Dok su polako jahali pogledom su pretraživali sumoran krajolik. U daljini, desno i lijevo, nazirala su se velika crna brda. Okruživala su ovu negostoljubivu dolinu pojačavajući ionako snažan osjećaj klaustrofobije. Prijatelji su, uklapajući se pomalo svojim izgledom u sveopće sivilo, imali osjećaj da su mala, beznačajna zrnca prašine koja i neznatan vjetar može u trenu otpuhati s lica zemlje. Počelo ih je obuzimati duboko beznađe.

Jedanaesto poglavlje

Kralj Gorgor je čekao važne goste. Konačno će upoznati tog tajanstvenog Marduka. Ni sam nije znao bi li očekivao kakvog velikog ratnika koji se obogatio pljačkom u dalekim i nepoznatim krajevima ili pak lukavog bogataša koji je do imetka stigao lihvarenjem, ucjenama i varanjem. A možda je on samo igračka u rukama nekog trećeg, razmišljao je. Svakako je morao biti jako odvažan kad mu se usudio predložiti svojevrstan savez, a sigurno ima i dobro zaleđe. Je li se radilo o enormnom bogatstvu koje je tom čovjeku dalo veliku dozu drskosti ili je možda nešto drugo u pitanju? A ako je nešto drugo u pitanju, što bi to moglo biti? Gorgora je najviše kopkala baš ta nevješto prikrivena velika količina drskosti tog čovjeka koji se na neki način želio postaviti gotovo u ravan s njim. Zato su mu na um padale mnoge kombinacije, a jedna, ne nimalo nevjerojatna, bila je da se iza svega krije lukavi Putar. Zato je držao da mora biti jako oprezan. Ako je u pitanju Putar onda su moguće svakovrsne podvale i podlosti. Ne želi li baš on uz pomoć tog čovjeka postupno ovladati cijelim ovim ogromnim prostranstvom?

Sjedio je tako razmišljajući u raskošnoj stolici u velikoj dvorani kad mu ponizno pristupi sluga i reče da gosti dolaze. Ubrzo se na vratima pojaviše Barus, Uruk i čovjek jako ugodnog i iznimno dojmljivog izgleda. Bio je to trojac s Barenova prijelaza. Gorgor se začudi kad ugleda trećeg došljaka. Takvoj se osobi nipošto nije nadao. Ne samo da čovjek nije djelovao kao kakav jeftini lopov i prevarant nego se u cjelokupnoj njegovoj pojavi, ali i u svakom njegovom pokretu osjećalo da pripada plemenitom rodu. Kralj nije mogao skinuti pogled s tog čovjeka. Promatrao je skladne muževne crte njegova pomalo četvrtastog lica uokvirenog dugom crnom kosom koja se spuštala do širokih ramena. Oči su mu bile smeđe, a iz njih je uz svu blagost koja im je davala ugodan i mek ton, izbijala golema odlučnost. Gorgor je u trenu okom iskusnog čovjeka uočio da je neznanac ponosit i hrabar i da je sposoban ostvariti ono do čega mu je stalo. Iz njega su naprosto izvirale silna energija i srčanost, a svakom svojom kretnjom je otkrivao golemu pritajenu snagu koja je napinjala njegove vitke udove te vrhunsku uvježbanost snažnog i izdržljivog tijela. Ona dvojica pored njega su svugdje ostavljala upečatljiv dojam, no sad, uz ovog čovjeka, izgledali su neobično neugledni i beznačajni. Iako su bili strašni borci, jaki i surovi, a susret s njima ledio je protivnicima krv u žilama, u ovom trenu nisu bili vrijedni spomena. Gorgor se u životu nagledao mnogih ljudi, a zahvaljujući tome znao ih je dosta dobro procijeniti. U ovom trenu je bio sasvim siguran da onaj zlotvor Putar ne može s ovim čovjekom imati ama baš nikakve veze. Naprosto nije mogao zamisliti da bi ovaj mogao biti u njegovoj službi.

– Iskreni pozdrav najvećem vladaru koji je ikad obitavao na ovim prostorima – reče neznanac i duboko se nakloni, a sjajni plavi ogrtač mu preko ramena padne do tla. Glas mu je bio ugodan i melodičan, a istovremeno takav da je odmah privukao pozornost svih u dvorani. Odjednom naćuliše uši očekujući sljedeće riječi.

– Pozdrav mom nepoznatom prijatelju. Kakav te dobar vjetar donosi u moju palaču – odvrati mu kralj.

– Došao sam u običnu posjetu kako je vaša visost već obaviještena i kako mi je dopustila. Izrazili ste želju da me jednom upoznate pa sam, čim su mi to moje brojne obveze dopustile, odmah došao.

– Iznimno sam počašćen i začuđen. Počašćen jer imam tako značajnog gosta, a začuđen jer nikad prije nisam čuo za tebe. Otkud si se odjednom pojavio.

– To je najmanje važno. Važnije je ono što sam donio sa sobom – reče čudni gost pa pljesne rukama.

U tom času u dvoranu uđe pet ljudi noseći sanduke slične onom Barusovom. Kralj nije mogao vjerovati svojim očima. Ovo bi moglo riješiti sve njegove financijske probleme i to za duže vrijeme. U sanducima je bilo golemo bogatstvo.

Kad je Gorgor uspio doći malo k sebi, skrene pohlepni pogled sa sanduka na došljaka i zamoli ga da kaže nešto o sebi.

Ovaj se okrene prema dvorani u koju se u međuvremenu natiskao popriličan broj ministara, savjetnika, vojnih zapovjednika i drugih važnih ljudi na dvoru.

