Dvadeseto poglavlje

Aretus je pozvao Jonasa, Visokog i Ejnara na razgovor. Već su dugo tu i Aretus je bio uvjeren da je samo pitanje vremena kada će ih otkriti. Držao je da bi trebali krenuti na Marduka. Mač je isproban i svi su se uvjerili u njegovu moć. Činilo se da ih ovog puta ništa ne može zaustaviti. Pa zar onda nije vrijeme da se krene u konačan obračun? Što više čekaju to više ljudi stradava od zločinačke ruke.

Kad je ove misli izrekao pred trojicom prijatelja, oni se složiše. Zaključili su da se nema što čekati. Udarit će zlo tamo gdje će ga najviše zaboljeti, direktno u glavu.

……

Paklene horde su orgijale u Eldenu, selu blizu Mokasa. Pobile su cijelo selo, zapalile kuće i uništile polja. U strašnom zločinu sudjelovali su i ljudi iz susjednog naselja. Kazano im je da su stanovnici Eldena pomagali zločincima koji naokolo kolju i pljačkaju. Zadnji su mjesec dana živjeli u velikom strahu pa ih nije trebalo dugo nagovarati da krenu u, kako su kazali, pravedan osvetnički pohod. Na taj su način mogli dati mali doprinos Mardukovom ogromnom trudu i zalaganju, jer on se svim silama trsio da bi njima bilo bar malo bolje. Iako je njihov čin bio stravičan, tješili su se da nisu imali izbora. Kad su se seljaci vratili svojim kućama, kraljeve zločinačke horde krenuše prema drugom selu. I ono je bilo na crnoj listi, a nalazilo se nedaleko od Eldena. Ponovio se potpuno isti scenarij. Posvuda su se mogla vidjeti trupla, a crni gusti dim se podizao visoko u nebo. Nijemo je svjedočio o plodovima koje zlo u konačnici uvijek donosi.

Treće selo bijaše jako udaljeno.
Marduk je znao da će protivnici nekako doznati što se događa i da će se pojaviti. Pretpostavljao je da će sačekati njegove trupe negdje pred ovim trećim selom. Baš zato je i izabrao ovo koje je bilo jako udaljeno od prethodna dva. Njegove snage neće ni pokušati sakriti kud idu. Dapače. A kad se prokletnici sukobe s njegovim hordama doživjet će veliko iznenađenje.
Ljutito je pomislio kako su mu neki vojskovođe gotovo otkazali poslušnost. Bilo im je poznato što se dogodilo u nekoliko zadnjih bitki. Osjećali su da nešto nije u redu, a takva njihova drskost nije mogla proći nekažnjeno. Marduk se zadovoljno nasmiješio kad se prisjetio kako su završila dvojica najglasnijih.
U početku je namjeravao pozvati sjene i iskoristiti ih kao i više puta dosad, no ipak je odlučio da nekoliko sela sravni sa zemljom. Došlo je vrijeme da se malo pokažu mišice, razmišljao je. Nakon ovog nikom neće pasti na um da mu se suprotstavi. Malo poljuljani imidž će bez problema u trenu popraviti.

……

Upravo u to vrijeme trajale su pripreme u čudesnoj dolini. Odjednom se pročula vijest da zlotvori sve redom ubijaju.
Za čas su borci bili spremni pa krenuše prema portalu. Jonas koji je prvi grabio u jednom trenu začuje Petasov glas:

– Budite oprezni, ovo mi se ne sviđa – vikao je starac.

