vjera kakvoj se i Isus divi i s kojom Crkva želi uskladiti svoju vjeru?

Iz samog evanđeoskog ulomka jasno je da mu ta vjera nije darovana, jer bio je poganin, nego da je to stečena vjera koja proistječe iz njegove ljudskosti. Iako je satnik okupatorski časnik, a k tome poganin i stranac, on je uz sve to i bez obzira na sve to dobar čovjek. Njegova ljudskost, to da je dobar čovjek, ono je na čemu je izrasla njegova posebna vjera. Tu njegovu ljudskost možemo prepoznati i iz njegovog odnosa prema vlastitom sluzi i iz njegova odnosa prema okupiranom narodu.

Satnik se, iako se to od njega ne bi očekivalo jer riječ je o sluzi, najvjerojatnije robu, brine za zdravlje svoga sluge. Čuvši za Isusa, za ono što on govori i čini, on mu se obraća ne zbog sebe sama, nego zbog svoga sluge. To da se zauzima za slugu, a ne za sebe, da mu je stalo do malog čovjeka, do onih koji su, upotrijebit ću izraz pape Franje, na periferiji, pokazuje da je riječ o izuzetnom čovjeku, čovjeku daleko ispred svog vremena, rekao bih našem suvremeniku, čovjeku koji je, iako je pripadao drukčijem mentalitetu i pravnom poretku u kojemu svi ljudi nisu bili jednako vrijedni, zainteresiran za svakog čovjeka, da je za njega svaki čovjek osoba s vlastitim dostojanstvom, vrijedan pažnje i njegovog zauzimanja.

Ljudskost se kao satnikova značajka još jasnije prepoznaje iz njegovog odnosa prema židovskom narodu i židovskoj vjeri. On je, vjerojatno silom prilika i u skladu s obvezama koje je imao kao rimski građanin, okupatorski časnik. Pa ipak židovske ga starješine, koje su inače imale vrlo negativno mišljenje o rimskim vojnicima, preporučuju Isusu zbog njegovog ljudskog odnosa prema njima: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.“ I ovdje je satnik daleko ispred svoga vremena. Iako je okupatorski časnik, pripadnik druge vjere i drugog naroda, on ipak cijeni narod u kojemu živi i vjeru koju taj narod ispovijeda. I pristupa im s poštovanjem i otvorenošću za njihove potrebe. On nije onaj koji se u svojoj samodostatnosti izdiže iznad drugih, što je svojstvo svih okupatora i onih koji svoju ideologiju žele nametnuti drugima, nego je onaj koji druge poštuje, a i pomaže u skladu sa svojim mogućnostima.

Na ljudskom temelju rimskoga satnika mogla je izrasti vjera kakva zaslužuje divljenje, vjera kakvu nije bilo moguće naći u Izraelu, ali i, priznajmo i to, vjera kakvu često nije moguće naći niti u Crkvi. Zato Isus hvali tu vjeru, a Crkva je svim nama predlaže kao model vjere. Ipak, iz satnikovog primjera ne smijemo preuzeti samo riječi kojima ćemo oblikovati svoju vjeru u Isusa. Iz njegova primjera trebamo učiti kako vjeru živjeti. To je, to da poput satnika živimo svoju vjeru usvajajući od njega sve ono što ju je omogućilo, a to je prije svega njegova ljudskost, glavni je cilj koji ovim događajem želi postići Isus. On, naime, ne stavlja satnika i njegovu vjeru u središte pozornosti zbog satnika, nego zbog toga da pouči mnoštvo koje ga je slijedilo, a danas smo to mnoštvo mi kršćani.

Stavljajući nam satnika, stranca i poganina, k tome još i okupatorskog vojnika za primjer, Isus nas želi naučiti da nikoga ne smijemo suditi i odbaciti zato što je stranac, odnosno što nije član naše zajednice, Crkve, naroda, stranke… Ljude ne smijemo suditi po tome tko su, nego po tome što čine. Na ovo se svojom porukom nadovezuje i ulomak iz Pavlove Poslanice Galaćanima koja nam je ponuđen kao drugo čitanje, a u kojemu sv. Pavao brani evanđelje otvorenosti prve Crkve kršćanima koji su dolazili iz poganstva, dakle onima koji su bili poput satnika iz današnjeg evanđelja, ali i izriče prokletstvo za sve one koji bi propovijedali drugo evanđelje, evanđelje zatvorenosti Crkve zbog predrasuda koje imamo o drugima.

Osim što nas Isus uči poštivanju drugih, on nas satnikovim primjerom uči da i mi svoju vjeru, bez obzira na to što je to vjera koja dolazi odozgo, od Boga kao nezasluženi dar, ipak gradimo na ljudskom temelju. Bez ljudskog temelja, bez onoga biti dobri ljudi, naša je vjera koliko god da je veličanstveno ono što vjerujemo zapravo za nas i druge oko nas bezvrijedna. To zapravo ni nije vjera, a nije jer smo je bez ljudskog temelja mi pretvorili u obično praznovjerje. Svaka vjera, osobito kad je riječ o vjeri u Isusa, u sebi nužno uključuje poštivanje „vlastitog sluge“, odnosno poštivanje drugih, onih koji su s nama povezani i koji su nam povjereni. No ona se, i u ovom se ova poruka zapravo nadovezuje na onu prethodnu, tu ne zaustavlja, nego u sebi uključuje poštivanje i svih drugih ljudi, drugih naroda, vjera, kultura…

Prava vjera nikad nije protiv drugih. Ona se uvijek aktivno zanima za druge, za njihovu sudbinu i njihove živote. Prava vjera ne može biti nezainteresirana i ravnodušna. Ona se raduje sa svima koji su radosni, ali i suosjeća sa svima onima koji su pogođeni egzistencijalnom i moralnom dramom, onima koji su ugroženi teškim ekonomskim, ratnim, duhovnim ili političkim stanjima.

Prava vjera, spoznajemo to osobito jasno u svjetlu enciklike papa Franje „Hvaljen budi,“ ne može ne biti zainteresirana za sudbinu zemlje i ekološke probleme, osobito što je upravo Zemlja onaj bolesni sluga za čiju sudbinu, zbog toga što smo bili loši gospodari, osobito trebamo strepiti.

I mogli bismo tako nabrajati u nedogled, prepoznajući u svemu onome što je ljudski dobro i plemenito temelj na kojemu treba graditi vjeru i jedan od važnih ciljeva kojima vjera treba voditi, jer bez toga vjera bi bila samo sredstvo za umirivanje vlastite savjesti, a ne bi bila vjera koja može mijenjati i nas i svijet oko nas.
A prava vjera u sebi ima tu sposobnost, kako nam je to posvjedočio rimski satnik svojim primjerom. Ipak, prava vjera, koliko god pred sobom ima čovjeka i njegovo dobro, nikad ne ide za tim, poručuje nam sv. Pavao u već spomenutom ulomku, da bi ugodila ljudima, jer onaj koji bi „sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“, nego uvijek nastoji ugoditi Bogu i njega pridobiti za svoju stvar.

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA

Odgovori

Skip to content