– Vaše Visočanstvo, poštovani ministri i vojskovođe, svi vi koji me sada slušate, a i svi podanici ovog časnog vladara, koji me u ovom času ne mogu čuti, primite moje iskrene pozdrave. Ja se zovem Marduk i dolazim s jednog mjesta koje samo po sebi nije bitno, ali reći ću vam nešto drugo, nešto što se tiče svih vas. Jašući ovamo vidio sam štošta. Vidio sam mnoge dobre i divne stvari, ali sam na moju veliku žalost i razočaranje vidio i mnoštvo onoga protiv čega se borim cijeli svoj život. Vidio sam veliku nevolju i bolest, glad i neimaštinu, jad i smrt. Ne smrt staraca, ne smrt onih koji su proživjeli svoj život, ne smrt onih koji su je svojim razbojstvima i zločinima zavrijedili nego smrt nevinih i mladih, smrt onih koji su tek počeli živjeti i koji je ničim nisu zaslužili. Duša mi je jadna, a srce mi se želi raspući kad gledam toliku nevolju. Niti stotinjak kilometara prema istoku vidjesmo uz samu cestu grozan prizor. Jedna velika obitelj je negdje putovala i na njihovu žalost naletjela na hordu razbojnika. Svi su poubijani i opljačkani, a njihova tijela sad kasape lešinari i vukovi. Možete li zamisliti kako je vidjeti zagrljene brata i sestru koji se pokušavaju sakriti oštrom i nemilosrdnom maču, a ni jedno ni drugo nemaju niti deset godina. Možete li zamisliti užas i bol u njihovim očima kad ih je proboo hladni čelik. Ja to ne moram zamišljati. Vidio sam to i ta će me slika proganjati do kraja života.

Slušateljima se učini da vide suzu kako mu klizi iz oka.

– Znam da se vaš kralj trudi svim silama da toga bude što manje. Imam saznanja o tome. Trude se i drugi, možda ne baš toliko, ali se trude. Međutim, teška je to borba. Zlo je jako, zlo je u ljudima, zlo je oko nas i u nama. Teško se protiv njega boriti. Cijeli sam svoj život posvetio toj borbi i mogu vam reći da u posljednje vrijeme imam uspjeha. Neki mudri ljudi i, moram biti neskroman pa kazati, moje osobno iskustvo su me poučili, a ja želim ono što znam i ono što imam podijeliti s vama. Želim se staviti vama u službu, želim da prizori poput onog koji sam malo prije spomenuo više nikada ne zažive na ovim prostorima.

Zatim je nastavio govoriti, čas tiho čas povisujući ton, čas lagano, a sljedeći tren kao da prži vatrom. Obrušavao se na sve što je negativno, na sve što je neprijateljsko ovom kraljevstvu, na sve ono što je priječilo blagostanje i radost svih ljudi u kraljevini, a prije svega nazočnih. Zatim je kazao da on ima rješenje za sve i da ih moli da mu dopuste da im pomogne.

Kad je završio govor svi su bili zaneseni. Kao opčinjeni gledali su u tog čovjeka pitajući se gdje je bio dosad. Bili su sigurni da je svaka kazana riječ bila potpuna i apsolutna istina. Ako je netko i bio sumnjičav bio mu je dovoljan pogled na čovjeka koji je stajao pred kraljem pa da se sve njegove sumnje odmah rasprše.
Odjednom se dvoranom razliježe zaglušujući pljesak. Sa svih strana se zaori: – Marduk, Marduk!!!

Marduk se još jednom pokloni kralju i stade u podnožje njegova trona. Kralj podigne ruku pa isti čas nastade tajac.

– Ako sam dobro razumio ti bi se stavio u moju službu?

– Tako je Vaše Visočanstvo.

– Dobro. Razmislit ću o tome.

Gorgor mahne rukom i svi napuste prostoriju. Pođe i Marduk. Kralj je zamišljeno gledao zmiju izvezenu na njegovom ogrtaču kako se polako udaljava. Nije bio načistu što bi bilo dobro učiniti. Jedino je bio siguran da mora biti jako, jako oprezan. Ovaj čovjek je odmah stekao nepodijeljene simpatije svih nazočnih, a ni on sam nije u njemu vidio ništa što bi mu zasmetalo. Međutim, bi li ova nagla popularnost vremenom mogla ugroziti i njegovu kraljevsku poziciju? Na kraju zaključi da je ovu prostoriju upravo napustio za njega jako opasan čovjek. Misli mu se zamagliše, a lice smrkne razmišljajući o neznancu koji mu je svakom sekundom postajao sve manje simpatičan. A onda mu pogled padne na pune sanduke i misao mu se odmah razbistri. Pohlepni smiješak zaigra mu na usnama.

……

Nakon višednevnog napornog putovanja Zoras i Visoki stigoše pred sam Mokas. Promatrali su grad s brežuljka nekoliko kilometara udaljenog u smjeru jugozapada. Grad je bio zaista ogroman. U njega je svaki čas netko ulazio i iz njega izlazio. Gradska vrata su bila tako golema da je kroz njih istovremeno mogao proći velik broj ljudi i konja pa čak i kola. Oko grada su se tu i tamo nalazile skupine kućica niknule ondje jer unutar zidina više nije bilo mjesta. Činilo se kao da su se svi ljudi s ovoga područja htjeli natiskati baš pod ove tamnosive zidove. Što ih je tu tjeralo kad je samo malo dalje bilo napretek dobre zemlje, čistog zraka i kudikamo veće slobode negoli ovdje?

Grad se nalazio pod velikim kamenim brdom i činilo se da je srastao s njim. S južne i zapadne strane se oslanjao na brdo penjući se uskim uličicama prema njegovu vrhu. S istočne strane gradske zidine su bile podignute direktno na okomitoj stijeni koja se iz velike dubine dizala prema razini okolnog tla. Na toj strani se nalazio veliki, duboki i široki rascjep nastao tko zna kad i kako. Protezao su u dužinu od nekoliko desetaka kilometara, a bio je prirodna zapreka za bilo kakav napad s te strane pa su tu i zidine bile nešto manje. Dubina rascjepa je iznosila od sedamdesetak pa do, na nekim mjestima, i po nekoliko stotina metara.

Visoki se polako uputi u tom smjeru. Zoras ga je pratio promatrajući zainteresirano visoke zidine koje su se pružale lijevo od njih. Za kratko vrijeme stigoše na rub rasjekline i pažljivo je pregledaju. Ugledali su nekoliko mjesta koja su mogla biti pogodna za spuštanje do dna. Polagano krenuše nizbrdo vješto se hvatajući rukama i oslanjajući nogama na svaku imalo pogodnu izbočinu. Oštro kamenje je bilo nemilosrdno prema dvojici prijatelja no oni bez teškoća stigoše do dna koje je bilo obraslo gotovo neprohodnim žbunjem. Žbunje je krilo brojna neugodna iznenađenja. Vrvjelo je opasnim gmižućim stanovnicima koji su se iznenađeno, neki brže, a neki sporije, sklanjali s puta nezvanim gostima. Dvojica prijatelja su zbog toga bili jako pažljivi. Probijali su se lagano i oprezno prema podnožju istočne zidine držeći u ruci mačeve i udarajući, kad bi se koji pojavio, opasne gmizavce.