Jonas samouvjereno dotače moćni mač i nastavi dalje. Oko njegovog vrata visio je jedan pronađeni medaljon. Trebao ga je dodatno zaštititi. Još po jedan imali su Ejnar i Visoki, a onaj četvrti, kojim su se mogli prepoznati demoni, nosio je Aretus.
Već za desetak minuta jahali su okolicom Mokasa. Žurili su prema selu prema kojem su se kretali zločinci. Morat će i te nesretne ljude evakuirati. Stigli su na vrijeme postaviti zasjedu, a kad su se pojavile Mardukove trupe, Jonas iziđe pred njih. Ovi jurnuše ka njemu. Na licima im se vidjelo da su u panici. Činilo se da znaju da jure ravno u pogibelj.
U isti tren četvorica prijatelja ukrstiše mačeve. U zadnje vrijeme česta slika ponovi se još jednom. Silna energija ovaj put pokosi veći dio vojnika, a jedan manji dio ostade nepokretan. Tada priskoče ostali Jonasovi ljudi, uhvate uzde konja preživjelih i povedu ih prema portalu. Zacijelo su tako vodili tridesetak ljudi, koji su jašući, nijemo i prazno buljili pred sebe. U međuvremenu je nekoliko ratnika otišlo ka selu želeći čim prije evakuirati stanovništvo. Za to vrijeme velika skupina od skoro stotinjak, što ratnika što zarobljenika, brzo se približavala ulazu u pećinu. Odjednom, u podnožju brda na kojem se nalazio portal, ugledaše veliku mračnu vojsku. Prepriječila im je put.
Aretus podigne ruku i svi stadoše. Nije bilo načina da ih zaobiđu. Morali su i njih potući, jer se očito radilo o neprijateljima. Ipak pošalje malo naprijed dva izvidnika da provjere o čemu se radi. Kad su se ta dva nesretnika približila onoj vojsci, Aretus vidje kako nešto crvenkasto leti prema njima, a kad ih to udari jadnici su se naprosto razletjeli. Nisu ni znali što ih je snašlo. Prijatelji su nijemo gledali što se događa. Znali su da je ovog puta drugačije nego inače.

– Klopka – uzvikne Ejnar.

– Čini se. Prokletnici su nas preduhitrili. Nadam se da je tu i glavni zlotvor – prijeteći dometne Visoki.

– Odlično, baš mi se i nije išlo do Wiltona. Bolje da to riješimo ovdje – gotovo se veselio Jaki iako se s druge strane nalazilo na stotine paklenih spodoba svih vrsta.

Aretus i Ejnar su oprezno gledali naprijed. Pridruži im se i Jonas.
– Ovo mi nije drago – mladić je gledao prema stotinama i stotinama mračnih čudovišta – ako što pođe po zlu nećemo moći do portala.

– Ni meni se ovo nimalo ne sviđa. Postavili su nam zasjedu, a znaju kakvim oružjem raspolažemo. Ili su samoubojice ili… svakako moramo biti jako oprezni… I on je tamo, znam to – lagano se strese Aretus čvrsto stišćući medaljon koji mu je visio o vratu.

U taj čas poletje ka njima sva sila crnih strelica. Većina je promašila cilj, no desetak ipak ne. Pogođeni ljudi su urlikali od neviđene boli iskrivivši lica u užasne grimase. Ove strelice kao da su stigle ravno iz pakla. Po svemu sudeći bile su jako otrovne, a na užas Jonasovih pratitelja izgledale su kao žive. Ubrzo su pogođeni polijegali po tlu previjajući se i zacijelo bi već bili mrtvi da nije bilo djelotvornog utjecaja mladićevog mača. Svi su ratnici, osim četvorice nositelja mača, skočili u zaklone.

– Ovo su paklena bića – poviče Aretus gledajući u Jonasa – moramo požuriti.

Brzo su se okupili pa ukrstiše mačeve.
Snažna svjetlost prasne iz njih grmeći i oreći sve pred sobom, sve što je u sebi nosilo imalo tame. Svjetlosni val se širio velikom brzinom.
Prijatelji su u jasno osjetili užas koji je zavladao s druge strane bojišnice. Kad je val stigao do spodoba, udari takvom snagom da se u jednom trenu od bljeska ništa nije vidjelo. Tek su se na rubovima nazirali desetci monstruma kako lete na sve strane. Raspadali su se u komadiće. Udar još nikad nije bio ovako žestok. U središtu vala je blještalo zacijelo cijelu minutu. Ništa se nije moglo vidjeti, a na rubovima je slika uvijek bila ista. Ugibali su desetci i desetci čudovišta kričeći od bola i straha zbog užasne sudbine koja ih je stizala.