– Uh, ovdje ne bih volio ostati duže vrijeme – procijedi Visoki kroz zube.

– Čini se jako veselo mjesto, ha – odvrati mu Zoras kiselo se smiješeći.

Tražili su prohodne dijelove hvatajući se koji put za izbočine na stjenovitim stranama rascjepa i prebacujući se dalje. Konačno stigoše na mjesto koje je po njihovom mišljenju trebalo biti točno ispod ulaza u tunel. Pažljivo su promatrali stijene i grmlje no nisu mogli vidjeti ništa što bi ukazivalo na kakav skriveni otvor. Započeli su uspinjanje jer se tunel trebao nalaziti dvadeset ili trideset metara iznad dna rascjepa. Neko vrijeme su neuspješno tražili, a onda naiđu na jedan gusti veliki grm. Zoras zastane i dobro ga pogleda, a onda započne sjeći granje. Nakon nekog vremena u zidu se pojavi rupa promjera od oko metar i pol.

Kad su je oslobodili kvrgavog granja Visoki stane ispred nje i zagleda se u tamu. Nije se moglo ništa vidjeti, a iznutra nije dopirao nikakav zvuk. Dugonja se prisjeti riječi starca Petasa i trnci mu krenu uz kralježnicu.

– Dakle, to je to – pomisli. Sad ga najednom obuze jeza. Pitao se što bi to moglo biti unutra. Nije li sve ono što su čuli samo kakva legenda? Ne, nije… stari sigurno ne bi izmišljao i ne bi ih nepotrebno plašio. Opipa torbu koju je nosio obješenu o rame. Zadovoljno se nasmiješi kad se sjeti što je sve Petas unutra spremio. Stari gospodin je nevjerojatan, a ove njegove delicije će im sigurno dobro doći. Ako ništa drugo, makar kad se približe tamnicama. Visoki se još jednom zagleda u mrak spilje pa promrsi kroz zube: – Ako se uopće približimo?

Zoras ga upitno pogleda, a on odmahne rukom pa otvori torbu. Izvuče iz nje dva medaljona na kojima su visjeli bijeli kristali. Jednog objesi o vrat, a drugog dade Zorasu. Ovaj učini isto upitno ga pogledavši. Zatim izvuče jedan tanak konopac i reče: – Ovaj je konopac od iznimno čvrstog materijala. Tako je čvrst da nema sile koja bi ga pokidala. A tek ovo, pogledaj. Ovo će nam sigurno, prije ili kasnije zatrebati – pokaže mu više malih kesica koje su bile nečim napunjene, a pri vrhu svake se nalazio maleni konopčić. Kesice su bile veličine ovećeg palca. Visoki Zorasu pokaže još jedan smotak u kome se nalazilo desetak strijela.

– Ove su strijele posebnog kova – zagonetno se nasmije.

– Što je to? – upita ga Zoras pokazujući na kesice.

– Neka to bude iznenađenje.

Zoras ga pogleda smiješeći se. Prijatelj mu se ponekad ponašao kao veliko dijete.

– Idemo li – na koncu upita pa ne čekajući odgovor zakorači prema tunelu. I njega su, kao i Visokog, mučile slične misli. Ono što je kazano o ovom tunelu i njegovom čuvaru bilo je jezivo, međutim, nije bilo sile na ovom jadnom svijetu koja bi Zorasa mogla pokolebati u njegovu naumu. S druge strane ovoga prolaza čekao ga je sin okovan u teške lance, zacijelo već do krajnjih granica izmučen i iscrpljen. Sinova je muka razdirala Zorasovu utrobu. Otkad je prvi put čuo za njegovo zarobljavanje u grudima nosi tupu bol koja ni jedne jedine sekunde nije prestala. Bio je spreman na sve, ama baš na sve da bi oslobodio Pinasa. Ovih dana se stalno prisjećao prvih godina sinova života, godina u kojima na žalost dječak nije imao oca. Razmišljao je kako mu je u to vrijeme dijete bilo veliki teret i obveza pa gotovo da nije želio ni čuti za njega. Ionako je Pinas bio plod jedne glupe ranomladenačke avanture, tješio se tada, a takvih je avantura u ono vrijeme Zoras imao poveći broj. No, u času kad mu je, vjerojatno od tuge, umrla nesretna majka i kad je Pinas ostao sam, u Zorasu se nešto prelomilo. Shvatio je da to malo biće voli više nego sebe i da više ne može bježati od njega. Pinas tada, nažalost, više nije bio tako mali, a Zorasu bi u tom času bilo draže da je bio manji. Tada vjerojatno ne bi mislio da ga otac mrzi. Upravo je u to nesretni Zoras bio uvjeren. Osjećao je da se Pinas boji da ga on nikad neće voljeti jer je zbog njega izgubio svoju slobodu.

– O kako se samo varao – teško uzdahne Zoras. Nažalost, i njega je više nego išta drugo razdiralo bolno pitanje je li mu Pinas ikad oprostio. Je li mu uopće mogao oprostiti što mu je zakopao majku, oduzeo oca i uništio djetinjstvo? I sad je taj upitnik i prisjećanje opet iznova zabadalo bodež u Zorasove grudi. Gorio je od očaja i želje da još jednom dokaže svoju ljubav prema jedinom stvorenju za koje bi, nimalo ne razmišljajući, tisuću puta dao život. Učinio bi to ne trepnuvši, pa ako treba i u najgorim mukama.

Ispunjen takvim osjećajima zakorači u mrak, nježno i s povjerenjem gladeći paretski mač. Sad je u njega polagao najveće nade. Visoki uđe odmah za njim. Unutra ih dočeka težak zrak ispunjen mirisom ustajale vode i truleži.
Tek što su kročili u duboki mrak tunela ispred ulaza zaigra jedna sjena.

……

Aretus je polagano otvarao oči. Sve ga je boljelo, a ispod čela kao da je lupao golemi bubanj udarajući u razmaku od po nekoliko sekundi. Svaki udarac tog teškog bubnja toliko je bolio da mu se činilo da će mu se glava raspući. Nije znao gdje bi pogledao niti kud bi se okrenuo. Bol ga je svejednako zasljepljivala i kočila. Nakon nekog vremena malo je popustila i on se svega prisjeti. Pogledom je potražio Jonasa i sad ga je gledao izvan sebe od čuda. Ovaj mu se nasmije.

– Ha-ha-ha. Da samo znaš kako izgledaš.

Aretus kao da ga nije čuo. Zaprepašteno je gledao oko sebe. Posvuda su ležali mrtvi progonitelji. Bilo ih je bar desetak. Opet pogleda Jonasa, a zatim se bez riječi pokuša uspraviti. Kad mu je to s mukom pošlo za rukom, odšeta malo dalje s bolnom grimasom na licu. I dalje je gledao oko sebe ne vjerujući vlastitim očima.

– Ti,… ti si ovo sve… ne mogu vjerovati. U što si se pretvorio u ovih par dana. Pa tebi i ne treba onaj mač – pokušao se nasmiješiti, ali samo bolno uzdahne.

– Slušaj, Aretuse dogodilo se nešto jako neobično – mladić zastane ne znajući kako bi uopće započeo govoriti o onome što se zbilo. Činilo mu se da će prijatelj sigurno pomisliti da je posve poludio. A zar i on ne bi tako pomislio kad bi mu netko kazao ono što je on upravo namjeravao ispričati?

– Jako neobično, kažeš,… jako neobično… kao da ne vidim…

Jonas se odvaži i započne govoriti. Ispričao je sve od početka do kraja plašeći se cijelo vrijeme da s druge strane ne začuje podrugljivi smijeh. Začudo Aretus je ostao potpuno ozbiljan i s pažnjom je pratio cijelu priču. Kad je mladić završio ovaj se zamisli.

– Zar ti ova priča ne izgleda nevjerojatna? – s nevjericom ga upita Jonas.

– Hmm,… izgleda, izgleda. Samo vidiš, jednom sam i ja imao sličan doživljaj. Bio je to jedan od najčudnijih susreta u mom životu i zato, čini mi se, razumijem sve što si mi ispričao.

Sad on ispriča o svom iskustvu sa `Svecem` u onom čudnom hramu. Jonas je priču pratio s jednakim interesom kao i malo prije Aretus njegovu.

– Možda se radi o istoj osobi – upitno pogleda Aretusa.

– Možda, možda. Imam osjećaj da ćemo i to uskoro saznati.

Nešto kasnije uzjahaše konje pa krenuše put sjevera. Jahali su neumorno iako se Aretus još uvijek mučio s jakom glavoboljom. Što su više napredovali to se u zraku više osjećala svježina. Klima je već postajala osjetno hladnija, pa se prijatelji dobro ogrnuše. Putovanje je trajalo danima. Kako se promijenila klima tako se promijenio i krajolik kroz koji su prolazili. I dalje su oko njih promicala nebrojena stabla rasuta po brežuljcima i dolinama, no ova su bila okružena bijelom, a ne zelenom bojom. Već dugo vrijeme su gazili terenom koji bijaše prekriven debelim bijelim pokrivačem. Tog dana pred zalazak sunca ugledaše jednu malenu kolibu iz koje se uzdizao tanak stup sivkastog dima.

– Odlično – pomisli Aretus – konačno nekakav znak civilizacije. Radovao se vatri i noći koju će provesti na toplom.
Kad su se približili kolibi glasno povikaše. Isti tren se pojavi snažan muškarac zarastao u gustu bradu. Ruku je držao na dršci ogromnog mača.

– Dobar dan prijatelju – pozdravi ga Aretus – mi smo slučajni putnici koji jedino žele, ako je ikako moguće, provesti jednu noć na toplom i suhom mjestu.

– Ovdje sasvim sigurno nema slučajnih putnika. To znam pouzdano, međutim to nije moja stvar. Dobrodošli ste sve dok nemam problema s vama.

Čovjek uđe u kolibu, a njih dvojica pođoše za njim. Uveli su i konje u posebno ograđen prostor. Prijatelji odmah posjedaše oko vatre i počnu trljati ruke. Kad su se malo ugrijali polako je krenuo razgovor s domaćinom. On je bio lovac, poprilično šutljiv i mrgodan tip. Svugdje naokolo postavio je zamke za divlje životinje pa će morati biti jako oprezni da ne upadnu u neku od njih. Kad su mu kazali gdje idu čovjek se veoma iznenadi.

– Eridske ruševine, kažete. Bio sam nedavno blizu njih, ali nikad u samim ruševinama. I taj put sam jedva izvukao živu glavu. Trebalo mi je dosta vremena da se oporavim od tog izleta.

– Što se točno dogodilo?

– Nisam siguran. Putujući sve dalje na sjever odjednom sam osjetio da gubim snagu, a po meni su se počele pojavljivati rane. Teško sam disao i gorio od vrućice. Odmah sam se okrenuo i svom silinom pojahao natrag. To me je valjda spasilo, no danima sam se morao liječiti. Čudan je to kraj, posve drugačiji od ovoga što vidite ovdje.

– Jednom su naši prijatelji bili gore. Nijedan nije preživio.

– Eto vidite. Jeste li sigurni da baš morate onamo?

– Nažalost nemamo izbora. Znaš li možda što bi ovo moglo biti? – Aretus izvadi iz torbe dvije kugle koje je Jonas dobio od čudnog neznanca pa ih pokaže lovcu.

Lovac ih je pažljivo pregledavao.

– Nemam pojma o čemu se radi. No, opet vam ponavljam da se s tog mjesta nećete vratiti. Ako imate imalo pameti ne idite onamo.

– Po ovome što si nam ispričao čini se da je taj kraj nečim zatrovan.

Jonas pogleda Aretusa: – Ipak se moramo pokušamo probiti. Ne znam što bismo drugo. Ako ne uspijemo doći do ruševina još uvijek se možemo vratiti. Kad je uspio ovaj čovjek valjda ćemo i mi.

– Hm, mislim da si u pravu jer smo došli zbog mača. Nakon ovolikog truda i svih onih nevolja ne smijemo tek tako odustati.