Prijatelji su izgledali zadovoljno, a njihovi su ljudi oduševljeno vriskali. Činilo se da čudesnog Jonasa i njegovo društvo ništa ne može zaustaviti. Još je svugdje grmjelo i orilo od povika strave s jedne, i oduševljenja s druge strane kad je bljesak malo splasnuo. Oko centralne paklene figure, a bio je to, naravno, Marduk, sve je bilo netaknuto. Jonasovi ljudi zaprepašteno promatrahu prizor pred sobom.

Odjednom se cijelom dolinom razliježe stravičan smijeh.
– Ha-ha-ha… crvi bijedni! Sad ćete vidjeti nešto što još nikad niste. Ha-ha-ha!!!

Sa svih strana zaori se sablastan grohot koji je posvema sličio na klokotanje i struganje. Svuda naokolo je zujalo i zavijalo, štektalo i strugalo.
Branitelje presiječe smrtni strah. Panično su gledali u Jonasa očekujući od njega čudo. Nažalost i on je bio posve zbunjen. Polako ga je obuzimao strah. Nemoćno je gledao blijeda lica oko sebe pa brzo pokuša ukrstiti mač s prijateljima ne bi li još jednom izveli napad. Nažalost, bilo je prekasno. Strašan crveni val jurio je ka njima rušeći sve pred sobom. Za njim je ostajala samo crna, do kraja spaljena zemlja. Nosio je drvlje i kamenje, ostatke poginulih spodoba i sve drugo što mu se našlo na putu.
Prije samog udara prijatelji su ipak uspjeli spojiti oštrice. To im je spasilo život jer ih je val u sudaru sa silom njihovih mačeva nekim čudom zaobišao. Jonasu se činilo da će se maleni štit, koji je stajao na njegovoj lijevoj ruci, raspući jer je baš on na sebe primio najveći dio siline udara.
Prijatelji oko sebe gledahu užasnute mladiće kako u mukama pogibaju. Letjeli su u zrak zajedno s konjima, sudarajući se i raspadajući. Preživješe samo četvorica prijatelja i još desetak boraca koji se nađoše u njihovoj blizini. Iza njih se u zrak propinjala grupa konja koji kao da su osjetili gdje moraju biti da bi izbjegli pogibelj. Sve drugo je bilo doslovno pometeno, uništeno i spaljeno.

Jonas nakon prvotnog šoka osjeti da mu je mač opekao ruku. U strahu skrene pogled k oružju i na svoj užas vidje da se crveni dragulj potpuno raspao.

– Uništen je – gorko zajeca tupo gledajući mač.

Aretus ga snažno povuče i prebaci preko konja, a već u sljedećem trenu su bezglavo bježali s tog groznog mjesta. Nisu mogli ući u portal, pa su bjesomučno udarali konje ne bi li pobjegli što dalje.

Bježali su danima čudeći se što ih nitko nije pokušao spriječiti u tome. Mnogo puta su zastajali pozorno promatrajući slijedi li ih tko. Srećom, činilo se da uspjeli zametnuti svaki trag. Jedva su čekali povratak u dolinu gdje će izliječiti tjelesne i duševne rane te razmisliti što i kako dalje. Doživjeli su potpuni slom, a on je izgledao još pogubniji jer su bili uvjereni da sudbinu svijeta imaju u svojim rukama. Sve je izgledalo dobro, a onda se dogodila katastrofa…
Srećom, spašavajući glavu nisu imali vremena misliti na tu strahotu jer bi ih to dokraja dotuklo. Konačno su ugledali poznati horizont. Još najviše jedan dan i bit će na sigurnom… bar za kratko vrijeme.

Sutradan su bili na ulazu u pećinu u koju su onomad zalutali Visoki i Zoras. Tu ih je već čekao Al-mar. Dakle, stanovnici doline su znali da dolaze. Bit će da onda znaju i za tragediju koju su proživjeli, razmišljao je Jonas. Požuriše kroz mračnu spilju prema revlonskom naselju.
Kad su nestali u pećini iz duboke sjene stoljetnih stabala, udaljenih nekoliko stotina metara, izroni jedna prilika. Jahala je ogromnog sjajnog crnog konja čija su griva i rep treperili na vjetru podsjećajući na titravu igru plamena. Prilika je bila zakukuljena u tamnocrveni ogrtač koji je nad licem tvorio debelu neprozirnu sjenu. Kad su nesretni ratnici nestali u dubini pećine neznanac se zadovoljno oglasi zvukom koji je vjerojatno trebao biti smijeh. Oprezno se približio mračnom otvoru pažljivo motreći njegovu unutrašnjost.

……

U naselju je vladala velika panika. Ustrašeni stanovnici su promatrali žalosne ostatke ponosne postrojbe koja je ne tako davno napustila dolinu. Vratila su se četvorica nositelja mača, Jaki, koji je bio teško ranjen, Eric, u tek malo boljem stanju od Jakog, Holdar i još pet-šest uplašenih momaka. Mnogi su hrabri borci položili svoje živote ne plašeći se suprotstaviti zlu u njegovom najgorem obliku. Među njima su bili neustrašivi Kalin i odani Ragmar.

Stari Petas je žurno koračao oko grupice koja se polagano kretala prema središtu sela. Nije znao što bi uradio niti što bi rekao. Kad je saznao što se dogodilo skoro je na mjestu umro od jada. Dok je strepeći očekivao dolazak ove hrabre grupice, srce mu je krvarilo. Mogao je s potpunom sigurnošću kazati da su ovi trenutci bili najgori od svega što je proživio u svom dugačkom životu. Osjećao je svim svojim plemenitim bićem kako potpuni mrak polako natkriljuje ove krajeve. Bilo je samo pitanje vremena kad će sunce zauvijek zaći i nad ovom mrvicom raja. Često su mu, dok je čekao Jonasa i ostale preživjele, suze stizale jedna drugu. Žalio je za svim, a ponajviše za svojim malim prijateljima s kojima je proveo toliko sretnih godina. Čini se da oni više nemaju baš nikakve budućnosti.

Starac je malo živnuo kad su se bjegunci pojavili. Pogled na Aretusa, Jonasa i ostale kao da je u njegovu ojađenu dušu ulio tračak nade. Bar je za trenutak bio neizmjerno sretan.
Grupica je stigla u selo, pa oko njih nastade neviđena zbrka. Revlonci su trčali na sve strane noseći hranu i piće, razne masti i trave. Blaženi utjecaj doline uskoro je počeo djelovati ove dotučene ljude. Nikakav poraz na bojnom polju i nikakva tjelesna rana se ne može usporediti s groznom ranom na duši koja je izjedala jadnike.

– Gotovo je – jedva progovori Jonas.

Bolan uzdah odjekne dolinom. Oteo se iz svih grla svjedočeći žalosnom slaganju s Jonasovim riječima.
On s mukom podigne mač pokazujući polomljeni dragulj. Još jednom se začuje uplašeni uzdah. Mladić ne izdrži nego gorko zajeca. Dugo se tresao plačući. Aretus ga je tužno promatrao.

– Dali smo sve od sebe – procijedi kroz zube. Nakon nekog vremena odlučno nastavi: – Ja se nikada neću predati.

Odjednom se iz svih grla zaori: – Smrt Marduku!!

Strah se u trenu pretvorio u bijes. Nažalost, bio je to bijes očajnika, bijes koji ih je mogao odvesti jedino u propast.

U tom se času na kamenom stubištu pojavi zakukuljena prilika. Zlobno je promatrala zbrku koju je prodornim demonskim pogledom jedva nazirala u daljini. Tiho se kesila. Odjednom je osjetila kako je nešto počinje gušiti pa brzo zamakne natrag u pećinu. Ubrzo izađe na drugu stranu i nestane. Uhoda je bila uvjerena da je ostala neprimijećena, no, jedan maleni stražar visoko gore u krošnji, pažljivo je pratio svaki njen korak.

……

– Znam gdje su, pratio sam ih sve do skrovišta. Dolje su daleko na jugu Asurije – radosno se Enodus obrati Marduku.

– Gdje su točno?

– U jednoj skrovitoj dolini. Čudna je to neka dolina. U jednom času sam osjetio kako me nešto stišće oko vrata… Do nje su došli kroz golemu pećinu – opiše mu sve što je vidio.

– Zar je pećina jedini ulaz u tu dolinu?

– Nisam siguran, no ne vidim razloga da su išli tuda ako postoji neki drugi put.