– Još nismo odustali, a ja i ne pomišljam na to.

– Najbolje ćemo vidjeti kad dođemo na samo mjesto. Sad se idemo dobro naspavati.

Prijatelji se sljedećeg jutra pozdrave s domaćinom pa krenuše dalje. Putovali su još nekoliko dana čistim bijelim krajolikom. Nakon toga se počeo mijenjati. Snijeg je u početku izgledao pomalo prljav, a kasnije je njegova boja sve više postajala sivom. Vremenom je postao skroz siv, a razlog tomu bijaše tajanstvena prašina koja se visoko gore miješala s njim. Nakon dužeg napredovanja prema sjeveru snijega je gotovo nestalo. Vidio se tek tu i tamo u malenim krpicama. Konačno ga je u potpunosti zamijenila siva prašina koja se u debelom sloju nataložila po okolnom kamenjaru. Pejzaž je podsjećao na pravu noćnu moru. Nigdje se nije mogao niti nazrijeti kakav drugi ton osim crnog ili sivog. Sunce kao da nije postojalo. Tek se negdje daleko na nebu naslućivao slabašan trag svjetla koje se pokušavalo probiti kroz debele slojeve mračne prašine. Srećom više nije vladala onakva hladnoća. To ih je jako začudilo jer su stalno išli ka sjeveru, no nisu imali ništa protiv. Dapače.

U prvi tren bi netko mogao pomisliti da je ovo područje bilo potpuno beživotno. Međutim, nije bilo tako. Tu i tamo bi kakva ljigava, dlakava ili krljuštima prekrivena zvjerka šmugnula skrivajući se pred dvojicom putnika. Među tim čudnim i sasvim sigurno opasnim životinjama poseban je strah izazivala velika crna ljutica koja je postajala jedva primjetna tek pri bijegu. Dotad, onako nepomična, bila je sasvim nevidljiva, a to je moglo biti kobno. Aretus je bio siguran da je u sebi imala veliku količinu otrova. Činilo mu se da bi u ovakvom okružju svaka druga mogućnost bila nevjerojatna. Dobro je pazio da negdje ne nagaze na kakvu i zato su išli vrlo polako. Nije ona bila jedina opasnost. Viđali su i druge nimalo ugodne stvorove kako bježe, ukopavaju se, odlijeću ili se skrivaju.

Što su više napredovali prema odredištu to im je češće lagani vjetar, koji je puhao iz teško odredivog pravca, donosio nekakav grozan smrad. Nakon nekog vremena ušli su toliko duboko u ovo jezivo područje da je smrad i bez vjetra bio stalan.
Svaki čas su nijemo pogledavali jedan drugog nastojeći vidjeti jesu li se na tijelu pojavile kakve promjene. Još uvijek nisu ništa primjećivali pa su oprezno išli dalje. U jednom času Aretus s lijeve strane primijeti nešto čudno. Učini mu se da je vidio nekakvu nastambu pa povika Jonasu da ga pričeka. Okrene konja prema zapadu i lagano krene u smjeru onog nejasno vidljivog objekta. Nije prešao niti tridesetak metara kad osjeti jako peckanje u grlu. Počelo ga je stezati i gušiti. Jedva je disao dok je istovremeno osjećao kako mu tijelo počinje gorjeti u neobičnoj vrućici. Panično hvatajući zrak okrene se prema Jonasu i zadnjom snagom mu se približi. Stanje se isti čas popravi i on počne pohlepno hvatati zrak.

– Prokletstvo, što je ono tamo… Skoro sam se ugušio.

Jonas mu na licu opazi crvene fleke. Još malo i počele bi krvariti.

– Ne smijemo ni slučajno skrenuti s ovog pravca. Ako to napravimo gotovi smo isti tren – zaključi Aretus gledajući ravno naprijed.

– Kako ćemo stići do cilja? – upita se poluglasno Jonas.

– Tko zna. Vjerujem da su oko nas na pojedinim područjima otrovni plinovi. Morat ćemo dobro paziti i čim osjetimo gušenje odmah krenuti prema mjestu gdje smo prije stajali.

Mukotrpno napredovanje polako se nastavljalo. U nekoliko su navrata imali bliske susrete s grotesknim stanovnicima pustare. Viđali su ogromne štakore s krljuštima, narančasto-crne štipavce, jednako tako ogromne, a zasigurno i iznimno otrovne, ili, pak, čudna, dlakava i nevjerojatno brza stvorenja. Bježala su od njih ili ih nijemo promatrala sa sigurne udaljenosti.

Jonasu se u jednom času učini da njegov konj malo hramlje pa uspori. Htio je provjeriti je li zaista tako. S olakšanjem zaključi da je s konjem sve u redu, a tada začuje jako njištanje Aretusove životinje. Čim je Jonas usporio, Aretus je malo odmakao i odmah upao u velike probleme. Gušio se i znojio teškom mukom hvatajući zrak, a u tom času mu se konj propne njišteći od straha. Točno pod njegovim nogama stajala je sklupčana otrovnica s podignutom glavom. Bila je potpuno crna, tek neznatno se razlikujući od tamnosive prašine oko nje. Palucala je jezikom spremna za smrtonosan napad. Konj se svom snagom trgnuo i srećom izbjegao njen prvi udar, no tako se jako propeo da je Aretus pao s njega svom snagom tresnuvši točno pored otrovnog gmaza. Da je bio u normalnom stanju sigurno bi se održao u sedlu, no gušeći se i boreći za svaki atom kisika, nije uspio.

Čim je tresnuo na tlo pokušao se otkotrljati dalje od nemani. Nažalost, već su razjapljeni zubi strelovitom brzinom letjeli prema njegovoj nozi. Osjetio je oštru bol pa vidje kako gmaz lijeno nestaje među obližnjim stijenama. Noga mu je odmah utrnula i istog trena počela naticati.

– Gotovo je – pomisli gušeći se i hvatajući panično natečenu nogu koja ga je jako boljela.

Jonas je vidio što se događa pa odmah dojuri do nemoćnog prijatelja. Čim se približio Aretus se osjeti bolje. Odjednom je opet s lakoćom disao, a noga ga je brzo prestala boljeti. Otok je naglo spadao, a i utrnulost je nestala. U vrlo kratkom vremenu osjećao se kao da se ništa nije dogodilo. Da nije ćutio lagano peckanje i vidio dvije točkice na mjestu ugriza mislio bi da mu se sve pričinilo.

– Što se ovo događa? – iznenađeno upita Jonasa – prije pola minute sam umirao, a sad sam gotovo potpuno zdrav.

Mladić ga je u čudu promatrao. Ni njemu ništa nije bilo jasno, a onda mu odjednom sine:

– Mislim da je rješenje u ovom – u ruci je držao torbu u kojoj su bile bijele kugle.

– Hm, to bi zaista moglo biti tako. Kako se sam nisam toga sjetio? – zamišljeno će Aretus.

Ubrzo je bio kao nov. Činilo se da čarobne kugle na nekakav magičan način omogućavaju egzistenciju u ovim surovim krajevima i da neutraliziraju loše učinke ovdašnjih opasnih stanovnika. Dakle, to je mislio onaj čudni svat kad je ih je ostavio Jonasu, razmišljao je dok se penjao na konja. Lagano potjera životinju čudeći se kako ona sve ovo dobro podnosi.

– Čini se da je u zadnje vrijeme ovdje došlo do velikog poremećaja. Očito je da se zrakom širi nekakva grozna opasnost i da je ona puno veća nego prije. Nekoć je zatrovanost bila mnogo manja pa su ljudi koje smo poslali da izvide eridske ruševine ipak nekako stigli do njih – reče Aretus stavljajući jednu kuglu u svoju torbu.

Oprezno nastaviše dalje. Krajolik se nije mijenjao. Dosadno sivilo s ponekom tamnijom površinom pružalo se unedogled, a potpunu jednoličnost bi razbijala tek kakva ogromna stijena koja bi tu i tamo znala stršiti visoko u vis. Ponekad su te stijene imale oblik stupova koji su pri dnu imali stalak puno većeg promjera, a onda se prema vrhu tanjili mijenjajući mjesto osi, kao da su bili složeni iz više komada postavljenih ekscentrično jedan na drugi. I one su doprinosile da cijeli prizor izgleda još sablasnije.

– Ako ništa drugo, više se ne moramo bojati ovih podlih otrovnica – pomisli Aretus osjećajući bar za trenutak mrvicu zadovoljstva.

Dok su polako jahali pogledom su pretraživali sumoran krajolik. U daljini, desno i lijevo, nazirala su se velika crna brda. Okruživala su ovu negostoljubivu dolinu pojačavajući ionako snažan osjećaj klaustrofobije. Prijatelji su, uklapajući se pomalo svojim izgledom u sveopće sivilo, imali osjećaj da su mala, beznačajna zrnca prašine koja i neznatan vjetar može u trenu otpuhati s lica zemlje. Počelo ih je obuzimati duboko beznađe.

– Gdje li smo se samo zaputili? – pitao se Jonas zamišljeno gledajući lice do sebe. Vidio je da mu je prijatelj veoma zabrinut, a da ga nije poznavao pomislio bi da je čak i uplašen. Kao da mu čita misli, Aretus se polako okrene prema njemu. Kad ga je bolje pogledao Jonas se gotovo prepadne. Lice njegova suputnika bilo je potpuno bezizražajno, a oči su podsjećale na dvije prazne duplje u čijoj se dubini jedva nazirao trag života. Mladić protrne pa prokune ovu negostoljubivu zemlju kojoj je pripisivao ono što je upravo vidio. Kao da je samo čekao njegovu kletvu, zapuše jak vjetar donoseći jezive zvuke. Učini im se da u daljini netko jauče i svim silama zaziva pomoć. Zvuk bi se koji put gotovo utišao, a zatim bi se pojačao do granice podnošljivosti.

– Ako ovako nastavi poludjet ćemo – konačno progovori Aretus.

Nastavljali su lagano dalje sve više osjećajući težinu i umor. Odjednom Jonas ispod glasa poviče: – Pogledaj tamo.

Nekoliko stotina metara ispred njih, točno na pravcu kojim su išli, stajala je zakukuljena prilika. Činilo se da je i ona bila u sivom ogrtaču, pa su je jedva nazirali. Stadoše oprezno promatrajući. I prilika je nepomično stajala i čekala.

……

Ejnar i Jaki su pažljivo gledali malo naselje ispod sebe. Ležali su na brežuljku obraslom visokom travom i već satima virili kroz nju. Do njih je bio zavaljen Kalin. Pokazao im je najkraći put do Barangova imanja koje su sad zajedno promatrali. Nakon dužeg vremena primijete neke čudne prilike. Bili su uvjereni da su među njima najmanje tri nazera, a to je moglo značiti samo veliku nevolju. U jednom času Jaki povuče Ejnara za ruku i pokaže prema jednoj pokrajnjoj kućici. Bila je to štala. Iz nje je jedan seljak upravo izvodio ogromnog konja. Ejnar se naježi vidjevši životinju. Bila je potpuno crna, a dlaka joj se sjajila što se dobro vidjelo čak i s ove daljine. Ogromni uzdignuti rep kao da je plamtio na vjetru. Činilo se da se kida u malene komadiće pa se opet spaja u cjelinu. Izgledalo je da životinja pripada nekom međusvijetu, nečem između materijalnog svijeta i svijeta sjena. Jadni seljak bijaše jako uplašen. Bojao se s pravom jer se konj odjednom propne i snažno ga udari kopitom. Seljak ostade nepomično ležati. Konj potom tako glasno zanjišti da se orila cijela dolina. Nakon toga mirno došeta do glavne zgrade i stane pred njom.

– Morgov konj – prošapta Jaki.

– Izgleda, no nemojmo prerano zaključivati. Svakako se ovdje i bez morga okupilo opasno društvo. Čini se da Aretusa još jednom nije prevario osjećaj.

– Kako bi bilo da izvidimo iz veće blizine.

– Ne znam. Čini mi se previše riskantno. Možda i odavde možemo dovoljno vidjeti.

Nije prošlo ni desetak minuta kad iz kuće iziđoše tri spodobe. Sad jasno prepoznaše da je jedna od njih morg.

– Ipak je to morg. Što li ga je dovelo ovdje? – začudi se Jaki.