– Kako su dospijevali tako daleko nakon svih onih napada? Kako su opet onako brzo napadali? Mnogo toga mi još nije jasno. Rekao si da te nešto stegnulo oko vrata?

– Da, odmah u času kad sam stupio u dolinu. Činilo mi se da mi nestaje zraka. Možda je to bila nekakva slabost, ali ti znaš da ja nisam previše osjetljiv.

Marduk je dugo zamišljeno šutio, a onda promijeni temu razgovora:
– Jesi li išta saznao od njihovog bivšeg drugara?

– Ništa posebno. Rekao sam ti već da on ne zna ništa o ovim sadašnjim događanjima.

– Ispitaj ga o toj dolini. Možda prokletnik zna nešto o tome.

– A da obadvojica krenemo u Mokas? Možda ćeš ti imati više uspjeha.

– Nije loša ideja. Idemo odmah.

Uskoro se obojica nađoše u Mokasu. Stajali su u kraljevoj dvorani gledajući u Putara. On je sjedio na stepenicama nijemo ih promatrajući. Činilo se da je odsutan duhom pa da gleda negdje kroz njih.

– Pošalji po Zorasa – dobaci mu Enodus.

Ovaj odmah posluša. Ipak je bio itekako prisutan i spreman surađivati s ovom dvojicom. Znao je da im se ne smije suprotstaviti, a ovako će možda još imati kakve koristi. Sve se nekako dalo izdržati, samo ga je boljelo što je sad on morao nekoga slušati. Donedavno nije ni slutio koliko će mu nedostajati ona neograničena vlast koju je imao. Katkad mu je bilo toliko loše da je skoro ludio i u dubini crne duše se nadao da će se ovo stanje već nekako promijeniti. Onda će pokazati ovoj dvojici koliku su grešku napravili kad su ga ovako ponizili. Jadnik očito još nije znao s kim ima posla.

Za nekoliko trenutaka dovedoše Zorasa.
– Sjedni – dobaci mu Marduk. Zoras ih znatiželjno pogleda pa sjedne u udobnu stolicu.

– Koliko si ti već ovdje – upita ga Marduk.

– Oprostite, ali s kim imam čast?

– Ja sam Marduk. Vjerojatno si već čuo o meni.

– Jesam i to uglavnom neke priče koje su mi se odmah učinile prilično smiješnima.

– Zašto misliš da su to smiješne priče?

– Od samog početka nisam previše vjerovao u te gluparije. Čak mi se u prvom času učinilo da sve što sam čuo i ima nekog smisla iako onog prokletnika Uruka nisam mogao povezati s ničim dobrim. No, nesretni Pinas me skoro uvjerio da sam prije bio lud. Dvojio sam razapinjući se između Pinasa i mojih prijatelja. Osjećao sam da oni ne griješe, ali nikako nisam mogao pronaći dovoljno čvrst argument kojim bih sinu dao do znanja da nije u pravu. A onda je dokaz došao sam, zakukuljen u tamnocrveni ogrtač.

Marduk pogleda Enodusa shvaćajući što se dogodilo.
– Nisi to mogao izvesti na pametniji način – zareža prema njemu.

– Rekao si da ga dobro pritisnem.

– Glupane, i ti ćeš mi prije ili kasnije platiti – odvrati mu Marduk tek sad ugledavši brojne ožiljke i opekotine po Zorasovu tijelu.

– Koliko si, dakle, već tu?

– Predugo i previše, ali srećom zadnje dane provodim u miru i zadovoljstvu u zatvorskoj samici. Bar ne moram gledati kojekakve spodobe – opet prezirno pogleda ka Enodusu.

– Jesi li prije znao za kakve planove? Je li bilo govora o kakvim budućim akcijama?

– Ne. Sve sam to već rekao ovom bijedniku – pokaže opet na Enodusa.

– Znaš li gdje se tvoji dragi prijatelji sada skrivaju – boja glasa postade nekako slatkasto-zlobna.

Zoras se naježi osjetivši da zlotvor nešto zna. Uplaši se za prijatelje više negoli za sebe.

– Ne znam – teško prozbori.