Trojka je uzjahala konje. Činilo se da su ona druga dvojica nazeri. Polako kaskajući uputiše se ka sjeveroistoku. Put ih je vodio preko jednog brda pa uskoro nestadoše s vidika. Ejnar klimne Jakome i Kalinu. Sva trojica uzjahaše konje pa, zaobilazeći farmu u širokom luku, krenuše u za morgom i nazerima. Ugledaše ih kad su stigli na drugu stranu onog brda. Morg i njegovi pratitelji lagano su odmicali držeći se i dalje istog pravca.

– Moramo biti na dovoljnoj udaljenosti da nas demon ne bi osjetio – upozori ih Ejnar.

Pažljivo su ih pratili. Vidjelo se da ona trojica nisu previše oprezni. Zacijelo su bili sigurni da im se ovdje ništa ne može dogoditi. Nakon otprilike dva sata ugledaše obeshrabrujući prizor. Pred njima se ukaže velika dolina koja je bila gotovo sasvim ispunjena šatorima. Usred šatora, na jednom praznom prostoru nalazilo se desetak stupova s crnim komadima negrina. Ejnar odmah pomisli na Erica. Je li moguće da je onomad bio teleportiran baš ovdje? Takva slučajnost mu se činila gotovo nemogućom. Kad je malo bolje pogledao vidio je da je ovo ipak neko drugo mjesto. Prijatelji zauzeše zgodnu poziciju i započnu promatrati logor.

– Znači odavde se mogu trenutačno prebaciti gdje god požele. Kako nisi otkrio ovo mjesto? – upita Jaki Kalina.

– Prošao sam ovuda prije nekog vremena i ničeg nije bilo. Ovo je čudesno, naprosto zapanjujuće. Kolika li se samo sila tu nalazi?

– Gledajte – podvikne Ejnar – četvorica kreću prema farmi.

Jasno se vidjelo da bi jedan mogao biti nazer i da su ga pratila trojica dobro naoružanih vojnika. Prijatelji se povuku u nekoliko kilometara udaljeni šumarak kroz koji su ova četvorica morala proći. Namjeravali su ih zarobiti, a onda natjerati da propjevaju. Zacijelo su od njih mogli doznati mnoge zanimljivosti.

Ubrzo su ih onesposobili i zavezali. Ejnar se okrene nazeru pa izvlačeći bodež reče: – Sad ćemo vidjeti koliku bol možeš podnijeti.

Činilo se da je ovaj uhvaćeni bio nadnazer. Srećom, malo prije nije stigao upotrijebiti neku od svojih magija.

Zlotvor se uplaši i poviče: – Nemojte molim vas, sve ću vam reći.

– Za početak kaži kakvo je ovo mjesto.

– To je logor Urhul-bur.

– Znam da postoje još neki logori slični ovome. Gdje su oni?

– Postoje još neki, u pravu si. Jedan od njih je Uran-bur, a drugi za kojeg još znam jest Ager-bur.

– Gdje se nalaze?

– Uran-bur je ispod Kristalne planine, a Ager-bur daleko na sjeveru, blizu nekih ruševina.

– Dovraga! – poviče Jaki – to je baš na njihovom putu.

– Sad ćeš mi ispričati sve što znaš o događanjima u ovim krajevima, a i šire – zaprijeti Ejnar nazeru.

Ovaj je šutio kao da se boji govoriti.

– Govori prokletniče. Govori ili će te crna duša ovog časa napustiti.

Nazer se počeo tresti jer se očito nije usuđivao reći sve što zna. Ejnar izvuče srebrni mač. Vrtio ga je točno pred njegovim licem.

– Znaš li što je ovo? Ako znaš onda ti je poznato kako djeluje na tvoju vrstu. Umrijet ćeš u najgorim mukama.

– Vi to ne smijete učiniti. Ako to učinite kakva je razlika između vas i nas?

– Ne brini se previše o tome jer će tebi ionako biti svejedno. Osim toga, zar ti se ne čini da se i mi smijemo braniti?

– Braniti se ne znači mučiti i ubijati.

– Ti si prokleto zlo i činiš sve da zlo ovlada svijetom. Tada bi ti bilo po volji. Vidiš mi ćemo to spriječiti. Govori! Što se ovdje događa? Zašto su se dogodili oni strašni napadi? Govori huljo, poubijali ste sve meni najdraže ljude.

Nazer se već prilično smirio pa nešto mirnijim glasom odgovori.

– Nemoj mi govoriti o dobru i zlu. Što je zlo? Zar je zlo kad ja upotrijebim svoje sposobnosti? Svaki čovjek može birati što će biti. Ako je netko odlučio cijeli život biti sluga, to je njegov izbor. Ja i ljudi slični meni to ne želimo biti. Zar je to zlo? Što je loše u tome da ja izvučem sve potencijale iz sebe i da ih izgradim za svoj probitak? Ja sam izabrao taj put, a ako netko želi nešto drugo to je njegova stvar.

– Ti si izabrao put tame. Izabrao si put gaženja i uništavanja drugih. Koliko ste samo zla učinili u ovo zadnje vrijeme?

– Ako misliš na borbe na slobodnom području, u kojima si vjerojatno i sam sudjelovao, onda moraš znati da im cilj nije bio nanošenje zla. Trebalo je onesposobiti neke neprijatelje, a vidim da si ti jedan od njih. Zlo se dogodi usput. Nekad ga se ne može izbjeći. Ti si bio u mnogim bitkama pa sigurno znaš o čemu govorim. Ma kako častan motiv i cilj imao uvijek se dogodi nešto što ga zaprlja. Zašto se onda čudiš nama?

– Čekam da mi ti objasniš.

– Bojim se da ionako nećeš razumjeti. Previše si okrenut na jednu stranu. Kad bi malo okusio slasti koje ja poznajem sigurno bi jasnije vidio.

– Što bih jasnije vidio? Izmrcvarena tijela, iskasapljene čitave obitelji, majke koje nariču nad mrtvom djecom… Možda bi, da sam sličan tebi, `shvatio` da je to nešto dobro i plemenito. Ovako sam, nažalost, zaista nemilo prikraćen za tako krasnu spoznaju – ironično dobaci Ejnar.

– Ja nisam rekao da je to dobro iako bi se moglo kazati da nije niti zlo ako iza svega stoji uzvišeni cilj. A mi imamo cilj. I ostvarit ćemo ga, jer možeš biti siguran da nas ti s tom bijednom šačicom ljudi nećeš spriječiti.

– O kakvom to cilju trabunjaš?

– Vidiš, ima nekih stvari koje ne znam, a i da znam teško bih ti rekao – podlačeve oči za tren zaiskre neizmjernim prezirom.

– Prije nekoliko godina tvoja je bratija počinila mnoge pokolje u nekad slobodnim sjevernim krajevima. Gotovo ste istrijebili sve ondašnje stanovnike, što su kasnije, nažalost, jedva dočekale ove dvije nesretne kraljevine pa su zauzele sva ta područja. Sad ste udarili južnije, opet na slobodna područja. Dva puta u kratko vrijeme. Mora postojati neki dobar razlog… ne bi mi bilo čudno da se radilo o kakvom osvajačkom pohodu, primjerice asurskom, no ovdje su na djelu bile stravične sile mraka i tame. Otvoreno su napale pokazujući svoje jezivo lice. Zašto? – postavivši ovo zadnje pitanje Ejnar užari vrh noža pa ga skoro prisloni nazeru na nos.

Gad se strašno bojao smrti. Od straha razrogači oči pa promuca:  -Makni… tto, reći ću sve što zznam. Ali mmoraš prihvatiti da… to… nnnije puno više od onoga što si već čuo.

– Govori.

Nazer se malo primirio pa nastavi:

– Ne bih govorio o borbama od prije više godina jer mi nije poznato zašto su se one dogodile, no ovo što se sad događa ima itekakav smisao.

Ejnar ga je pažljivo slušao.

– Prije nekog vremena pojavila se skupina ljudi koja je u stanju promijeniti sve ovo što mi danas poznajemo. Imaju mogućnosti to napraviti i jednostavno se ne smiju zaustaviti. Stvorit ćemo, jer i ja sam uz njih, potpuno novi svijet koji neće poznavati slabosti ovog današnjeg. Izbrisat će se svi nedostaci, a nažalost, slabi će to morati platiti. To je zakon prirode i ne treba ga tako tragično shvaćati.

– Ako sam dobro razumio vi stvarate bolji i pravedniji svijet.

– Tako je. Pogledaj malo oko sebe. Zar je to što vidiš vrijedno truda i borbe. Svugdje možeš osjetiti nepravdu i pravo je licemjerje kazati da nije tako. Moćni ugnjetavaju i ubijaju slabe, otimaju im i teroriziraju ih. Zar je to pravda? Zar ćeš ti to popraviti?

– Još mi samo objasni kakav će to biti bolji i ljepši svijet s morzima i ostalim monstrumima u koje ubrajam i tvoju vrstu?

– Znaš i sam da sam ja čovjek kao i ti – ošine ga bijesnim pogledom – razlikuju nas samo drugačija uvjerenja i sposobnosti, a to su, nadam se da ćeš čak i ti priznati, tako relativne stvari. A što se tiče onih koje si spomenuo, oni su tu samo privremeno, dok ne ostvarimo naš cilj.

– A onda?

– Onda će zauvijek nestati. U to možeš biti uvjeren.

– Nisu pozvani iz mraka da bi tek tako nestali. Ova teorija ti je malo čudna i neuvjerljiva, kao uostalom i sve drugo što si kazao.

Nazer je šutio ne znajući je li imalo uspio u svojoj namjeri da u Ejnara posadi crva sumnje. On, naravno, nije, kao neke druge budale, vjerovao u nekakav bolji budući svijet. Nije vjerovao, a takav svijet mu nije ni trebao. Želio je samo da bude apsolutni gospodar svih svojih postupaka i da za nijedan ne mora nikome odgovarati osim samom sebi. A sa sobom će lako izaći na kraj. To je već davno riješio. Za to se on borio i činilo mu se da dan kad će to ostvariti nije daleko. S druge strane, da bi mogao gospodariti morale su postojati sluge, a to bi bili obični ljudi, siromašni bijednici s kojima bi mogao činiti što hoće. Bile bi to, u stvari, budale koje je lako učiniti robovima jer se stalno nečim sputavaju. Nekad su to zakoni, nekad moralne norme, nekad altruističke gluparije koje su ionako prikriveni izrazi najobičnije sebičnosti, a nekad svjesno podčinjavanje drugima jer su nesposobni za samostalan život. I neka mi još netko kaže da takve treba žaliti. Pih…

Iz podlih misli trgne ga Ejnarov glas: – Što se događa na Barangovoj farmi?

– Barang je odvažan i bistar čovjek koji je odmah shvatio pravu bit svega. U času je procijenio da će ispravno postupiti samo ako nam se pridruži. Sve drugo je gubitak vremena i produbljivanje zabluda.

– Tko je on? Kojoj vrsti pripada?

– Običan je čovjek, samo veoma bogat i moćan. Vrlo je sposoban pa nam je bio interesantan. Rekoh već da je iznimno bistar pa se odmah priklonio nama.

– A Jarik, što znaš o njemu?

– Glupa seljačina koja si umišlja da može nešto postići svojim otporom Barangu. Čudim se da ga ovaj već davno nije ubio. Bilo bi to za dobro cijelog ovog kraja – odgovori zlotvor ne mogavši zatomiti svoju paklensku narav.

– Očito je samo pitanje trenutka kad će Barang preuzeti potpunu vlast na ovom području, a o cijeni ne smijem ni misliti – zamišljeno zaključi Ejnar, a zatim upita Kalina: – Ima li tu još netko tko mu se suprotstavlja? Ako ima trebamo i njega upozoriti. Ti ljudi su sada u smrtnoj opasnosti.

– Barangu nitko drugi ne stoji na putu. Ako uništi Jarika i njegovu malu zajednicu drugi mu neće stvarati probleme.

Ejnar nakratko zašuti, pa još jednom provjeri jesu li zarobljenici dobro vezani. Zatim se okrene Jakom i Kalinu zamišljeno ih gledajući: – Čini se da moramo odmah krenuti do Jarikova imanja. Valjda nije već kasno.

Dok su jahali razmišljao je o žalosnoj činjenici da ljudi koji čine zlo uvijek pronađu tisuću opravdanja za svoje postupke.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save