– Sigurno ne zna – javi se Enodus – bojim se da samo gubimo vrijeme. Ova beznačajna spodoba više voli ono malo derište nego samog sebe i sve drugo na svijetu. Međutim, ništa mi nije otkrio pod ozbiljnom prijetnjom da ću mu ubiti sina. Vjeruj mi da je išta znao sigurno bi kazao.

Marduk ih je neko vrijeme zamišljeno gledao. Činilo se da ga iz nekog razloga sve više obuzima bijes.

– A mali, kako on sad diše?- muklo procijedi kroz zube.

– Nažalost i on je shvatio da nije baš sve onako kako je mislio.

– Znači da ni on više nije na našoj strani?

– Nisam imao izbora, žao mi je.

Marduku odjednom sijevne iz očiju. Enodus se tako skupi da ga je ogrtač sasvim sakrio. Drhtao je od straha. Odjednom Marduk mahne rukom i njegov opaki sluga svom silinom poleti u suprotni zid dvorane. Tako je lupio da se cijela zatresla.

– Idiote! Izgubio si mi još dva čovjeka. Odvukao si ih od mene, bijedo nesposobna. Tebi su oni možda nevažni i beznačajni, no meni je svaki pojedinac bitan. Svaki koji me slijedi potvrđuje moju moć i dovodi me korak bliže konačnom cilju. Idiote, nikad to nećeš shvatiti. Što sad imam od te dvojice. Toliko truda za svakog od njih i onda mi ti sve u trenu upropastiš.

Enodus se s mukom pridigne pa jedva promuca: – Ali rekao si mi…

Nije stigao dovršiti rečenicu, a već je letio u drugi zid. Mora biti da ga je gadno boljelo jer se previjao jaučući.

– Dostaaaaa, parazitu nesposobni!- urlao je Marduk.

– A ti dobro slušaj što ću te sad pitati – okrene se bijesno prema Zorasu – jesi li ikad bio u dolini daleko na jugu Asurije, u koju se dolazi kroz jednu pećinu?- Marduk opiše onako kako mu je rekao Enodus.

Zoras je problijedio od straha. Počeo ga je probijati znoj. Zlotvor je to odmah primijetio.
– Vidim da ti je poznata, ha! Govori što znaš!

Zoras je šutio kao zaliven. To dodatno izazove Marduka pa ljutito mahne rukom. Za nekoliko trenutaka pred njima je stajao Pinas.

– Govori!!- izdere se gledajući ka Zorasu istovremeno podižući mač prema mladiću.

Pinas je hrabro gledao ravno u demonske oči. Znao je da je prije bio u velikoj zabludi, ali sad je odnekud pronašao snagu da se suprotstavi ovom čudovištu. Mladenački drsko ga je probadao pogledom očito mu prkoseći.
Kad je vidio njegovu odvažnost zlotvor podivlja. Izobliči se u najgore čudovište iz noćnih mora i munjevito zamahne ubojitim oružjem. Hrabri mladić nije stigao ni trepnuti, a već je bio posječen paklenim mačem.

Strašna bol poput oštra koplja probode Zorasovo srce. Izbezumljeno je teturao držeći se rukama za grudi. Gledao je krvlju obliveno mlado i nevino biće koje je tako volio. Mladić je ležao sav isječen. Nije imao snage niti jaukati, samo je širom otvorenih usta panično hvatao zrak. Pokušavao je svim preostalim snagama ispružiti ruku prema ocu kao da mu zadnji put želi nešto reći. Zoras ga je nemoćno gledao. Osjećao je kako radost u njemu zauvijek umire, a beskrajna tama obuzima njegovu izmučenu dušu. Padne na koljena i gušeći se u suzama zagrli sina pokušavajući rukama zaustaviti život koji je velikom brzinom curio iz njega. Nažalost, voljeno biće ga je zauvijek napustilo. Zoras je napokon u njegovom ukočenom pogledu spoznao da ga je taj predivni mladić zaista očajnički ljubio. Izbezumljen od tuge, spusti mrtvog sina na tlo osjećajući kako slijepi bijes puni svaki djelić njegova tijela. Svom snagom je stisnuo zube gutajući neizmjernu bol koja ga je obuzela, a onda se iz njega prolomi stravičan krik. Okrene se prema čudovištu do kraja odlučan da mu, ponesen golemim bijesom, goloruk presudi. Skočio je na zvijer, koja je opet poprimila ljudski oblik, hvatajući je rukama za vrat. Odjednom osjeti kako lebdi, a odmah potom vidje kako mu se velikom brzinom približava crveni mač. U sljedećem trenu propara ga oštra bol, koja se, međutim, nikako nije mogla mjeriti s onom maloprijašnjom. Čak mu se, samo jedan trenutak prije smrti, učini da je donijela golemo olakšanje. Mač ga je pogodio ravno u prepuklo srce i već u sljedećem času ugasio život u njegovom napaćenom biću.

Zoras još nije ni dodirnuo pod, a zvijer se okrenula Enodusu promuklo vičući: – Krećemo odmah u napad! Skupi jaku vojsku. Neka bude bez ljudi jer ne želim da vide što će se dogoditi. Naši prijatelji će se moći nauživati u još jednom masakru. Nitko od prokletnika ne smije živ napustiti bojišnicu. Za to ćeš mi ti životom jamčiti prokletniče!

Enodus, jezivi demon, tresao se od straha žureći dojaviti ostalim paklenim spodobama da se kreće u konačnu bitku, bitku koja je, nažalost, mogla voditi samo u jednom smjeru.
Marduk je, na koncu, bio veoma zadovoljan. Znao je da mu ne prijeti nikakva opasnost i da će ta dosadna šačica jadnih bezumnika već za koji dan biti dio povijesti. Nakon toga će Enodusu pustiti da sa sjenama, utvarama i preostalim morzima preplavi ono golemo područje na jugu, područje u kojem je nekad davno i on znao obitavati i u kojem su ostali brojni njegovi tragovi. Ili će ipak ostaviti to područje u rukama nekolicine njegovih slugu koji se i sad dolje nalaze. Bilo kako bilo, sve će biti pod njegovom kontrolom, pa će se na miru moći posvetiti svom najvažnijem cilju. Za to mu je apsolutno nužan mir u svim ovim krajevima.

Na tren pomisli kako je već svime ovladao. Odmah ga preplavi euforičan osjećaj trijumfa pa zadovoljno procijedi: – Sve je u mojoj vlasti i svime upravljam. Ja sam vladar cijeloga svijeta.

Odmah se vratio u Wilton i odšetao u svoju sobu koja mu je bila najdraže mjesto u tom groznom gradu, u kojem će, ako bude sve kako treba, morati boraviti još samo kratko vrijeme. Zavalio se u udoban naslonjač i zadubio u vatru. Razmišljao je o jednoj stvari o kojoj ništa nije rekao ni Enodusu, ni Ibadoru, ni Esagaru, a ni bilo kome drugom. Čak se ni on nije usudio o tome nikome govoriti jer mu se činilo i strašnim i nevjerojatnim, a ako je istina onda je zaista imao puno razloga za brigu. Za tu veliku tajnu su znali samo on i jedan njegov dobar znanac, a ako bi se ona ostvarila bilo bi nužno sve pripremiti da bi kasnije posljedice bile što manje. Naime, prema prilično pouzdanim znacima vrlo skoro se trebalo dogoditi nešto strašno, nešto što bi doista moglo dobro uzdrmati njega, pa čak, ma koliko mu se to ponekad činilo nemogućim, i onu drugu osobu koja je znala tajnu. Nevolja je bila u tome što nisu znali što se trebalo dogoditi niti gdje će se dogoditi, ali gotovo je sigurno da će im donijeti veliku nevolju. Prema onome što mu je taj znanac rekao to bi trebalo biti zaista ozbiljno, a ne smijurija kao ovo s ovim bijednicima. U zadnje vrijeme je često razbijao glavu razmišljajući što bi to moglo biti, no ničem se nije domislio. Ono što je mogao i morao učiniti jest da sve drugo bude u njegovoj vlasti, a da broj njegovih sljedbenika bude što je moguće veći. Tada će sve moći pozorno pratiti pa će bilo kakvu nepriliku, ma koliko velika bila, moći lako riješiti.

– Kad ovdje stvari dovedem u red – oči mu pakleno zaiskriše – uopće ne sumnjam u konačan ishod.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save